Dežurni, besposleni kritičari, koji u najvećem procentu nastanjuju baš ove prostore, vjerovatno će imati puno zamjerki, tražiti nedostatke u umjetničkom dijelu programa, pa i poveznice s aktuelnim dešavanjima u svijetu, historiji, religiji, mitologiji, ko zna čemu još, ali ceremonija zatvaranja Olimpijskih igara u Parizu zaslužuje samo jednu ocjenu - spektakularno!
Stanovnici Balkana, posebno BiH, sa suzom u oku, ili dvije, mogli su pratiti ceremoniju na nacionalnom Stade de Franceu. Jedna suza zbog spoznaje koliko svjetlosnih godina zaostajemo za modernim svijetom, njegovom tehnologijom i infrastrukturom.
Druga, još gorča, pred prizorima u kojima se različite rase, kulture, nacionalne nošnje i zastave zemalja učesnica stapaju u jednu cjelinu. Više od 10.000 sportista iz čak 206 država, s reprezentacijom izbjeglica, čak i susjedi koji se u svakodnevnom životu ne gledaju baš blagonaklono, okupili su se pod jednom, olimpijskom zastavom, ujedinjeni u sportu, fer-pleju i promociji mira kao zajedničkog cilja.
Divljenje i poštovanje jedine su emocije koje mladi ljudi iz svih kutaka naše planete izazivaju pred nama, ovakvima, koji decenijama brižljivo čuvamo potpuno suprotne vrijednosti. Zato se - čast i ogromna zahvalnost olimpijcima koji su nas predstavljali u Parizu - velikom napretku i uspjesima ne možemo nadati. Imamo li pravo i da im se nadamo ako se tvrdoglavo, danima već, svađamo čiji će helikopter gasiti požar koji guta naša prirodna bogatstva?!
Daleko od toga da svijet nema svojih problema, nacionalista, fašista, prirodnih i drugih svakojakih nevolja, ali još jedna slika sa Stade de Francea šalje bitnu poruku. Bez obzira na to jesu li na tribinama ili na terenu, osvajači medalja ili ne, gledali smo desetine hiljada ozarenih i nasmijanih lica, ljude svih generacija kako plešu, grle i raduju se. Ovdje se niko više i ne raduje i ne smije, a svaki izuzetak samo daje povod sumnjama i pitanjima o njegovom mentalnom stanju.
