Samo na sahrani svoje kćerke, koja se ubila hicem iz njegovog pištolja, zlikovac Ratko Mladić iskazao je emociju normalnog ljudskog bića.

Svako drugo njegovo djelovanje u periodu agresije na BiH 1992.-1995. bilo je s namjerom realizacije šest ciljeva tzv. Skupštine srpskog naroda u BiH od 12. maja 1992. godine u Banjoj Luci koji su definirali i genocid, ne samo u Srebrenici nego u cijeloj BiH.

Konačna presuda zlikovcu Mladiću je pečat na tvorevinu koja je stvorena genocidom, istrebljivanjima, silovanjima…

Njegova ostavština 26 godina nakon počinjenog genocida i zlodjela živi i dalje. Umjesto Mladića, imaju „mladići“, koji negiraju presude suda osnovanog u UN-a i koji prizivaju nove genocide i zločine, prijeteći javno „drugim poluvremenom“, kao u ponedjeljak uvečer u Bratuncu, kada se orgijalo u „slavu“ krvoloka iz Kalinovika.

Zlikovac Mladić će, kao i Radovan Karadžić, kao i drugi članovi udruženog zločinačkog poduhvata, skončati u zatvoru, a žrtve će se i dalje boriti svakodnevno protiv „mladića“ koji sjede čak i u institucijama BiH.

Haški tribunal je završio svoj posao, ali Tužilaštvo i Sud BiH - nisu. Mnogobrojni zločinci su na slobodi, a čeka se na procesuiranje čak 800 predmeta s A liste koji su im ustupljeni iz Haga. Neprocesuiranje ratnih zločina je u službi sistematične relativizacije događaja iz perioda agresije i priče o građanskom ratu.

Presude se, po običaju, ne komentiraju, ali zahvaljujući „mladićima“ umjesto Mladića, teško je očekivati da će ikada doći do pomirenja i suživota na prostorima gdje su prolazili Ratkovi koljači. Raniji genocidi nad Bošnjacima ostali su nekažnjeni i neprocesuirani. O njima se nije smjelo ni pričati.

Presuda u Hagu je napokon jedan trajni pečat na višestoljetna stremljenja da su kojekakve „načertanije“ zločinačkog i genocidnog porijekla.