Podigla se ovih dana i kuka i motika, i politika i policija, i crkva i raja, analitičari i mediji da odgovore, napadnu, ispitaju, istraže, na najtežu kaznu osude mladog imama Amira ef. Mahića iz Kozarca. Mahić je u obraćanju vjernicima iznio sporne kvalifikacije na račun Srpske pravoslavne crkve i Svetog Save, ali nije puno vremena prošlo da se i unutar samog bošnjačkog naroda shvati da je njegovo obraćanje bilo nepotrebno, uvredljivo, da se protiv imama iz Kozarca pokrene disciplinski postupak, te da se i sam Mahić izvini zbog svog postupka.

Svakako da u bremenitim vremenima postoji mnogo važnijih tema za rasprave i analize, pa bi i bura koja se podigla zbog hutbe mladog imama, čiji život su trajno obilježili dani koje je kao dječak proveo u logoru, brzo splasnula. Međutim, uslijedio je poziv iz policije i to, ni manje ni više, Odjela za borbu protiv terorizma, ekstremizma i istrage ratnih zločina, koji će Mahića 7. februara saslušati u svojstvu osumnjičenog za javno izazivanje i poticanje nasilja i mržnje.

Tako se cijela priča vraća na početak i na prvu reakciju nakon hutbe u Kozarcu pristiglu od predsjednika RS Milorada Dodika te pitanje zašto i do kada će policija biti brza i efikasna samo kada Bošnjake treba pozvati na saslušanje.

Upravo Dodik, pa i brojni slični njemu, ne bi trebali izlaziti iz policijskih stanica, a njegove izjave u kojima negira postojanje cijelog jednog naroda, njegovog jezika i države, presuđene zločine pa i genocid u Srebrenici, davno su trebale biti sankcionirane.