Još jednom velikom greškom bošnjačke politike se mora smatrati njeno odbijanje da se napravi poseban sporazum između muslimana i Srba o očuvanju BiH. Naime, provodeći svoju politiku agresije, ulazeći u rat protiv Hrvatske, Milošević je sebe doveo u vrlo tešku poziciju u međunarodnom svijetu.

Njegova akacija je osuđena od svih država u svijetu osim Rusije, naravno, i nekoliko pravoslavnih država koje su ga podržavale. Preuzete su prema tadašnjoj Saveznoj državi Jugoslaviji sankcije vrlo ozbiljne, koje su neprestano povećavane ukoliko je intenzitet rata u Hrvatskoj jačao.

Zašto se pristalo na pregovore s agresorima

Zbog toga je Miloševiću bio potreban neki dokaz da on nije onaj koji stvara rat, da nije ratoboran, da nije nosilac agresije, nego da je na to bio primoran zbog hrvatske politike. Kao ključni dokaz za to bila bi mu, ustvari, činjenica da se uspio sporazumjeti s muslimanima, stvoriti normalnu situaciju, odnosno omogućiti da muslimani opstanu u BiH. Odnosno u Saveznoj državi Jugoslaviji, koju je on namjeravao stvarati.

Imajući tu činjenicu u vidu, da on veoma želi dokaz svoje demokratičnosti, ja sam lično smatrao da je potrebno taj moment iskoristiti i napraviti s njim sporazum, odnosno sa našim Srbima jer je bilo poznato da o svim pitanjima nacionalnih interesa isključivo posljednju riječ daje Milošević, kojima bismo mi dobili mnogo značajnije i s druge strane međunarodno pravno važeće argumente i dokaze za poštovanje naše nezavisnosti, odnosno našeg teritorijalnog integriteta i opstanka Bosne i Hercegovine kao države.

Zbog toga sam, zajedno s Adilom Zulfikarpašićem, u jednom dugom razgovoru s Alijom Izetbegovićem analizirao situaciju i Alija se složio da bi bilo veoma dobro da postignemo takav sporazum. Mi smo zatražili od Alije da on pregovara. On je rekao da njemu neće vjerovati pošto je on došao u sukob s njima povodom izjave Karadžića u Skupštini BiH, te je zatražio da ja i Adil razgovaramo sa Srbima, odnosno sa srpskom delegacijom, a da će nas opunomoćiti za pregovore time što će dati javno izjavu da podržava pregovore i naše učešće u tim pregovorima.

Pregovori su otvoreni. Tekli su prilično teško, ali su na kraju, moram reći, polučili veoma dobre rezultate. Sastojali su se u tome da su Srbi pristali da se u jednom sporazumu, koji će biti verificiran u međunarodnim institucijama, garantira nezavisnost i pravo na nezavisnost Bosne i Hercegovine, s time što Bosna i Hercegovina pristaje da ostaje u zajedničkoj državi.

Drugo, da Savezna Republika Jugoslavija prihvata sljedeće uvjete: da BiH bude jedinstvena vojna teritorija, u kojoj će vojsku služiti isključivo vojnici koji žive u BiH, a da će komandant te vojne strukture biti uvijek general bošnjačke nacionalnosti. Drugi moment koji je tom prilikom dogovoren je da će predsjednik buduće zajedničke države imati četverogodišnji mandat i da će to biti Alija Izetbegović.

Dalje, da će BiH posredovati u sklapanju mirovnog sporazuma između Hrvatske i Srbije. Dakle, postignuti su vrlo značajni ustupci od Miloševića i Srbije, tako da smo mogli računati da rat u Hrvatskoj neće završiti sporazumom između Tuđmana i Miloševića o ponovnoj podjeli BiH.

Nažalost, ovaj sporazum je odbačen. Do danas nije identificirana ni osoba, ni krug, ni forum, koji je polučio da na jedan prilično nediplomatski način odbaci sporazum poslavši izjavu da SDA odbacuje ne samo predloženi sporazum nego svaki mogući sporazum sa Srbima.

To je, naravno, izazvalo snažnu srpsku reakciju i bilo je vrlo jasno da će biti teško ne samo očuvati mir nego i jedinstvo BiH, i da bi za očuvanje jedinstva BiH, makar i u nekom obimu, bila potrebna vrlo snažna akcija međunarodne zajednice.

Međutim, kad je BiH ipak bila uvučena u dvojnu agresiju, jedna od velikih grešaka bošnjačke politike sastoji se u tome što je političko vodstvo BiH pristalo da pregovara s agresorima i na taj način ih po njihovom značenju i ulozi u cijeloj toj historiji izjednačilo u položaju i pravima s državom koja je bila međunarodno priznata i bila članica Ujedinjenih nacija.

Naime, prihvativši da pregovara posebno s Hrvatima, a posebno sa Srbima, bošnjačko političko vodstvo je, ustvari, sebe stavilo na jednu od zaraćenih strana, a to je išlo u račun evropskoj politici koja je na svaki način željela izbjeći da realizira odluku Londonske konferencije o prekidu agresije i vraćanju stanja u Bosni na stanje „ko ante“.

Zbog toga se i dogodilo da su se prilikom završnih pregovora o miru dvije agresivne strane pojavile kao jednakopravne i kao potpisnice sporazuma o miru kao da se radi o različitim zemljama, a ne o pobunjenim, odnosno agresivnim elementima koji su željeli promijeniti status i karakter države.

