Muhamed se iz ovog vremena sjećao još jednog događaja koji je karakterističan za tadašnje stanje i ponašanje ljudi. Njegov otac je u Banjoj Luci imao mnogo prijatelja i rođaka, a među njima je bio i Besimbeg Beglerbegović. On je bio ugledan čovjek, a držao je veliku mesaru u kojoj on nije radio, nego su je vodili drugi ljudi.  

U Đulhanuminoj kući nastao haos

Muhamed se odlično sjećao tog čovjeka, kojeg je često viđao kako sjedi pred Gušića kafanom s njegovim ocem. Jednog dana je Beglerbegović došao kod Sulejmanbega i rekao mu kako mu je, kao izdanku poznate stare porodice, ponuđena odgovorna služba u upravi nove države. Pitao je Sulejmanbega šta on misli o tome, a on mu je rekao da nikako ne prihvata nikakvu službu kod onih koji zatvaraju i ubijaju ljude radi vjere, nacije i političkog mišljenja.

Muhamed se sjećao, budući da im je posluživao kafu, da je Sulejmanbeg rekao svom rođaku da njemu ne treba služba, jer je imućan i može biti neovisan od svake vlasti, a da je ova vlast opasna i da će loše da završi, pa će tako biti i sa svakim ko uđe u njenu službu. Besimbeg je otišao i na svoju i na žalost svih koji su ga znali, a pogotovo njegove djece (dva sina i kćerke), prihvatio visoku dužnost predsjednika Izvanrednog suda. Taj sud je osuđivao ljude i na smrt i na logore, a njegov predsjednik je nakon rata bio osuđen na vješanje zbog učešća u ratnim zločinima. Porodica mu je trpjela sramotu, a djeca bila diskriminirana, mada ni kriva ni dužna.

Nekako u isto vrijeme je kao izbjeglica iz Glamoča u Banju Luku došla i Sulejmanbegova sestra, Muhamedova tetka i istovremeno strina njegove majke Nurhanuma. Tetka Nura je bila udova iza Đulhanuminog amidže Hamdibega Filipovića. Iz Glamoča je izbjegla sa četiri kćerke i tri sina. Nažalost, ona je u grad stigla upravo kad je dan ranije njen brat bio sahranjen i kad je u Đulhanuminoj kući nastao apsolutni haos.

U tom periodu napetosti dogodio se još jedan slučaj koji je na Muhameda ostavio veoma snažan utisak. Jednog dana početkom avgusta Muhamedov brat Ahmet je u kuću doveo rođaka Skendera Kulenovića, a sa njim i jednog omalenog mirnog čovjeka koji se zvao Hasan Kikić. Obojica u došla u društvu Safeta Krupića, koji se nešto ranije sklonio kod svog brata Mehmeda, koji je živio u Banjoj Luci, budući da je bio oženjen kćerkom Ramizbega Begovića i najboljom prijateljicom Muhamedove sestre Ćamke Hidajetom. U salonu u tzv. Šuhrinoj kući sjedili su Sulejmanbeg i Ahmet sa tri gosta, a Muhamed je sjedio sa strane i divio se činjenici da uživo može da vidi trojicu pravih književnika za koje je saznao i čije je tekstove vidio odštampane u časopisu „Putokaz“ koji je u Zagrebu izdavao Hasan Kikić, tada već dobro poznati književnik, a u kojem su sarađivali svi mladi bošnjački književnici toga doba.

Iz Glamoča došla pošiljka ječma

Sva trojica su morala da se sklone od ustaških progona, Krupić i Kulenović zbog svog ljevičarskog djelovanja na Sveučilištu, a Kikić zbog odbijanja da sarađuje s ustaškim vlastima i zbog ideja koje je zastupao njegov časopis, a protiv kojeg su još u vrijeme njegovog izlaženja oštro istupali članovi Kluba hrvatskih akademičara, studentskog udruženja sasvim desne i katoličke orijentacije, koji su bili prikrivene ustaše. 

Sve to što se zbivalo u toku juna i jula i posebno kulminacija svega do koje je došlo napadom na Sulejmanbega i njegovom smrću, definitivno je odredilo sudbinu cijele Sulejmanbegove porodice, a kako je on nestao, a svi njegovi sinovi i jedna kćerka stavljeni van zakona, sva težina održavanja porodice i njeno vođenje palo je na leđa Đulhanume.

Iako teško pogođena svim što je doživjela, Đulhanuma, onako staložena, pametna i osoba koja je znala razabirati stvari koje donosi kob i one na koje mi možemo utjecati, učinila je sve da se ogromna promjena u životu porodice i silni gubici previše ne osjete i trudila se da svi gosti budu primljeni kao da je sve normalno i o svemu je, naravno uz pomoć nekih rođaka i odličnih komšija, vođeno računa kao da se ništa nije dogodilo.

Rođaci i komšije su porodicu Đulhanume pomagali i saučestvovali u njenoj nesreći na mnoge načine. Prvi je bio da su sedam dana, prema starom običaju, donosili svu hranu koja je bila nužna za normalan život u kući, a mnogi su joj ponudili i novac, i to kao pomoć u nevolji, a ne kao zajam.

U svojim kasnim godinama Sulejmanbeg je, kako ga Muhamed pamti, bio još pokretan, sabran i, osim toga, snažan čovjek. Muhamed se sjeća kad je, po običaju kao i svake godine početkom jula, iz Glamoča došla pošiljka ječma, koju je Sulejmanbeg zahtijevao da mu se pošalje, a on ga kod Trapista, koji su imali i veliki tzv. vatreni mlin i pivaru, mijenjao za posebno mljeveno brašno, a nije više bilo moguće naći ljude da ječam unesu u ostavu, rekao Salihu Oštriću koji ga je dovezao pred kuću: „Natovari ti to, Salko, na mene, još imam snage“ i svih dvadeset vreća je unio u desetak metara udaljenu ostavu.

Strašni pokolji Srba u Hercegovini

Nažalost događaji, a osobito onakvi kakvi su uslijedili, i to u krešendu, slomili bi i jačeg i mlađeg čovjeka od njega. Prvo su nahrupile sa svih strana vijesti o strašnim pokoljima Srba u Hercegovini, Krajini i drugim krajevima u kojima su Filipovići imali brojne rođake i prijatelje, a tu brigu su ubrzo uvećale još strašnije vijesti o četničkim pokoljima nad nevinim muslimanima, a među njima i njihovim brojnim rođacima, o spaljenim kućama i selima i pljačkama svega što se moglo uzeti.

Neizvjesnost, a zatim teške vijesti o sudbini njegovog najstarijeg sina, kojeg je policajac Muše Jegin iz Ključa izdao ustašama, a on bio uhapšen i hitno prebačen u logor Jadovno u Gospiću, doveli su starca u teško stanje, da bi i on na kraju postao žrtva ustaškog nasilja.