Zamislite da se protiv vas vodi sudski proces i sad očekujete presudu. Sad zamislite da ste se oduzeli od straha zbog te presude i mogućeg odlaska u zatvor, pa odlučite zavaliti najbliže da s vama podijele sudbinu. Okupite svoje najbolje prijatelje, rodbinu i saradnike te dogovorite da vas na smjenu skrivaju od organa gonjenja, a ako vas kojim slučajem u konačnici policija pronađe i dođe uhapsiti, uđu u direktni obračun s policijom.
Zvuči potpuno apsurdno i skaradno, je li teško da postoji toliki broj budala koji bi tako nonšalantno bili spremni robijati za drugog. No, upravo opisani scenarij se dešava u Republici Srpskoj.
Ususret prvostepenoj presudi Dodik je, poput malog uplašenog miša, odlučio da se sakrije iza Republike Srpske i njenih institucija. Recept je već oproban: sazove se Narodna skupština koja usvaja nekakve besmislene odluke, poput ove posljednje da se Dodik ne treba pojaviti na sudu i da se blokira evropski put, a predsjednik RS, uplašen za vlastitu kožu, u zločin upliće sve narodne predstavnike koji sjede u Skupštini, dakle, bezmalo cijeli entitet.
Naravno, nije ovo prvo zavaljivanje svojih saradnika u vlastito živo blato, pa je zahvaljujući Dodiku već cijeli niz osoba završio pod otpužnicama ili na američkoj crnoj listi ili su cijeli privatni biznisi žrtvovani.
I da stvar bude gora, u cijelom tom cirkusu zdušno učestvuju kako vlast, tako i veći dio opozicije u RS, te rizikuju da se sutra i sami nađu na optuženičkim klupama zbog udara na ustavni poredak.
A zbog čega? Pa zato što se Dodik prepao suda.
Kolika li je samo ljubav, strah, ucijenjenost ili glupost potrebna za takvo nešto?
Ne znam, ali znam da pod vodstvom Milorada Dodika i njegovog autokratskog upravljanja cijela RS liči na jednu tragikomičnu epizodu „Monty Pythona“.