Nakon iskustava sa smrtnim slučajevima Hazima Šabanovića i Maka Dizdara, kasnije me zaintrigirala činjenica da su se zaredali slučajevi takvih završetaka naših značajnih ljudi.
Nije dugo prošlo, a Skender Kulenović je umro tako što je izazvana jedna teška frustracija na perfidan način. Pozvan je, naime, na proglašenje NIN-ove nagrade i rečeno mu je da je on dobitnik. A, kad se pojavio tamo, pokazalo se da je dobitnik sasvim treći, prosječni književnik, a on je ostao zatečen, frapiran.
Metoda koja je već ušla u praksu
Teško pogođen, napustio je mjesto gdje se dodjeljivala nagrada, otišao kući, završio u bolnici i uskoro umro od srca. Skenderova smrt je za mene bila još jedan signal da je, vjerovatno, to jedna metoda koja je već ušla u praksu.
U to me je uvjerio slučaj koji se kasnije desio s našim najznačajnijim prozaistom, a to je Meša Selimović. Meša Selimović je zaista najznačajniji prozni pisac koji se do sada pojavio kod nas i stvorio je djelo koje je najviši domet naše književnosti. Njegov roman je postao svjetski književni imunitet, nešto što do tada u književnosti nije bilo, da se jedan duh, jedna kultura, jedan način mišljenja, jedan način doživljaja svijeta prikaže briljantnom književnom tehnikom.
Meša je toliko bio osporavan, negiran mu je talent, da je jednom prilikom čak meni rekao: „Pa može biti, Tunjo, zaista da oni imaju pravo kad kažu da ja nisam uspio ništa stvoriti“. Tada je već bila objavljena njegova zbirka „Magla i mjesečina“, za koju sam mu rekao: „Pa, Meša, slušaj, ova tvoja zbirka pripovijedaka je briljantna, u svakom pogledu i da ništa ne napišeš ubuduće i da ništa nisi prije toga napisao, ovo je dovoljno da budeš veliki književnik“.
On je nešto kasnije meni rekao kako radi na jednoj stvari, kako ga je obuzeo, kako je rekao, „moj derviš“. Pitao sam ga šta to radiš Meša, rekao je: „Radim jedan roman na motiv smrti moga brata, ali sam ga transponovao u prošlost našu i želim pokazati naš svijet, naš način života, naš način mišljenja, osjećanja...“.
Roman je doživio svjetsku slavu, a nije dobio Nobelovu nagradu samo jer je prije toga na slične motive dobio tu nagradu Andrić, iza koga je stajala tadašnja cijela država i međunarodna jedna struktura koja je podržavala takav način pisanja i mišljenja kakav je prakticirao Andrić. Tako da Meša Selimović, zaista, nije ni mogao dobiti nagradu, ali je njegovo djelo imalo svjetski odjek.
Međutim, ova uskogrudna sredina i pogotovo jedan čovjek koji je u tom momentu bio vodeći čovjek u državi, koji je smatrao da je djelo, ustvari, alegorija na njega i na njegovu ulogu u životu, odnosno u smrti Mešinog brata o kome se u romanu ustvari radi, nije mogao izdržati da jedan čovjek koji je na tako briljantan način dao naslutiti iz kojih to odnosa proizilaze odnosi kao što je smrt njegovog brata, organizirao je i naredio da se Meša podvrgne jednom ponižavajućem procesu.
Prije toga, kao najznačajniji naš književnik i kao čovjek koji je dobio sve moguće nagrade u Jugoslaviji, a postigao i u svijetu veliki uspjeh, Meša je bio izabran u nekakvo tijelo, konferenciju Saveza komunista, jer je Meša bio partizan, prvoborac, svojevremeno je bio pomoćnik ministra u Saveznoj vladi koju je napustio i došao u Sarajevo da bude profesor na Filozofskom fakultetu.
Dakle, Meša je bio značajna osoba, tako da su ti ljudi koji su tada vodili Savez komunista smatrali da bi njegovo prisustvo takvom jednom forumu Saveza komunista značilo ukras, neki doprinos sjaju same te institucije.
Međutim, pošto je Meša bio onakav kakav jeste, ponosan, imao je svoje ideje i svoja mišljenja, njemu je inscenirana jedna, koliko komična toliko i užasna, primitivna i ponižavajuća priča. Kurirka ga je optužila kako nije htio da primi zapisnik sa sjednice te konferencije, što je okvalificirano u tim krugovima tadašnjeg Saveza komunista, odnosno vodstva Cvijetina Mijatovića i njegovih tadašnjih pomoćnika, kao ponižavanje i ignoriranje značaja Saveza komunista.
