Dok vodostaji rijeka u BiH i regionu padaju na kritične nivoe, a korita nekih od njih ostaju potpuno suha, ekološki aktivisti i građani od Une do Neretve i Sutjeske pokušavaju se izboriti s pošašću u obliku hidrocentrala.
Vođeni pohlepom i željom da iz općeg dobra, uz što manje rada i ulaganja što više strpaju u vlastiti džep, novopečenim „investitorima“ ni ušća rijeka, ni nacionalni parkovi, ni hektari šuma, ni netaknuta priroda, ni budućnost generacija ... nisu sveti! Za zarobljavanje rijeka u cijevi i njihovo usmjeravanje prema turbinama, kako bi svojom snagom proizvodile struju, ne treba biti posebno talentiran, znao bi to svaki stanovnik i najudaljenijeg sela, ali i pored toliko mogućnosti za ulaganje i dokazivanje vlastite investitorske mudrosti i sposobnosti juriš tajkuna na vodu, kao najveće nacionalno blago koje još imamo, ne prestaje. I trajat će sve dok se bagerima na iskrčenim šumskim prostranstvima i tek iskopanim putevima suprotstavljaju samo osviješteni aktivisti i mještani, kojima je rijeka mnogo više od megavata, a ne političari, zakoni i sistem.
Umjesto trenutne i trajne zaštite ranjene prirode, reakcija ili nema ili stižu tek kad bude pričinjena dodatna šteta.
A dovoljno je izgovoriti: „Voda“, pa da svaka pomisao na njeno skrnavljenje bude zaustavljena u korijenu. Ili se zamisliti nad apokaliptičnim prizorima iz korita Ibra u Srbiji ili Orljave u Hrvatskoj i suzama stanovnika s njihovih obala. Nisu samo klimatske promjene, a i za njih je odgovoran čovjek, dovele do gašenja života u pojedinim rijekama. Proizvod je to i višedecenijskog nemara prema prirodi. Uzalud stručnjaci upozoravaju koliko je sječom šume smanjen dotok površinskih voda u rijeke, kakve su posljedice neplanske eksploatacije šljunka, izgradnje na obalama rijeka i jezera, različitih načina zagađenja izvora i vodotokova, neracionalne potrošnje i gubitaka na vodovodnim mrežama.
Iako se to u BiH, zemlji s velikim hidropotencijalom, možda čini nevjerovatnim, redukcije u pojedinim gradovima mogu biti tek najava ozbiljnih nestašica pitke vode. Zato se nešto, konačno, mora poduzeti.
