Digla se kuka i motika ovih dana da spriječi Kristijana Šmita (Christian Schmidt), visokog predstavnika u BiH, da nametne izmjene Izbornog zakona.

Zvanični prijedlog, osim što je njegov nacrt objavljen u medijima, niko od zvaničnika nije ni vidio ni pročitao.

Međutim, i pored toga, digla se (ne)opravdana halabuka, uz poruke da nema i ne smije biti govora o novoj podjeli BiH, mijenjanju Ustava na štetu jednog naroda, ma koliko god bio ugrožen drugi.

Probosanske stranke u Sarajevu pozvale su građane na proteste. Neki su skup iskoristili za promociju, čuvali mikrofone za odabrane, drugi se durili, upozoravali.

Stiglo je 7.000 ljudi ispred OHR-a, a onda su političari otišli, narod ostao.

Ali, kako je izborna godina, u BiH, ovakvoj kakva jeste, ništa nije nelogično ni neočekivano, pa ni to da se posvađaju i sporječkaju pred kamerama većinom politički anonimusi i junoše.

S druge strane, u moru problema, u državi u kojoj nas izjedaju korupcija, loše pravosuđe, zdravstvo obrazovanje, mladi masovno napuštaju zemlju, policajci službu, vojnici Oružane snage, Šmit je preko noći od heroja postao neprijatelj broj jedan.

Počela je utrka ko će prvi reći da nas Šmit dijeli, da je „rasista“, putinovac, Čovićev igrač.

Ali teško se oteti dojmu da građani BiH, koji su među najsiromašnijima u Evropi, nisu ni željeli niti su ih političari zvali na proteste kada je litar ulja poskupio na 5,70 KM, litar goriva na 3,81, vreća brašna na 35 maraka…

Niko ni od građana ni od političara nije se pojavio i rekao: “Dosta je!” Umjesto životnih pitanja, postala su nam važna politička.

Živi bili pa vidjeli šta će Šmit odlučiti.