U suludoj administraciji ove države ima svašta, pa tako i to da u Republici Srpskoj odmah po rođenju se u rodni list upisuje bebina vjeroispovijest. Ova mahnita praksa ima još prostora da evoluira, pa evo predlažem, da se pored vjeroispovijesti odmah upiše i seksualno opredjeljenje bebe.

Jer, ako bebi napišete u rodni list da je pravoslavac i heteroseksualac, nema šanse da vaš sin kada odraste bude musliman i peder. To bismo nazvali „preventivom protiv inovjerstva i pederluka.“

Hajmo ponoviti osnove

Sutra, dan nakon što izađe ova kolumna, desit će se Parada u Sarajevu. Nezgodno vremensko poklapanje, ne postoji način da pošteno izbjegnem temu. A šta reći, a da već nije rečeno?

U drugu ruku, neke stvari treba, i moraju se, iznova i iznova ponavljati ne bi li nekako puku doprle do mozga.

Pa hajmo onda ponoviti osnove.

Homoseksualizam nije bolest. To što neki homoseksualizam smatraju neprirodnim, gnusnim, nastranima… to je samo njihovo lično osjećanje koje proizilazi iz predrasuda koje ne žele u sebi prepoznati. Nauka je sedamdesetih ustvrdila da nije riječ o bolesti, već o urođenom opredjeljenju.

Nemaju nikakve veze s pedofilijom

Lezbijke, gejevi, biseksualci i transrodne osobe, skraćeno poznati kao LGBT populacija, nisu i nemaju nikakve veze s pedofilima i pedofilijom. Ako ste negdje pročitali da imaju veze, kao što to ustvrdi neki dan gost u studiju N1, onda ste, sa sigurnošću, čitali pogrešna štiva.

Parada ponosa nije izraz želje da se na ulicama prosipa nemoral, niti je motiviše potreba da se seksualno opšti na trotoaru kod Sebilja, već je izraz borbe za jednakost u društvu. Heteroseksualci koji tvrde da svako treba svoje seksualno opredjeljenje „ostaviti između svoja četiri zida“ moraju znati da niko nikada nije otpušten s posla zato što je straight. U drugu ruku, LGBT muškarci i žene se s diskriminacijom susreću, ne samo na poslu, nego i u porodici i na ulici. Parada nam je svima samo podsjetnik na to.

Nadalje, interesantno, broj homoseksualaca je nezavisan od slobode koja vlada u društvu, pa je proporcionalno jednak broj homoseksualaca u Holandiji i u Iraku. Tradicionalna porodica i konzervativno društvo nisu garant da se u tim okolnostima neće roditi homoseksualac. Rodit će se, samo će ostati u ormaru čitav život, skrivajući se kako ne bi narušio proklamovanu čednost okoline.

Čudno je, ustvari, možda i nije, što su četnici, ustaše, vehabije, politička desnica, generalno fašisti raznih nacionalnosti, apsolutno složni u zajedničkoj mržnji protiv LGBT populacije. Što je skromnije svjetovno obrazovanje, to je mržnja veća. Tako nekako.

Seksualno opredjeljenje javnih ličnosti

Treba, također, znati da nas iskustvo uči kako su kroz istoriju često najagresivnije homofobiju iskazivali upravo latentni homoseksualci. Zato se otvoreno nameće pitanje o seksualnom opredjeljenju nekih javnih ličnosti, evo recimo Dine Konakovića?

Sumnjiva je ta njegova baš tolika averzija prema homoseksualcima. Da li je samo neuk ili možda svojim pristupom sakriva svoje urođeno seksualno opredjeljenje? Ko će ga znati.

I da pojasnimo, pederluk nikada nije bila seksualna odrednica, pederluk je bio i ostao karakterološka kategorija.

Vidimo se sutra na Paradi.