"Sloven sam, belac, slobodni strelac. Mani se, čiča, ja sam svoj"... („Nevernik“ s albuma „Marim ja“, 1991. godina).

Možda banalno zvuči u trenutku kada bivša Jugoslavija tuguje za Đorđem Balaševićem, ali potpisnica ovih redova uvjerena je da nikada kao sada nije bila istinitija ona: „Reci kakvu muziku slušaš i reći ću ti ko si“. Tačnije, znat ću ko si.

Đorđe Balašević je bio veliki, bio je svoj, a opet svih nas iz 50-ih, 60-ih, 70-ih, 80-ih, pa i 90-ih, svih onih koji nisu željeli biti kao „oni“. Oni, koji su krvlju crtali granice, oni koji su kolektivnim grobnicama zvali svoje pobjede, oni koji otimaju gladnom iz usta... Oni su - fašisti i nacionalisti.

Nama u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, tako su značili njegova riječ, stih, podrška krvavih 90-ih, kao i neponovljivi koncerti 7. i 8. februara 1998. godine u Skenderiji, koja je od emocija, suza i ljubavi pucala po svim šavovima.

Đole nas je uzimao pod svoje okrilje i bilo nam je drago što smo na istoj strani, uz takvu ljudsku gromadu, takvog pjesnika, takvog umjetnika... On je bio ta odlučujuća razlika između crnog i bijelog, dobra i zla.

Svesti Đorđa Balaševića na njegovu antiratnu ulogu (ma kolika ona bila) bilo bi neoprostivo prema Balaševiću umjetniku. Jer takav se rodi jednom u mnogo vremena.

Kakvu antologiju ljubavnih i drugih pjesama ostavlja iza sebe, od „Vase Ladačkog“, „Lepe Protine kćeri“, „Svirajte mi, jesen stiže“, „Samo da rata ne bude“, „Provincijalke“, „Život je more“ i ko još nije plakao uz „Jedan D-mol me razvali, neki bi to prosto tugom nazvali. Nije to. Šta je tuga za D-mol?“...

Tugujemo za Đoletom, kao za bratom, ocem, drugom, za nekim najrođenijim, a, ustvari, tugujemo zbog sebe jer više nikada nećemo čuti novu pjesmu Đorđa Balaševića, više nikada nećemo otići na njegov koncert...Nikada više...