Ljudi u Bosni i Hercegovini boje se istine. Naravno, ne svi. Pošteni i iskreni, dobronamjerni, nemaju razloga za strah. Nemaju šta kriti. Nemaju od čega strahovati...

No, ljudi poput Mladena Grujičića, mlađahnog SNSD-ovog načelnika općine Srebrenica, grada u kojem je počinjen genocid, ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka, spada u tu kategoriju.

I ne samo u kategoriju ljudi koji se boje istine nego i u kategoriju onih koji negiraju genocid, haške presude, masovne grobnice, pronađene dječije kosti... sinove bez glava, muževe bez ruku...

Ljudi poput Grujičića, koji svaki dan prolazeći kroz Bratunac gledaju na hiljade bijelih nišana što podsjećaju cijeli svijet na svu brutalnost režima ratnog zločinca Ratka Mladića, nastavlja lagati i vrijeđati žrtve, njihove porodice. I to je postala činjenica. Stvarnost.

 Na 25. godišnjicu obilježavanje srebreničkog pakla, pokolja, sve ovozemaljske brutalnosti i nepravde, Grujičić, ozlojeđen mržnjom, sebi je ponovo uzeo za pravo da tvrdi da u Srebrenici nije bilo genocida, zločina, masovnih ubistava.

Ovaj mrzitelj svega što je bosansko, muslimansko, bošnjačko, još jednom je pokazao pravo lice, a to je lice varalice. Oni koji su mislili da je Grujičić uzoran načelnik, dobar komšija, drug, prijatelj, opet su se prevarili.

Pružena ruka, ponovo je iznevjerena... Vrijeme je da ovakvi poput Grujičića odu na smetljište historije, kao mrzitelji i negatori genocida, a Srebrenicom upravljaju oni koji je vole i koji znaju kolika je ona rana na duši bosanskoj.

Dok mi budemo šutjeli, ini grujičići žele relativizirati genocid, historiju... Zbog naše djece, budućih naraštaja, vrijeme je da se ovakvim ljudima kaže dosta.

Jer, ko brutalno laže i vrijeđa, ne zaslužuju ni drugu priliku ni ruku pomirenja.

Ovakvi ljudi zaslužuju osudu, kaznu. Jednom riječju, crveni karton.