Volonteri s glavne tuzlanske autobuske stanice, koji se nadljudskim naporima već 17 mjeseci bore s migrantskom krizom, javljaju kako su poslije posljednjih snimaka očaja sa hladnog asfalta, pojedinci iz organizacija koje su se u međuvremenu proglašavale nenadležnim, napokon skinuli paučinu sa očiju i došli vidjeti u kakvom su stanju ljudi koji stižu iz raznih dijelova svijeta.
Nenadležnost institucija je pravdana nemuštim obrazloženjima kako među grupama migranata ima i onih koji su skloni vršenju krivičnih djela. No, da li se pogled smio skrivati od djevojčica i dječaka, koji su promrzli, izgladnjeli i bolesni stizali do autobuske stanice u Tuzli, glavnog raskršća njihovih životnih puteva.
Šta bi se dogodilo da je ondašnja tuzlanska vlast, krvave '92., okrenula glavu od 200 ljudi s mentalnim problemima koji su iz Jakeša kod Modriče protjerani u Tuzlu. Za samo jedan dan pronađen je smještaj za ugroženu skupinu ljudi, koji su kraj agresije dočekali u bolnici Kreka?
Šta bi se dogodilo da je ondašnja tuzlanska vlast, krvavih ratnih godina okrenula glavu od Podrinjaca i drugih nevoljnika koji su svakodnevno preko prvih borbenih linija protjerivani ili u konvojima UNHCR-a dovoženi pred sportske dvorane i škole?
Bez obzira da li se radi o ekonomskim migracijama ili bijegu iz ratnih zona ili područja u kojim će tek buknuti ratni užas, paučina s očiju u Tuzli, ali i svim drugim bosanskohercegovačkim gradovima, mora biti skinuta.
Jer migranti, bili ovakvi ili onakvi, su prije svega ljudska bića kojim treba pomoć. Zbog toga pred zimu, pred prvi snijeg koji se prognozira sredinom novembra, migrantima, ma kako se zvali i odakle god dolazili, treba omogućiti adekvatne uvjete u njihovom pohodu ka krajnjem odredištu.
Naša država i gradovi su samo tranzitne rute nevoljnika ka zapadu i zbog toga mi koji znamo šta je glad i neimaština, fašizam i ksenofobija ne smijemo biti nepravedni i neljudi.
