Na današnji dan 1905. godine, u Gradačcu je rođen bosanskohercegovački književnik Hasan Kikić, kao jedan od sedam sinova Hase i Munire. Njegova porodica, begovskog porijekla, osiromašena jer im je imovinu oduzela država, kao što se desilo mnogim bogatim bošnjačkim porodicama u periodu nakon dolaska austrougarske vlasti, dala je nekoliko partizana. Naime, osim Hasana, u Drugom svjetskom ratu, u odbrani svoje zemlje poginula su i njegova tri brata: Safet, Huso i Ago.

Kikić je već u ranom djetinjstvu trpio glad i neimaštinu, jer skromna primanja njegovog oca, koji je radio kao školski podvornik, jedva su bila dovoljna za egzistenciju brojne porodice. Uprkos tome, prema kazivanju Hasanovog brata Mustafe, Hasan je bio odličan učenik, ali i fudbaler, pa su jedne prilike fijakerom došli po njega da ga voze u Orašje, kako bi bio pojačanje na nekoj od utakmica. Kikić je svirao i violinu dok je, po završetku osnovne škole u Gradačcu, pohađao Učiteljsku školu u Derventi, koju je završio i maturirao u Zagrebu.

Nakon završene škole Hasan se zaposlio kao učitelj, prvo u Hajdarevićima kod Zavidovića, a potom u Rogatici i Ustiprači. U Rogatici je upoznao kolegicu Anku Jovanović u koju se zaljubio i ubrzo su se vjenčali, u avgustu 1932. godine. Zbog velikih problema usljed protivljenja tom braku njegove, ali i Ankine porodice, sa suprugom je odlučio da žive na neutralnom terenu i odselio se u Hrvatsku. Prvo je kao učitelj radio u Gornjem Sjeničaku kraj Vrginmosta, a potom u Pisarevini, gdje je Anka bila učiteljica, a Hasan direktor škole.

Pisac sirotinje

Uporedo s radom u školi Kikić je privatno položio gimnaziju, a zatim vanredno upisao Pravni fakultet u Beogradu, na kojem je diplomirao 31. oktobra 1938. godine, s ciljem da postane advokat i zastupa sirotinju na sudu.

Godinu ranije, 1937., zajedno s grupom lijevo orijentiranih bošnjačkih intelektualaca: Skenderom Kulenovićem, Safetom Krupićem, Ešrefom Badnjevićem i Rizom Ramićem, Hasan je u Zagrebu pokrenuo časopis „Putokaz“, s ciljem kulturalnog i političkog uzdizanja Bošnjaka, koji je izlazio do 1939.

Sva Kikićeva djela opisuju Bosnu i Hercegovinu i tešku sudbinu njenih ljudi u periodima tokom i poslije Prvog svjetskog rata. U njegovim pripovijetkama i romanima seoska sirotinja, svijet "poniženih i uvrijeđenih" ljudi, počinje shvatati da živi u nepravednom društvu koje treba mijenjati.

Prvo djelo, priču „Iz zapisa jednog alkoholičara“ objavio je 1926. godine, a potom pjesmu "Pjesma bolesne djevojke" u zagrebačkom časopisu "Vijenac". Napisao je zbirku novela „Provincija u pozadini“, te romane “Ho-Ruk”, “Bukve”, a nije uspio dovršiti prozu “Lole i hrsuzi”.

Svoj kratki život i književno djelo posvetio je bosanskohercegovačkim ljudima, pišući o njihovom siromaštvu, patnjama, stradanjima, tuzi i brizi, pa ga često nazivaju i socijalnim piscem, a njegove rečenice odišu blagošću i humanošću.

Četnička zasjeda

Godine 1942., 6. maja, u četničkoj zasjedi kod sela Rapta, na planini Čemernici, ubijen je Hasan Kikić. Hasanov savremenik i prijatelj Skrender Kulenović, 1948. godine, zapisao je dirljiv tekst o svom doživljaju Kikićeve pogibije.