I Meši je organizirana tzv. drugarska trojka, odnosno grupa koja je trebala da ga ispita i da s njime razjasni razloge zašto se on tako ponaša prema jednom partijskom dokumentu i zašto je na neki način omalovažio taj dokument, a time i Savez komunista.
Čovjek se može ubiti izlažući frustracijama
U toj grupi, koja je Mešu ispitivala, nalazili su se ljudi bez ikakvog značaja, ali ljudi koji su svojim snagama nastojali da se probiju u hijerarhiji i zapisnik sa tih razgovora pokazuje neobično veliku dozu arogancije, grubosti. Meša je tretiran kao čovjek kojemu treba čitati lekcije, što, naravno, Meša, s obzirom na svoj ponos, značaj i samopoštovanje, koje je bilo jedna od karakteristika njegovoga karaktera, nije mogao da izdrži.
Zbog toga je, naravno, prihvatio ponudu srpskih književnika i srpske javnosti da napusti Sarajevo, u kojem je izložen ponižavanju, i da se preseli u Beograd, gdje će u miru moći da radi. Naravno, Meša je u toj situaciji prihvatio tu ponudu, mada cijeli njegov kasniji život pokazuje da je to bila tragična odluka za njega. Zašto?
Zato što je on toliko bio vezan za Bosnu, za Sarajevo, za svijet o kojem je pisao da za njega sve uvažavanje i pažnja koja mu je ukazivana u Beogradu nisu značili ništa prema tome, on je počeo da radi na svojim novim djelima i da dorađuje još neka koja je započeo u Sarajevu. Ali je zbog tog cjelokupnog šoka i frustracije koju je doživio njegovo zdravlje popustilo, dobio je moždani udar, nakon čega je preselio.
Tako smo izgubili jednog od najvećih naših ljudi uopće, Mehmeda Selimovića zvanog Mešu. Nakon Mešinog slučaja počeo sam ozbiljno da mislim o tome kako je moguće da čovjeka ubijemo na taj način da ga izložimo neizdrživim frustracijama.
Da ga izložimo doživljajima koje on ne može podnijeti, na koje ne može odgovoriti na odgovarajući način istom mjerom, jer čovjek koji je delikatne naravi, osjetljiv, koji je kultivirana osoba, koji nema osjećaj mržnje, ni zavisti ni prema kome, teško podnosi situacije u kojima ne može na isti način odgovoriti. Jer, na frustraciju, na maltretiranje, na grube postupke je adekvatan odgovor isti postupak.
Takav čovjek ne može istom mjerom vraćati. Zbog toga takvi ljudi, logično, stradaju i doživljavaju situacije kakve je doživio Mak ili kakve je doživio Skender ili Meša...
Nisam mogao pretpostaviti udarce iznutra
Međutim, nisam uzeo u obzir da je moguće da su takvi postupci inicirani od nekih metafizičkih neprijatelja, od ljudi koji imaju drugačija stanovišta prema svijetu, životu, našem društvu, našem narodu posebno, prema našoj kulturi bošnjačkoj, odnosno muslimanskoj, ali nisam mogao ni pretpostaviti da je to moguće iznutra. Da je moguće da čovjek doživi da mu iz njegove blizine dolaze takvi udarci.
Nažalost, tako se nešto događa i tada se čovjek nalazi u situaciji da ne može o tome govoriti. Jer, ne možete govoriti o onome što se događa unutar vašega svijeta na način kojim optužujete taj svijet. Zbog toga je moguće govoriti slično onome što sam ja rekao, da govore gluhi, tj. naveo sam jednom prilikom poslovicu u kojoj je jedna Ruskinja koja me je učila francuski i ruski jezik ispričala kako su se susrele dvije gluhe babe pa je jedna pitala drugu „kako si kumo, ova joj odgovorila bila sam na pijaci. A jesi l' ti to gluha, kupila sam sebi horoza“.
Dakle, da je moguć razgovor gluhih, da je moguće da vi dajete signale i govorite o jednoj stvari, ali da vas drugi ne razumiju zato što ne možete biti izričiti. Takva situacija je, nažalost, moguća i to je ono što mene užasno pogađa u mom ličnom životu i u odnosu na život sredine u kojoj živim evo već 90 godina.