Mnogo reakcija izazvao je podvig Čelika, koji je u šesnaestini finala Kupa BiH, nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, eliminirao prošlosezonskog finalistu, ekipu Sarajeva.
Zeničani slave najljepšu priču dosadašnjeg dijela takmičenja. Klub koji je bio pred gašenjem, sahranjivan u nekoliko navrata, uspio je opstati uprkos svim nedaćama zahvaljujući inatu onih koji vole Čelik.
Zbog svih problema koji su zadesili „Crno-crvene“ sastav tima je skrojen kako je skrojen. Ne treba ni pričati koliki favorit je Sarajevo bilo na papiru. Kako i ne bi kada pojedini igrači kluba s Koševa godišnje zarade 72 hiljade eura, a u Čeliku nijedan fudbaler nema ni profesionalni ugovor.
No, možda je upravo tu i bila prednost Čelika. Nadobudne zvijezde Sarajeva su mislile da se neće ni oznojiti, ali – njima za iznenađenje – dočekala ih je hrabra ekipa Čelika, koja je imala vjetar u leđa svojih brojnih navijača.
U timu je bilo domaćih igrača, Zeničana koje su očevi, rođaci još kao male vodili na stadion i učili da navijaju za ponos grada. Nastupilo je mnogo mladih fudbalera koji su sanjali da zaigraju pred svojom publikom. I tu je ležala snaga Čelika – srčanost i velika borba koje su pokazali igrači i koje su se na kraju isplatile.
I priča je još ljepša kada se uzme u obzir da su za Čelik igrali pripadnici Oružanih snaga BiH, školarci, policajci, a jedan od prvotimaca je ljetos radio kao dostavljač hrane. Svi su oni zajedno „dostavili“ svojim navijačima veliku radost i sreću kakva se ne pamti na Bilinom polju.
Fudbal je još jednom pokazao svoje čari – nema unaprijed dobivene utakmice. Autsajder je bio bolji od favorita, a Zenica je i dva dana nakon meča na nogama, slavi.
Zamislite i te sreće jednog od junaka susreta Edina Durmiša, koji se dan nakon utakmice u kojoj je postigao gol vratio u klupe Srednje tehničke škole, a njegovi drugari su bili neizmjerno ponosni na njega.
