Rijetki su primjeri da se o dokumentu koji niko nije ni vidio, a kamoli pročitao, o odluci čiji konačan sadržaj još ne zna ni onaj ko treba da je donese, podigne tolika uzbuna, kao što je to slučaj s najavom nametanja izmjena Izbornog zakona BiH od visokog predstavnika Kristijana Šmita (Christian Schmidt).

Ako je suditi po sadržaju o kojem se raspravlja u javnom prostoru, takva odluka zaista i ne bi bila u skladu s evropskim standardima kojima, valjda, stremimo.

Zato je teško povjerovati da bi iskusni Šmit, bez obzira na sve pritiske i lobiranja, bio toliko naivan da u srcu Evrope, u momentu kada su u BiH zbog globalne geopolitičke situacije uprti pogledi i Berlina, i Londona, i Brisela, i Vašingtona, napravio ili, bolje rečeno, produbio diskriminaciju.

I zato bi dokument o kojem su se do sada oglasili svi koji su trebali, pa i oni koji nisu, možda mogao poslužiti samo kao mamac, kao Šmitov julski snijeg na kojem je svaka zvjerka pokazala trag. Tako jedni, na neviđeno, unaprijed prihvataju njegovu odluku, dok drugi pozivaju na demonstracije, proteste ispred OHR-a, borbu u zgradi i oko nje, pa čak neodgovorno, opasno, kontraproduktivno prijete i oružjem.

I to u ime naroda koji konfrontiraju s cijelim svijetom, koji oružje nikada nije koristio, osim kad je na to bio prisiljen i koji svakodnevno pokazuje visok stepen tolerancije prema onima koji bi najradije da ga nema, ali i ovima koji ga „brane“, iako je bolje da to ne rade na ovakav način.

Političari koji su do jučer hvalili Šmita zbog njegove odluke da osigura sredstva za oktobarske izbore, sada su dostojni Miloradovi partneri, pa čak žešći Šmitovi kritičari i od samog Dodika.