Četrdeset sedam dana od početka nemilosrdnih napada na Gazu pažnja svjetske javnosti djelimično popušta pred novim izazovima i temama, a um prosječnog stanovnika planete, koja konstantno pomjera granice normalnog i dopuštenog, kao da je utrnuo pred užasom kojem je izložen palestinski narod.
Šokiran i bespomoćan, gleda prizore ubijene i osakaćene djece, ali krik se čini tišim nego prije. Razmjere zločina koje već duže od mjesec čini Izrael nad okruženom, ograđenom, zarobljenom enklavom daju se naslutiti i iz ispovijesti bh. državljana i njihovih srodnika koji su evakuirani iz Gaze i koji su ovih dana stigli u Sarajevo.
Zato krik zbog Gaze ne smije utihnuti, jer ako se to desi, ako se nezapamćeno iživljavanje nad civilima okonča samo nekakvim primirjem, međunarodno pravo ostat će pod nogama jačih, a svijet će otvoriti novo poglavlje u svojoj krvavoj historiji u kojem pravila više neće biti.
Na smrt djece, žena i staraca, ljekara, novinara i humanitarnih radnika, bacanje razornih bombi i raketa na civilne zgrade, bolnice, škole i kolone izbjeglica, na progon stotina hiljada civila iz jednog u drugi dio logora s više od 2 miliona stanovnika, na smrt novorođenčadi koja ostaju bez kisika ne možemo i nećemo postati imuni.
Nikada više djece, nikada više humanitaraca i novinara nije ubijeno u jednom sukobu, pa svi pokušaji Netanjahuovog režima da opravda ratne zločine koji se odvijaju pred očima svijeta izgledaju apsolutno neuvjerljivo. Krvava odmazda Izraela davno je izgubila vezu s događajima koji su joj prethodili.
Poprimila je užasne razmjere mržnje i želje za nastavkom okupacije palestinskih teritorija, uz istovremene pokušaje agresivnog ušutkivanja svakog glasa širom svijeta koji vrišti protiv zla i da život svakog djeteta, svakog čovjeka na kugli zemaljskoj mora jednako da vrijedi, te da se ono što Izrael radi ne može nazvati drugačije osim zlom, zločinom i genocidom. Zato Gaza nije samo simbol patnje jednog naroda i poligon ljudske bešćutnosti već i kolektivni ispit cijelog čovječanstva.
