Kad neko umre, po dobrom starom običaju, ističu se njegove zasluge i kvaliteti, što je sasvim uredu. Ne kaže se džabe “o mrtvima sve najbolje”.

I, naravno, nećemo ni mi dirati u mrtve, nego ćemo o živima. Koliko naša država i društvo zaista cijene zaslužne bh. građane, umjetnike, sportiste, pisce za života – pitanje je koje se ponovo aktualiziralo nakon smrti glumca Saše Petrovića.

Uz emotivne riječi, njegovi tužni prijatelji i kolege nisu mogli da ne provuku to da je Saša bio zaboravljen i zanemaren onda kada mu je možda najviše trebalo.

Zašto naša država već duže vremena vodi politiku nebrige o onima koji su bolji dio našeg društva, koji su najbolji bh. ambasadori, ljudima po kojima se ova zemlja prepoznaje u najboljem svjetlu?

Možda ne mogu stići od silnih obaveza i međusobnih namirivanja... Ustvari, ko zna kakvu politiku i zbog čega vode prema zaslužnima. Možda oni misle da oni nisu ništa zaslužili za razliku od njih... Jer ipak od njih sve počinje. Ko će to znati.

No, redovno se krenu oglašavati kada tih ljudi nestane, kada im više ništa ne treba... Tada žale za njima, drže govore, na sva usta hvale njihovo djelo i šta sve ne. Tu nema straha, jer – mrtvima ništa ne treba.