"Jedini svjedok njegove pogibije bio je jedan kurir. Taj kurir – zvali su ga Nijemac, po tome što je bio gluhonijem. Pričalo se da ga je u djetinjstvu nekakav njegov stric tako krvnički udario po glavi da je dijete ostalo gluhonijemo, taj njegov stric je otišao u četnike te je stoga mali strahovito zamrzio četnike i došao među partizane. (...) Dva-tri dana poslije onog Hasanovog odlaska sa Aišom upade mi u sobu Nikica, blijed, i reče:

– Slobodan poginuo! (Slobodan je bilo konspirativno, partizansko ime Hasana Kikića, op.a.)

Skočih, jedva upitah:

– Ko kaže? Gdje? Kako?

– Nijemac.

I Nikica na vrata, ja za njim. Pomislih na Anku i Zlatka, sina mu. Osjetih kako mi se lijeva sljepoočnica sledi, pa mi se onda čitava lijeva strana lica i usta uhvati, ne mogu da progovorim. Kad uđoh u Nikičinu sobu, svi sjede pogruženi, među njima mali Nijemac, samo što ne plače. Nikica otpoče da ga detaljno ispituje, razumijevam i ja ponešto od toga strašnog razgovora. Krenuo je sa Hasanom iz Čemerničke bolnice ovamo k nama. Negdje na putu mali je predlagao da siđu u skendervakufsko polje, ali Hasan nije htio, te su tako nastavili prečim putem izmedu Čemernice i Osmače.

Vidi odatle kako Hasan puže putem, drži se za slabinu i smije se, pokazuje mali kako se smije. Nije se, naravno, smijao, nego se grčio od bola. Hasan je valjda čuo povike one trojice, pa se okrenuo; vidio je da lete na njega i da će im pasti u ruke živ. Izvadio je revolver, prislonio ga na sljepoočnicu i klonuo. Ona trojica, kako mu pritrčaše, opališe u njega još nekoliko metaka, pa počeše da mu prekopavaju džepove. Nađoše mu, mali ne zna šta je to, pokazuje na knjigu, a ja se odmah sjetih: to je bila ona legitimacija rezervnog kapetana o kojoj sam ti pričao. Onda mu počeše driješiti cipele. Nisu to bile cipele, nego gojzerice koje se šnjiraju do koljena, ne znam kako se zovu. Ne mogu dalje da pričam. Kad su ga skinuli do gola, vidjeli su da je Musliman, pa su po njemu skakali.

Eto, tako ti je to. Mislim da je dijete ispričalo sve kako je vidjelo. Da, mali je još “rekao” da je jednog od te trojice prepoznao. Tako Hasana ubiše tri golaća iz njegovog romana „Bukve“, među bukvama. Ubiše pjesnika raje, svog pjesnika."

Kikićevi susreti

„Provincija u pozadini (Beletristički ciklus iz rata 1878-1918)“ je puni naslov Kikićevog najboljeg djela, koji je 1935. godine objavila zagrebačka „Epoha“, a za koje književnici kažu da predstavlja dokument o djetinjstvu pisca i njegovih vršnjaka, te o teškim godinama života u toku Prvog svjetskog rata.

Naziv „Hasan Kikić“ dobila je Nagrada za prosvjetne radnike u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. U Gradačcu je 1973. pokrenuta književna manifestacija „Kikićevi susreti“, a dramu „Provincija u pozadini“ snimio je reditelj Faruk Sokolović, u Maglaju 1984. godine.

Ne zna se tačno gdje je mezar književnika Hasana Kikića, ali na planini Čemernici postoji jedna spomen-česma uz koju je mezar, za koji se pretpostavlja da je Kikićev.

Radna soba Hasana Kikića

U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu postoji "Radna soba Hasana Kikića", posvećena našem velikom piscu, a uređena je zahvaljujući njegovoj supruzi Anki, koja se poslije Drugog svjetskog rata doselila u Sarajevo i poklonila Muzeju neke suprugove stvari. U toj sobi se nalaze Kikićev originalni rukopis, slike, dijelovi namještaja „bosanske“ sobe, dijelovi biblioteke, radio proizveden 1936. godine, te crteži Zuke Džumhura, na kojima su ilustrirani neki od detalja iz djela Hasana Kikića.