Cijene u BiH nastavljaju rasti, a s poskupljenjima prosječan građanin se već dugo bori. Šokantna je činjenica da su zbog rasta cijena značajnom dijelu građana životni troškovi veći od prosječnih primanja.
Kada se svi troškovi "bace“ na papir i podvuče crta, veliko je pitanje šta ostaje u novčaniku prosječnog građanina? Reklo bi se - gotovo ništa, dok se za „minusom“, obavezno, poseže u slučaju vanrednih izdataka, kojih ne manjka i koji se samo pukom srećom mogu izbjeći. O posebnom fondu, onom za zdravlje, rijetko ko i razmišlja, a, uprkos zdravstvenom osiguranju, i obična upala prilično može ispuhati novčanik.
Dok većina u ovoj zemlji jedva spaja kraj s krajem, akcija, ako se tako mogla i zvati, bojkota trgovina nije dala nikakve rezultate, a teško da će ih građani vidjeti i od famoznih „zaključanih cijena“.
Recept vladajućih koji su, eto, privoljeli trgovce da pokažu dobru volju i kao spuste, a potom „zaključaju“ cijene određenih prehrambenih te higijenskih proizvoda nije nikakav dugoročni plan za stabilizaciju cijena.
To što će dio građana „kanticu“ pavlake platiti 5,30 KM umjesto 5,85 KM ili najjeftiniji maslac 5,85 KM umjesto 6,40 KM, kilogram riže, slabije kvalitete, marku niže i slično, nije baš efikasno ili što će u konačnici u svojoj korpi „zaključanih“ proizvoda imati uštedu od pedesetak KM je samo privremeno „liječenje simptoma“ i kap u moru silnih poskupljenja.
Šta građanima u cijeloj priči znači i to što će inspekcijski i drugi organi uz prijetnju kaznama nadzirati drže li se trgovci pravila igre „zaključanih cijena“.
Građani trebaju konkretna rješenja, sveobuhvatnu borbu protiv poskupljenja, a ne pojedinačne mjere. Straha i nesigurnosti je svima previše.