Najzad, ono što je sa stanovišta interesa države kao cjeline, a inače, sa stanovišta interesa bošnjačkog naroda, bila jedna od najvećih grešaka je da je bošnjačko vodstvo dopustilo da Drina, osim u Goraždu, prestane biti historijska granična rijeka, nego da Srbi dobiju pod kontrolu cijelu teritoriju Drine između Višegrada i Bosanske Rače, što je u historiji uvijek bila bitna granica između bošnjačkih i srpskih interesa.

Politička konstanta borba Srba i Hrvata oko BiH

U cilju postizanja sporazuma bošnjačko političko vodstvo je pristalo da njegova vojska napusti teritoriju tzv. enklave Srebrenica, da prije toga preda oružje, ali joj nije bilo osigurano sigurno povlačenje na teritoriju koju kontrolira Armija BiH, tako da je de facto jezgro snage koja je branila granicu na Drini, ustvari, postalo jednostavno žrtva agresora, odnosno predato u ruke poznatom likvidatoru Bošnjaka, osvetniku nad Bošnjacima zbog njihove uloge u pobjedi osmanske vojske nad srbijanskom ustaničkom vojskom, odnosno zbog propasti 1. srpskog ustanka.

Zbog toga je Mladić i izjavio zauzimanjem teritorije enklave Srebrenica da je došao da osveti pad srpskog ustanka zbog uloge Bošnjaka u pobjedi osmanske vojske nad vojskom pod vodstvom Karađorđa Petrovića.

Tako je cijeli jedan niz nesretnih poteza koji nisu vodili računa o osnovnom da je konstanta već dva stoljeća, politička konstanta na Balkanu, borba Srba i Hrvata oko BiH i da je najvažniji zadatak bosanske politike, odnosno bošnjačke politike, u svakom momentu da učini sve da se sačuva bosansko jedinstvo, odnosno da država Bosna bude cjelovita, jedinstvena država.

Svaka politika, naravno, čini greške. I greške su normalne u svakom poslu. Ali nije dobro ako se greške ponavljaju, tako da pogađaju bitni kvalitet jedne ljudske zajednice, to jest jednak je položaj svih ljudi koji žive na toj teritoriji jednake mogućnosti i prava, odnosno ako osigurava jednaki kvalitet razvoja na cjelokupnoj teritoriji za sve svoje građane.

Zbog toga nije toliko važno koliko je grešaka, nego da li te greške pogađaju one aspekte života države koji definiraju položaj i mogućnosti razvoja sloboda ljudi. Ako je, kao što je Hegel rekao, osnovni cilj djelovanja svjetskog duha širenje slobode, tada je svako sužavanje slobode na bilo kojem dijelu teritorije jedne države negativno i pogađa i samu tu državu. U tom smislu neophodno je da se vrše analize i procjenjuju posljedice političkih poteza.

Naime, ne može se prelaziti preko posljedica, a da se ne analiziraju razlozi njihovog nastanka, koja je i kakva politika, kakvi koncepti, kakva shvatanja o prirodi naše države, o pravima naših ljudi, o interesima građana, je li pogođena određena mjera.

Mi moramo povesti jednu raspravu u kojoj ćemo pokušati da odgovorimo na dva pitanja, koje su to najteže, krucijalne greške koje smo napravili u proteklom periodu, i zašto nikada niko nije odgovarao politički za te greške?

Već smo platili veoma veliku cijenu

Zato se događa, naprimjer, da mi, Bošnjaci, izgubimo granicu na Drini i da ostanemo na Drini prisutni samo u Goraždu, što je historijska promjena koja je dalekosežnog karaktera, jer historija se ovdje razvijala na jedan način do Drine i na drugi način preko Drine. Ta razlika je konstanta života i zbog toga takva pitanja moraju da dobiju odgovor. Ne može se prilaziti stvarima tako kao desilo se i hajdemo dalje.

Moramo vidjeti koje su to ideje, koji su koncepti, koja shvatanja o prirodi naše države i o njenim bitnim teritorijama, one koje definiraju njenu državnu moć, moć njenog održanja, jer mi ne treba da zaboravimo da je ovo Balkan i da su ovdje još u toku ne samo u ovom momentu promjene, kao što je vjerovatno nastajanje jedne države bivše albanske manjine u bivšoj Jugoslaviji, nego i neke druge koje se planiraju u raznim političkim centrima moći za koje se pretpostavlja da bi u formama različitih konferencija za rješavanje ovih ili onih pitanja mogli da djeluju na mijenjanje granica na ovim prostorima.

Ne treba zanemarivati činjenicu da smo mi već platili veoma veliku cijenu činjenici da su vodeće zapadne države, prije nego što se uopće raspala Jugoslavija, imale neki koncept o tome kako će se postupati u slučaju npr. Bosne i Hercegovine.

Nije to samo bilo u slučaju '90, jer je to element kontinuiteta politike tih država. One su i 1938. i 1939. godine, Velika Britanija i Francuska, insistirale na podjeli BiH kao najoptimalnijem rješenju sukoba između Srba i Hrvata i smirivanju ovog prostora, njegovom osposobljavanju da funkcionira mnogo efikasnije kao država u okviru tadašnjih političkih relacija u svijetu, prije svega u stvaranju jednog odbrambenog koridora prema aktivnosti njemačkog nacizma.

Znači, neophodno je da neprestano analiziramo ono što je bilo, da utvrdimo gdje smo griješili i da ipak nešto kažemo o tome ko je, dakle, odgovoran.