U gradu koji ih ne želi i državi koja ih ne priznaje, među ljudima koji bi sutra ponovili isto, jučer je nastavljena duga i teška, ali dostojanstvena borba Prijedorčanina Fikreta Bačića.
Malo je reći da je borba roditelja ubijene djece Prijedora, tamo gdje nemaju pravo na šetnju, istinu, izvinjenje i spomen-obilježje svojoj djeci, neravnopravna. Sistem utemeljen na zlu spreman je da obećava, laže, zabranjuje, opstruira, relativizira, da čini sve kako bi nakon prijedorske djece, jedan po jedan, otišli i njihovi roditelji i kako na ovom svijetu ne bi ostao niko ko bi se borio da ne budu zaboravljena.
Zbog tereta koji nosi od juna 1992., kada je u mjestu Zecovi ubijeno 29 Bačića, a među njima i Fikretovi supruga i njihovo dvoje djece, majka, brat i njegova djeca, Fikret Bačić već tri decenije ne spava više od nekoliko sati dnevno.
Davno je sebi dao zavjet, svoju Nerminu i svog Nermina tražit će sve dok diše. Ranjenog oca, čija bol je, kako kaže, iz godine u godinu samo jača, niti jedan sistem na njegovom putu ka istini ne može zaustaviti.
