Kako tračak svjetlosti uvijek pronađe put iz tame, tako i lijepe vijesti uspiju isplivati na površinu uprkos blatu, mulju, smeću i sličnim stvarima od kojih je uglavnom sazdana naša svakodnevica.

Film „Balada“ Aide Begić krenuo je na svoj neizvjesni put zvani „bh. kandidat za Oskara“. A, opet, ljepota je u putovanju, a ne u cilju.

Kad god nas “strefi” neka lijepa i pozitivna vijest, mi se u čudu nađemo. Pa, zar je moguće da u ovom raspadu sistema može uspjeti nešto lijepo, dobro, kvalitetno, pozitivno...? Nešto zbog čega nas neće obuzimati bijes i ljutnja, nešto zbog čega naš pogled neće čeznutljivo gledati ka uređenom Zapadu, gdje se mladi mogu zaposliti bez “štele”, gdje je korupcija endemska pojava, gdje ljudi ne padaju na priče „zavadi pa vladaj“...

Da, u ovom haosu se može uspjeti, ali to su uglavnom zasluge pojedinca ili grupe, koji su po pravilu zanemareni od države i njenih institucija.

Da li se neko od onih koji aplaudiraju i skandiraju uspješnim izuzecima postidi samog sebe zato što pozitivce podržava deklarativno, a negativce iz duše i srca?

Zašto je Aidina „Balada“ bila vijest koja traje jedno prijepodne, a sve ono loše, retrogradno i negativno su evergrini koji se ne prestaju vrtjeti?

„Balada“ je samo jedan od primjera, jučer su to bili košarkaši, prekjučer neki mladi genijalac koji se s naučnog takmičenja vratio okićen zlatom...

I, zaista, zašto?