Prije 34 godine, 6. decembra 1989., u saobraćajnoj nesreći u Sarajevu život je izgubio Ćamil Sijarić, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih i crnogorskih pisaca, koji nam je u svojim djelima vjerodostojno dočarao život ljudi i događaje iz vremena u kojem je djelovao.

- Vrlo je važno u životu da imamo jedan drugom nešto da ispričamo - govorio je Sijarić, koji se isticao izuzetnim darom za usmeno kazivanje. Za razliku od ostalih književnika, svaku svoju pripovijetku prvo je ispričao pa potom zapisao, naglašavajući da umiljato i istinito pričati i pisati znači biti saradnik života, a da se pričajući i slušajući priče dva puta živi.

„Bihorci“

Iako je većinu života proveo u BiH i Sarajevu, njegove priče i romani uglavnom opisuju ljude, običaje i događaje iz rodnog Sandžaka.

- Pisac bez zavičaja je kao kuća bez temelja. Zavičaj, to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na njega, to je neki mir koji vas obuzima i neki zvukovi koje čujete samo vi. I tu, u Bihoru, kraju u kome su živjeli junaci mog romana „Bihorci“, kad podigneš kamen, otkriješ priču. U Bihoru su svi ljudi pripovjedači – objašnjavao je Sijarić zašto je zavičaj glavna tema u njegovim djelima.

- Pravo je uživanje piti vodu i umivati se na našoj seoskoj česmi i zatim umiven i osvježen sjesti u hlad i pričati priče sa svojim ljudima. Ovdje dolijeću i ptice; i ponekad ih sleti i desetak i ja se tada ne mičem, nek se ptice napiju – opisivao je Ćamil česmu u svojim rodnim Šipovicama, gdje je često dolazio.

Politički aktivizam

Ćamil Sijarić rođen je 18. decembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijelog Polja, u Crnoj Gori, u bogatoj zemljoradničkoj porodici Šabana i Elmaze Sijarić. Ni oca ni majku nije upamtio, jer su umrli dok je bio vrlo mali, a brigu o njemu i njegovom bratu preuzeo je amidža Ilijaz.

U Godijevu je Ćamil završio osnovnu školu, a potom se upisao u Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Tada je počeo pisati svoje prve pjesme, objavljujući ih u školskom listu „Vesnik“, 1929. godine. Zbog političkog aktivizma Sijarića 1935. godine izbacuju iz Medrese, te on nastavlja školovanje u Gimnaziji u Vranju, a 1937. godine upisuje Pravni fakultet u Beogradu. Sve vrijeme je i politički aktivan, učestvuje u demonstracijama, štrajkovima i postaje član Komunističke partije Jugoslavije.

Tokom Drugog svjetskog rata Sijarić je radio kao službenik u sudovima u Mostaru, Bosanskoj Gradišci, Banjoj Luci i Sarajevu, sarađujući sve vrijeme s Narodnooslobodilačkim pokretom Jugoslavije. Istovremeno je pisao i objavljivao pjesme u beogradskim, ali i sarajevskim časopisima „Žena danas“ i „Gajret“, a poslije Drugog svjetskog rata i u „Zori“, „Novoj ženi“, „Brazdi“, „Oslobođenju“.

„Ram bulja“

Po završetku rata bio je sekretar Vijeća narodne časti i pomoćnik sekretara Sreskog narodnog suda u Banjoj Luci, te je među prvima, 1. maja 1945., ušao u logor Jasenovac. Sve što je tada vidio i doživio pretočio je u knjigu. Kazivao je da se skoro godinu oporavljao od onoga što je vidio u Jasenovcu.

Do 1948. godine Ćamil je radio kao dramaturg u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci, a potom postaje službenik Ministarstva prosvjete Narodne republike Bosne i Hercegovine, radeći za izdavačko preduzeće „Svjetlost“, ali ubrzo prelazi u časopis „Zadrugar“. Godine 1951., zapošljava se u literarnoj sekciji Radio Sarajeva, gdje je radio sve do 1983., kada je penzioniran.

Prvu zbirku Ćamilovih pripovijetki „Ram bulja“ objavila je sarajevska „Svjetlost“ 1953. godine, koja je odmah bila zapažena i nagrađena tek ustanovljenom godišnjom nagradom Udruženja književnika. Na konkursu „Narodne prosvjete“ Sijarić je osvojio prvu nagradu za roman „Bihorci“, a za drugu zbirku pripovijedaka „Zelen prsten na vodi“ godišnju nagradu Udruženja književnika. Drugi roman „Kuću kućom čine lastavice“ i treću zbirku pripovijedaka „Naša snaha i mi momci“ objavio je 1962. godine, a treći roman „Mojkovačka bitka“ 1968., za koji je nagrađen je 27-julskom nagradom Bosne i Hercegovine. 

Volio putovanja

Sijarić je bio član Akademije nauka i umjetnosti BiH i najplodniji bošnjački pisac svoga vremena, njegova djela prevedena su na više svjetskih jezika, a, osim pisanja, volio je putovanja i mnogo putovao.

U braku sa suprugom Sabinom, kojoj je posvetio pjesmu „Breza“, dobio je kćerku i sina. Osman-Faruk Sijarić, Ćamilov sin, preminuo je u 78. godini, 19. januara 2021., a bio je maestro violine, profesor i dekan Muzičke akademije u Sarajevu, koji je, poput svoga oca, također ostavio veliki trag i pečat u bosanskohercegovačkoj kulturi.

Tri škole nose ime Ćamila Sijarića – u Sarajevu, Novom Pazaru i Nemili kod Zenice. Nekoliko gradova – Novi Pazar, Podgorica, Tutin, Nova Varoš, Brčko… imaju ulice ovog bosanskohercegovačkog i crnogorskog pisca. U Novom Pazaru dodjeljuje se književna nagrada ''Pero Ćamila Sijarića'', a u Bijelom Polju postoji i Dan sjećanja na Ćamila Sijarića. Izgrađena je i česma u njegovom rodnom selu Šipovice u spomen na velikog pisca.

U Sarajevu je bila postavljena bista Ćamila Sijarića u Malom parku, koja je ukradena, ali je prije nekoliko godina vajar Enis Sivac izradio i postavio novu bistu omiljenog pisca.

Priče su mudrost svijeta

Krajem oktobra 2023. godine, u sali Rektorata Univerziteta u Sarajevu, promovirana je knjiga Sijarićevih priča „Ram Bulja i druge pripovijetke“, u izboru književnika i književnog kritičara Faruka Dizdarevića, a u organizaciji Univerziteta Sarajevo, Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH.

- Temeljit pripovjedač, a često jednako uvjerljiv i subliman u fragmentu, Ćamil je bio uvjeren da se u prostorima priče sabira mudrost svijeta i svijest o smislu čovjekovih postupaka. Kao potka za umjetničku stilizaciju svojih pripovijesti i romana Sijariću često služe folklor, legende, historijske teme i umjetnička transformacija prirodnih fenomena. On čovjekovu individualnu sudbinu vidi u okvirima historijske i prirodne drame kompleksa kome pripada, pa time i njegovu ličnu situaciju projicira u koordinate šireg totaliteta – kazao je za „Dnevni avaz“ jedan od organizatora promocije mr. Sahudin Kačar.