Kujundžija je stari naziv za zanatliju koji proizvodi ili prepravlja nakit i sitne ukrasne predmete od zlata, srebra i drugih metala. Ovaj zanat zahtijeva veliku preciznost, vještinu, umješnost i kreativnost pa ga mnogi svrstavaju u jednu vrstu umjetnosti.
U davna vremena, kujundžije su izrađivale tepeluke, belenzuke, almasli grane... Tepeluci su bili zlatni ukrasi s draguljima na ženskim kapama, koji su svojim bogatim izgledom odražavali društveni status žene koja ga nosi. Izvorno je tepeluk bio naziv za malu žensku kapu ukrašenu nakitom, ali je s vremenom u narodu sam taj vrijedni ukras na kapi dobio ime tepeluk. Tepeluk je imao oblik i izgled većega broša, koji je u sredini imao rubine, safire ili neko drugo drago i poludrago kamenje. Posebni tepeluci izrađivani su i za ukrašavanje oružja.
Belenzuke su bile narukvice od zlata i srebra ukrašene lančićima i dragim kamenjem. Velike narukvice mogle su se i razdvajati, a povezivale su ih lijepo ukrašene kopče. Za velike vojskovođe izrađivane su belenzuke za sablje i puške.
Najljepši primjerci zlatnog nakita, koje su izrađivali samo najvještiji majstori zlatarstva, bile su čuvene zlatne almasli grane ukrašene najkvalitetnijim dragim kamenjem: dijamantima, rubinima, smaragdima i safirima, uglavnom s motivima flore i faune.
Filigranska tehnika
Kujundžijski zanat na našim prostorima baštini dugu i bogatu tradiciju. Prvo spominjanje kujundžijskog zanata u Bosni i Hercegovini je u defteru (popisu) u Sarajevu iz 1528.-1536., u kojem su navedeni novi zanati. Kujundžije su proizvodile nakit i druge ukrasne predmete koristeći se i tehnikom filigrana za posebno ukrašavanje. Riječ filigran je latinskog porijekla: filum-nit i granum-zrno, a predstavlja jednu od najljepših tehnika obrade plemenitih metala.
Pravi filigran čini cijeli niz elemenata, koji će tek u konačnici dobiti željeni izgled, a za proizvodnju jednog komada nakita potrebno je više od 100 pojedinačnih sitnih dijelova, koji se posebno ugrađuju. Prvo bi se sačinila tanka žica koja se zatim velikom preciznošću „plela" i letovala za podlogu specijalnim srebrenim prahom. Od žice su nastajali, a i danas nastaju, savršeni oblici, te se filigransko umijeće s pravom svrstava u „umjetne zanate".
Repromaterijal, odnosno plemenite metale zlatari su nabavljali u obliku granula ili komada, zbog čega su morali primijeniti više različitih postupaka kao što su: topljenje, čišćenje, legiranje i konačno izlijevanje u kalupe. Nakon pripreme materijala slijedilo je “izvlačenje” plemenitih metala u željeni oblik, zavisno od potrebe, prvenstveno kao žica ili ploča. U svakoj kujundžijskoj radnji nekad se nalazilo i malo grno (slično kovačkom), gdje su topljeni zlato i srebro, dok se u novom dobu koriste plinske ili električne peći za topljenje plemenitih metala.
Zlatarska ulica u Sarajevu
Svaki predmet izrađen od plemenitih metala morao je, a tako je i danas, imati na vidnom mjestu utisnuta tri žiga: žig s inicijalima proizvođača (imeni žig), žig čistoće metala od kojeg je napravljen predmet, koje utiskuju proizvođači tih predmeta (nakita), te treći žig koji utiskuje Zavod za plemenite metale poslije detaljne provjere i analize određenog predmeta. Oblik, veličinu i izgled žigova određuje isključivo Zavod za plemenite metale i zakonom su strogo propisani. Ovi žigovi su prepoznatljivi i bez njih se nakit ni danas, kao i prije, ne smije prodavati.
Kujundžijska čaršija u Sarajevu nastala je u prvoj polovini 16. stoljeća na mjestu današnje Gazi Husref-begove ulice i Malog Kujundžiluka. I danas u tim ulicama većinom rade zlatari. Gazi Husrev-begova ulica, u narodu poznatija kao Zlatarska ulica, jedna je od najljepših ulica na Baščaršiji, iako je u njoj danas mnogo manje zlatnog sjaja. Od početka pandemije koronavirusa do danas u toj ulici zatvoreno je devet zlatarskih radnji. Osim pandemije, razlog je odlazak mladih ljudi iz naše zemlje koji ne žele nastavljati porodičnu kujundžijsku tradiciju zbog neprofitabilnosti i teške situacije u BiH, pa se sa smrću starih zanatlija vrata radnji zauvijek zatvore. Također, razlog je i sve veći broj otvaranja zlatara u velikim tržnim centrima u kojima se prodaje jeftiniji fabrički izrađen zlatni nakit, a, osim toga, ljudima je u današnjem užurbanom tempu života praktičnije kupovati sve što im treba na jednom mjestu.
