Karakterologija bilo čega vrlo je zanimljiva stvar i nikad do kraja neće moći biti istražena. Koliko je kome potrebno da iskoristi svoje potencijale, da li ih uopće neko ima ili ne, koja od karakteristika stoji kao kamen spoticanja, a koja jedinku ili društvo gura naprijed...
U tom urbanističko-sociološkom smislu Sarajevo je zanimljiv grad, ne samo historijski. Nudi razne mogućnosti i zanimljivosti, ali...
Iz ove perspektive u kojoj prevladava jeftini populizam i nedostatak poduzetničkog duha praktično je nemoguće zamisliti da je Sarajevo nekad bilo sposobno organizirati Zimske olimpijske igre.
Tadašnji poduhvat bio je u duhu tog vremena, ali i tada je prilikom podnošenja aplikacije vladala skepsa. Čak je i početak protekao u gatanju. Ipak, desilo se i bio je to najljepši trenutak jugoslavenskog Sarajeva.
Iznenađujuće i vrlo osvježavajuće zvučala je iznebuha predložena inicijativa iz Barcelone: Zimske olimpijske igre 2030. ovaj grad humanitarac posebno osjetljiv na bh. prijestonicu i ratna stradanja, koji je obnovio, recimo, Olimpijsko selo i ofarbao zgrade u nikad življe boje, bio bi voljan organizirati u saradnji sa Sarajevom.
Bolju ideju od rata naovamo vjerovatno niko nije predložio, jer ne samo što je u svojoj suštini ostvariva nego predstavlja istinsku empatiju, neokaljanu egoističnim đubrivom. Težnjom da se nešto što možda ne može samo, „pogura“ prema ostvarenju svojih potencijala.
Pitanje je, međutim, sada imamo li snage ponovo biti dio olimpijske priče, ako smo već olimpijski grad iz nekog drugog vremena, jesmo li sposobni proći test, pa se barem pripremiti, obnoviti porušeno i unaprijediti postojeće da taj epitet – olimpijskog grada – s pravom možemo nositi.
