Prvi put sam za ime Adila Zulfikarpašića čuo negdje šezdesetih godina kada je u Istanbulu izdao nekakvu političku deklaraciju, a moj brat, rahmetli Safet, bio je tada ministar unutrašnjih poslova pa sam ga upitao: „Boga ti, Safete, znaš li ti tog Zulfikarpašića, znaš li ko je on i šta je?“. Brat mi je odgovorio: „Ma, to je beznačajan čovjek. Njegovim postupcima i izjavama ne treba pridavati nikakvo posebno značenje“.

To je bilo sve što sam o njemu saznao do tog momenta.

Kasnije mi je moj bliski rođak, rahmetli Irfan Filipović, kojeg su četnici ubili u Binježevu 1992. godine pred vratima njegove vikendice, rekao da je Adil Zulfikarpašić, ustvari, pronevjerio sredstva državnih dobara i neke firme „Koteks“ i da je zbog toga emigrirao. Tom podatku nisam pridavao posebnu pažnju.

Zastupao je bošnjaštvo i pratio sam šta objavljuje

Međutim, kada je Adil Zulfikarpašić počeo izdavati svoje „Bošnjačke poglede“, tada sam skrenuo pažnju na ono što on radi, prije svega na činjenicu da je tada lansirao bošnjaštvo. Vjerovatno pod utjecajem rahmetli Smaila Balića, koji je kod nas prvi zastupao bošnjaštvo u smislu tradicionalnog nacionalnog određenja koje obuhvata tri oblika, tj. katoličku, pravoslavnu i muslimansku verziju bošnjačkog identiteta.

O tome je Smail Balić napisao i jednu zanimljivu bibliografsku studiju, takozvanu muslimansku komponentu bošnjačkog identiteta, obuhvatajući uglavnom ono što su Bošnjaci stvarali u prošlosti ostavljajući ono što je katoličko, odnosno hrvatsko i pravoslavno, odnosno srpsko u novijim verzijama, vjerovatno za neka njegova ostvarenja. Nije mi poznato je li on u tom pogledu nešto učinio kasnije. 

Činjenica da je počeo da zastupa bošnjaštvo za mene je značila nešto u tom smislu jer sam i ja zapravo zastupao bošnjaštvo, pa sam počeo da pratim šta on to objavljuje i ko s njim sarađuje.

Nisam našao neke značajne ličnosti, niti značajna ostvarenja koja bi govorila o tome da se Bošnjački institut, koji je Adil osnovao u Cirihu, angažirao značajnije na tom problemu. Kako je vrijeme odmicalo, kontakti između Adila Zulfikarpašića i prije svega njegovih brojnih rođaka koji su živjeli u Sarajevu i BiH, a zatim i preko drugih ljudi iz umjetničkih krugova, stvorena je atmosfera u kojoj je trebalo očekivati da Adil Zulfikarpašić i sam preduzme nešto u Bosni i Hercegovini. 

Poslao sestrića da kaže da želi kontaktirati sa mnom

On je sa mnom prvi put stupio u kontakt preko jednog mog studenta. To je bilo 1989. godine. Taj moj student je bio sin jednog poznatog mladog muslimana koji je, nažalost, umro nakon izdržavanja kazne i Adil je po njemu poslao jedno pismo i neke svoje spise.

Tom mladiću sam rekao da nema potrebe da Adil meni preko kurira ili nekih prenosilaca šalje svoja mišljenja ili svoje publikacije, da ja slobodno primam na svoju kućnu i na adresu na fakultetu sve što izlazi u inozemstvu. Jer smatram da mi moj naučni interes omogućava da legalno i legitimno pratim sve što se piše o Bosni i Hercegovini u cijelome svijetu, pa i u krugovima emigracije.

Rekao sam mu da te spise vrati Adilu i kaže mu moju privatnu adresu i pozove ga da može da mi na tu adresu piše i pošalje šta god on smatra da bi bilo za mene interesantno i o čemu bi želio da me informira. 

Nakon toga, Adil je poslao meni svoga sestrića, Hadžiomerovića, koji mi je kazao da bi njegov daidža Adil želio sa mnom uspostaviti kontakt, da mu je drago da sam mu odgovorio da može slobodno sa mnom kontaktirati, ali da on želi da mu odgovorim na pitanje pristajem li s njim kontaktirati.

Sastanak u sarajevskom hotelu „Evropa“

Rekao sam da sam već u odgovoru mome mladome studentu dao takvu saglasnost i da nema potrebe da posebno o tome govorim, ali da želim Adilu postaviti tri pitanja ukoliko on želi sa mnom nekakve kontakte i ako želi sa mnom sarađivati. 

Prvo pitanje - je li emigrirao iz političkih ili iz nekih drugih razloga. Drugo - je li svoje bogatstvo, za koje sam saznao da je obimno, postigao trgovinom oružjem ili trgovinom drogom ili na legitiman način. I, treće - je li u svojoj aktivnosti sarađivao sa stranim obavještajnim službama.

Ukoliko je u pitanju jedan od tih elemenata, ne želim nikakav kontakt ni saradnju s ljudima koji su imali takve aktivnosti. 

Nakon toga, Adil mi je poslao pismo u kojem je ustvrdio da je emigrirao isključivo iz političkih razloga, da je imovinu stekao trgovinom tzv. general commmodity - raznovrsnim robama u zajedničkoj kompaniji s Harijem Šeferom, vrlo uglednim trgovcem u Švicarskoj, i treće da nikada nije sarađivao ni sa kakvim obavještajnim službama.

Poslije toga sam mu poručio da može slobodno sa mnom kontaktirati i u javnom razgovoru mu rekao da se možemo sastati kad dođe u Sarajevo, u hotelu „Evropa“, i razgovarati o čemu god želi. Tako se i dogodilo.