Ovdje, u centrali Ujedinjenih naroda u Njujorku, upitao sam portparola Stefana Dužarika (Stephane Dujarric) podržava li generalni sekretar Antonio Gutereš (Guterres) kandidaturu Zorana Zaeva i Aleksisa Ciprasa (Alexis Tsipras) za Nobelovu nagradu nakon historijskog sporazuma o promjeni makedonskog državnog imena.

 Ništa nabrzinu
 

- Ne priznajemo šefove država niti dodjeljujemo Nobelovu nagradu - našalio se, ali precizno Dužarik. UN zaista priznaju samo države, a u izbor predsjednika i premijera se ne miješaju. Dakako, nemaju utjecaja ni na dodjelu Nobelove nagrade.

Ali, “očito mislimo da je to prekrasan primjerak diplomatije”, zaključio je glavni portparol UN-a, pitajući mene: “Zar nije tako”?

- Ova dva lidera se zaista moraju pohvaliti! Podsjetio je kako je prošlo više od 27 godina, pa je makedonsko-grčki spor bio među najdužim u 72-godišnjoj historiji UN-a; poput Kipra, gdje spor traje 50 godina. Poslije toliko globalnih neuspjeha Sjeverna Makedonija će, očito, biti uspješna UN priča.  

- Ali, isto tako, mislim da je rad (američkog) ambasadora Nimica (Matthew Nimetz), koji se iz godine u godinu suočavao s veoma teškim svađama, pokazao da diplomatija traži neko vrijeme, te se na kraju izbjegne konfrontacija - rekao mi je Dužarik.

Nimic je lični izaslanik ovog generalnog sekretara UN-a i njegovih prethodnika Kofija Anana (Annan) i Ban Ki-muna (Ki-moon) od 1999. naovamo. Radio je za simboličnu plaću od jedan dolar godišnje.

Samo zato što je uporni, a tihi i politički neambiciozni Nimic (u junu će ovaj njujorški filantrop napuniti 80 godina) sušta suprotnost od njega, napamet mi je pao pokojni Ričard Holbruk (Richard Holbrooke). Nije on slučajno osvojio titulu “diplomatski buldožer”, kao i pridjev “bosanski”. 

Izgubljena republika 

Što god je stigao, Holbruk je u Bosni prelomio preko koljena, ali ne samo svojom zaslugom. Jednostavno, oko njega je bilo previše Bosanaca koji nisu shvatali semantiku i važnost imena (“Nomen est Omen” – ime je usud). Niti - značaj gubitka prerogativa republika, koji je Bosna i Hercegovina jedina izgubila od Vardara pa do Triglava; čak se i bivša pokrajina – Kosovo danas republikom naziva.

Holbruk je u Sarajevu naišao na ideološko tijesto, neoformljenu masu među tadašnjim muslimanskim vodstvom - ostrašćenim antikomunistima, kojima je najvažnije bilo da sruše sve simbole bivšeg sistema. Pa su tako, rušeći državu, stvorili novu - kvazirepubliku.

No, sada, kada je moralni kapital tih stradalnika komunističkih režima u istočnoj Evropi, s lokalnim žarištem u Bosni – 30 godina nakon Hladnog rata potrošen - vrijeme je za nove bosanske lidere koji će ispravno govoriti, a još principijelnije djelovati. 

Istina je da su Bosanci, oni isti politički “prvaci” koji su onomad “pokrenuli” pitanje moralne ispravnosti diskriminatorskog imena manjeg bh. entiteta, svojim antireformskim postupcima, feudalnom sviješću i korupcijom koja je prodrla u sve džepove, od bijelih mantila do crnih odijela, bili i ostali najveći čuvari takvog antigrađanskog entitetskog naziva.

A ne smije se zaboraviti i da su svoje reformske šanse sarajevski vlastodršci prokockali i odbacivanjem “aprilskog paketa” 2006. godine. Taj američki paket je predviđao da se bar troglava aždaha Predsjedništva BiH zamijeni jednim predsjednikom, po izboru parlamenta.

Zato Bosni trebaju novi lideri, koji se neće lažno dodvoravati Americi i Zapadu, već konačno prihvatiti istinske zapadne vrijednosti. I početi ih živjeti – građanski, kao Zaev u Makedoniji. 

Makedonski model

Bosanci, čast nekolicini, ipak nisu imali sreće sa svojim predsjednicima, premijerima ili ministrima vanjskih poslova poput bar u ovoj posljednjoj turi Grka i Makedonaca, koji imaju Ciprasa i Zaeva. Sreća je uvijek na strani najhrabrijih. Među političarima su to oni koji ne misle samo na karijeru, već i na svoju djecu.

Tako da “svaki narod dobiva onakvu vlast kakvu zaslužuje”, rekao je Džozef Demejster (Joseph de Maistre), engleski filozof, pisac i diplomata iz 18. stoljeća.

Beskorisno bi sad bilo posthumno optuživati Holbruka, koji je za Klintona (Bill Clinton) 1995. godine obavio bosanski posao za svega nekoliko mjeseci. Nije Holbruk kriv što Bosanci ni u četvrt stoljeća nisu razvili vlastitu egzistencijalnu filozofiju i implementirali je iznutra. Mogli su to i bez pritiska Amerike i Zapada i još bi uživali institucionalnu podršku Vašingtona i Brisela za to.

Umjesto toga, prikačili su se na lažne nade, lažna obećanja, lažna “mišljenja” lažnih vođa i političkih mesija.

“Lažna mišljenja su kao lažni novac koji, nažalost, šire i pošteni ljudi, čineći kriminal i ne znajući šta rade”, napisao je upravo Demejster, navodeći kakvu štetu naprave lažnjaci.

Tako narod i građani ostaju bez društva jednakog za sve i, umjesto države zakona, dobivaju “državu rođaka i jarana” za saučesnike u podvalama. Takvi vas isključe iz svakog (državnog) naslijeđa, pretvarajući vas u apatride, što svijetom lutaju trbuhom za kruhom. Tužna je to priča!

O “jednom društvu za sve”, koje u svojoj zemlji gradi ponavljajući to kao mantru, ljetos mi je u intervjuu za „Avaz“ u vladinom kabinetu u Skoplju pričao možda budući nobelovac Zoran Zaev. Bosna, koja mu je često na pameti, kaže, treba postati članica NATO-a, jer to će koristiti svima - i bosanskim Srbima. Tako će, rekao je, pobijediti svi građani.

Nešto mislim, ne samo da narod zaslužuje vlast kakvu ima već i diplomate koji im kapu kroje. Zato su Makedonci, valjda, dobili Nimica, a Bosanci Holbruka.