Skupština Kosova usvojila je Rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici uoči obilježavanja 26. godišnjice zvjerstava koja su počinili pripadnici Vojske i MUP-a RS.
Civilizacijski čin podržalo je 89 zastupnika od 120, obavezavši se da će zabraniti negiranje genocida i da će se solidarizirati s patnjama Bošnjaka. Negiranje genocida je, po mnogima, završna faza genocida, ali i prijetnja da se novi genocid može ponoviti. Kosovski parlament je to shvatio, ali ne i, recimo, Skupština Srbije, odnosno zvanični Beograd, koji je usvajanje Rezolucije o Srebrenici doživio kao provokaciju.
Pravomoćnim presudama zlikovcima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, ali i mnogima prije njih, potvrđeno je ono što Srbija i veći dio srpskog naroda uporno neargumentirano negira. Štaviše, političari srpske provenijencije utrkuju se u falsificiranju historije i što monstruoznijim konstrukcijama.
Ali to je već njihov problem. Cijeli civilizirani svijet dobro zna šta se događalo u Srebrenici u julu 1995. godine i ko su glavni protagonisti nezapamćenih zlodjela na evropskom tlu od sloma Trećeg rajha. Možda je iluzorno i očekivati da će aktuelni srpski režim, s Aleksandrom Vučićem na čelu, povesti svoj narod putem katarze i suočavanja s prošlošću.
Njemačka je nakon holokausta nad Jevrejima pokazala kako se odgovornost cijele nacije prenosi na pojedince, a decenijama poslije Adolfa Hitlera i njegovih sljedbenika njemački zvaničnici poštuju svaku žrtvu i javno iskazuju svoj pijetet. Epilog je to Nirnberškog procesa. Zašto nemamo isti epilog nakon presuda Haškog tribunala?
Neko je nedavno dao slikovit odgovor na to pitanje. Poslije Hitlera u Njemačkoj na vlast nije došao Jozef Gebels (Joseph Goebbels), kao što je u Srbiji nakon Slobodana Miloševića uvijek tinjao duh njegovog režima.
