Ispričalo se u BiH o onima koji su otišli u Siriju da se bore na strani terorističkog ISIL-a, čini se, sve što se moglo. I nema više ni za koga dileme da svi oni koji se vraćaju u BiH sa sirijskog i drugih stranih ratišta moraju i trebaju odgovarati pred ovdašnjim pravosuđem za svoje postupke.  

Sud će reći za šta i koliko su krivi. I tu je tačka.

Ali, o povratku žena i djece bh. porijekla iz sirijskog pakla, vlasti u BiH nerado pričaju, a kamoli da šta čine da se uhvate ukoštac s tim problemom.

O mukama koje u Siriji prolaze žene i djeca porijeklom iz BiH, tek priča pokoji član njihovih porodica. Poput Aleme Dolamić, koja pokušava izvući sestru s troje djece iz zarobljeništva u Siriji. Ali, država kojoj se Alema obraćala putem njenih ministara, inspektora, obavještajaca... šuti na njene molbe da joj pomognu.

Pravi se vlast i gluha i nijema na ove vapaje, ali i na vijesti da je u Siriji, osim Aleminih sestrića, još oko 200 djece porijeklom iz BiH. Djece koju, kada su ih odvodili odavde, niko nije pitao hoće li u Siriju, kao ni onu što su tamo rođena, a roditelji su im porijeklom iz BiH, hoće li ovaj svijet ugledati u njegovom najgorem svjetlu.

Svi su oni osuđeni bez suda i bez krivice su krivi. Čak ako se teška srca i prizna da administracija nema emocija, ne smije se zaboravljati da su to djeca koja imaju svoja prava i prema domaćim zakonima i evropskim konvencijama o pravima djeteta koje je država potpisala.

I bez obzira na to koliko se vlasti pravile da ta djeca ne postoje, ovaj problem kad-tad morat će riješiti. Zato, krajnje je vrijeme da se oni koji o tome odlučuju s tim suoče i počnu raditi ono što im je posao.