Slušao sam nedavno predsjednika Klintona (Bill Clinton) kako recitira i stih po stih analizira poemu “Odloženi snovi" iz knjige "Harlem”, koju je još 1951. godine spjevao crnoputi Lengston Hjuđis (Langston Hughes). I kao da sam usred Njujorka opet čuo elegiju o Bosni.
U tom se bezvremenom sonetu, u kojem lokacija nije ni važna, miješaju sadašnjost i budućnost, san i java i do kosti bolna (balkanska) poetika. A zvuči i kao bosanska politika, jer slabiji se najlakše korumpiraju.
Lament i selamet
- Šta se, dakle, događa kad se odlože snovi? Je li oni presuše, kao zrno grožđa na suncu? Ognoje kao rana i onda otpadnu? Da li vonjaju kao truhlo meso? Ili se pretvore u slatki sirup, neki lažni osmijeh, što je grijeh. Možda se sve i uruši kao teški teret koji ne nosimo iz čista mira! Ili sve to ponovo eksplodira?
Iako obuzet stihovima, Klinton je ipak kao svaki preduzimljivi političar ustvrdio da su za odložene snove najčešće krivi drugi, posebno ako su gubitnici pasivni. Ne spominjući Bosnu, rekao je kako je bolje uzeti stvari u svoje ruke. Jer, od lamenta nema selameta.
A i opasno je, kao što pjesnik na kraju kaže.
Amerikanci imaju i izreku “no pain – no gain”, bez bola, koji je ekvivalent krvi i znoju, nema dobitka u životnom boju.
Eh sad, to što predsjednik Klinton nije dozvolio, a to je narativ koji još preovladava u Sarajevu, da se Republika Bosna i Hercegovina u punoj mjeri državno konsolidira nakon vojnoredarstvene operacije “Oluja”, kojom se i Republika Hrvatska u avgustu 1995. godine ponovo uspravila na svoje noge, gotovo da je manji grijeh od onog koji Bosanci nose na svojim plećima, nisu dovoljno dugo nudili vlastite argumente, jasnu politiku i evropsku strategiju umjesto Orijenta, koji je uveliko počeo nepozvan ulaziti u njihovu avliju. Vrag bi ga znao, kako i zbog čega, ali da se naslutiti šta je značio taj projekt.
Prije tačno 23 godine Klinton je na CNN-u poručio kako je RS tu da bude kontrateža islamističkim aspiracijama u Bosni. I niko ga do danas nije u potpunosti demantirao kako je ta paradigma opasna, čak i glupa i ponajviše nepravedna, pa se ne može održati. Intelektualci ne govore dovoljno, kao da zavise od vlasti u Sarajevu, koja ne daje dovoljno argumentirane municije za “kontru” ovom priprostom šablonu, jer pojedinci su u svemu učestvovali iz debelih interesa.
Zato se onaj američki “dašak svježeg zraka” Milorad Dodik i usuđuje reći kako će o bosanskim granicama odlučivati Srbija.
Iako američka Radio Slobodna Evropa (RFE) kaže da, ustvari, Putin crta nove granice na Balkanu. Ponajviše su, naime, bili ruski, ovi probni baloni iz Beograda u korist novih balkanskih razgraničenja. Da bi sve kulminiralo Vučićevom pohvalom “velikog lidera” Slobodana Miloševića, samo što nije rekao “Slobo, bre, alal vera”! Iako je to, kaže onomad povjesničar Tvrtko Jakovina, kao da su Nijemci, nakon svega, hvalili Hitlera?! I rekli imao je “dobre ideje”, ali su mu rezultati bili loši. Zemljo, otvori se!
Novih pet minuta
Aleksandar Vučić se mora prisjetiti da su ga, ne tako davno, u aprilu 2012. godine, upravo Amerikanci preko bivšeg gradonačelnika Njujorka Rudija Đulijanija (Rudy Giuliani) amnestirali i nominalno odvojili od Tomislava Nikolića i Vojislava Šešelja. Ali su ga i zadužili za ono o čemu (sve bezuspješnije) priča evo već šest godina. Naravno, Vučić je još u igri (itekako), ali se ne zaboravlja da mu je povjeren poseban zadatak, da prizna Albance i podvije rep uz stradale Bosance. A ne da sanja snove nedosanjane.
Zapravo, valja se i upitati ko ovdje ima opasnije - odložene snove?
Dok jedni, čak i neopravdano, malo sanjaju o Bosni i Hercegovini, cijeloj i iz jednog komada, ovi drugi, sada povodom Kosova, opet buncaju, da je opet došlo nečijih pet minuta!?
- Ima samo jedna stvar koja čini svaki san neostvarivim, a to je strah od neuspjeha, napisao je u romanu “Alhemičar” ljekoviti brazilski pisac Paulo Koeljo (Coelho). Tačno je to.
Nasreću, izgleda da su se i rušitelji Bosne konačno uplašili svojih snova, ma šta prijetili, veličajući opet avete prošlosti.
Jer, mogao bi se neko dosjetiti i onog pozdrava u rimskom senatu, prije naše ere, s kojim je Marko Poricije završavao svako svoje obraćanje senatorima: “Uostalom, mislim da Kartaginu treba razoriti” (Karthaginam esse delendam)! Sve dok Rimljani, 146. godine prije Krista, doista nisu u prah i pepeo pretvorili ovu tada sredozemnu velesilu.
Bolje je da se dogovorimo i onda držimo dogovora. I da se baš previše ne igramo riječima. Ne može uvijek ono dobro jutro, čaršijo na sve četiri strane! Nipošto nisu isti ubice, zločinci, žrtve i borci za pravdu.
