Fudbalske reprezentacije BiH već deset godina nema na velikim takmičenjima.

Nije to neko ni iznenađenje, jer sistema nema, selektori su se u tom periodu mijenjali kao na traci, teško ih je sve i pobrojati dok se dobro ne zamislite. Njih su mahom birali oni koji u životu nisu šutnuli loptu.

Sve to vrijeme mi smo i dalje u uvjerenju da smo dobri, da je uzrok problema jedan selektor ili to što igra jedan, a ne drugi igrač, da nam je kriv sudija, a ne jednostavno i to da smo došli do toga da Gruzija ima više igrača u „ligama petice“ od nas, a kamoli neke druge reprezentacije, ali i to da nam najbolji igrač ima 38 godina.

I ovakvi, nadmeni, uvjereni smo da smo bolji od barem pola reprezentacija na Euru.

Tako bi Demirović „vozao“ Akandžija, Džeko bi provlačio „matorom Pepeu kroz noge loptu“, prema mišljenju brojnih „selektora“ koji se nikada nisu bavili ovim sportom.

Ipak, dok sjede ispred televizora, za veliki broj tih „internet-selektora“ vrhunac satisfakcije je kiks susjednih reprezentacija na prvenstvu na kojem nema BiH.

Primljen gol Hrvatske u sudijskoj nadoknadi protiv Albanije ili poraz Srbije protiv Engleske, uprkos dobroj partiji, učini više sreće nego išta drugo u ovim toplim danima.

To je domet primitivnih, balkanskih, nacionalizmom zadojenih ljudi, koji u Aleksandru Mitroviću vide Slobodana Miloševića, a u Luki Modriću Franju Tuđmana.

Pa kad nema nas, nek makar nema ni njih, ili što bi se u narodu reklo: „Nek komšiji crkne krava.“ I dokle god sreću vidimo u takvim stvarima, a ne zapitamo se zašto smo mi toliko loši, šta će se uraditi da mi budemo bolji, da li će se ikada početi ulagati u sport, u ovoj državi neće biti napretka.