Stanje u bh. kinematografiji odavno je sve samo ne uređeno. Iako su u proteklim godinama brojni domaći autori osvojili neke od najprestižnijih nagrada s renomiranih festivala, snimanje filma u Bosni i Hercegovini je proces prepun izazova i neprestane borbe.

Zbog čega je to tako u razgovoru za „Dnevni avaz“ otkriva Srđan Vuletić (52), jedan od najznačajnijih reditelja naše zemlje. Šta se treba desiti da bismo imali uređen sistem, koje je njegovo mjesto kao umjetnika u našem društvu, kakve filmove snimamo, šta očekivati od budućih naraštaja umjetnika koji tek stasavaju, samo su neka od pitanja na koja je proslavljeni režiser odgovorio.

Ljudi ljudima

Kakva je „poetika“ Srđana Vuletića kao umjetnika i šta je ono što biste htjeli reći svojim stvaralaštvom?

- Ljudi ljudima. Pripadam onoj struji stvaralaca koja duboko vjeruje da, konkretno u filmovima, stvar počinje samo kada ljudi imaju nešto važno da kažu nekim drugim ljudima. Dakle, ja ne vjerujem u koncepte, kalkulacije šta bi moglo biti interesantno festivalima, kritičarima, šta je sada in i tako dalje. Vjerujem da je naš posao da pričamo o nečemu što nas interesuje i da to svijetu probamo reći na jedan izuzetno zanimljiv način filmskim jezikom. Ljudi koji se obraćaju drugim ljudima i traže dijalog. I kada tako radite, kada niste dio “lecture art-a“, publika to prepozna i godinama nakon pojave vašeg filma po internetu se vrte isječci iz vaših radova, ljudi u svakodnevnoj komunikaciji koriste replike iz vaših filmova i tako dalje.

Najpoznatiji ste po filmovima „Ljeto u zlatnoj dolini“ i „Teško je biti fin“. Riječ je o rijetkim ostvarenjima u poslijeratnoj bh. kinematografiji koji nemaju ratnu tematiku. Jesmo li, po Vama, previše „zaglibili“ u vremenu stradanja i razaranja da nemamo ništa drugo da kažemo?

- Iz nekog razloga se stalno provlači ta teza da snimamo samo ratne filmove, ali kada bi se dublje zakopali u ovu temu vidjeli bismo da to i nije tačno. Zadnjih par godina se domaći autori u svojim filmovima i serijama bave savremenim bh. društvom i svemu što mu pripada. Moram da kažem da sam i sam razmišljao zašto je taj stav rasprostranjen, i ne mogu da smislim ništa pametnije od toga nego da je postojao jedan trenutak maksimalne medijske eksponiranosti bh. filma u periodu kada su se prikazivali „Ničija zemlja“, „Gori vatra“, „Ljeto u zlatnoj dolini“ i „Grbavica“. To je ujedno bio i period rušenja rekorda posjećenosti u kinosalama, i narodu je u glavi ostala slika da se mi bavimo ratom na direktan ili indirektan način i da se ne bavimo ničim dugim. Ali, ponavljam, stvarnost je drugačija i domaći autori pričaju o vrlo različitim temama, ali je eksponiranost tih radova mnogo manja sada, iz niza različitih razloga.

Kada ste na društvenim mrežama potvrdili završetak snimanja filma „Gym“, zahvalili ste se skepticima koji su trošili vrijeme i energiju da spriječe realizaciju tog filma. Ko Vas sabotira i zbog čega ste im trn u oku?

- To su nevažni pojedinci o kojima nećemo trošiti vrijeme. Ono što je važno je da smo svi mi koji smo radili na filmu „Gym“ izuzetno zadovoljni našim radom. Film je trenutno u fazi postprodukcije i premijeru planiramo za iduću godinu. Jedva čekam tu premijeru, da svijetu predstavimo film čija je glumačka podjela satkana isključivo od mladih i nedovoljno poznatih glumaca, a koji su ostvarili vrhunske uloge - Edin Avdagić, Dino Sarija, Dina Mušanović, Rijad Gvozden, Filip Radovanović, Mirza Dervišić, Adnan Omerović, Emir Fejzić, Elma Fetić i mnogi drugi. Ono što je također važno je da je i iza kamere, u filmskoj ekipi, bio jedan veliki broj mladih filmskih radnika koji ulijevaju nadu da će smjena generacija u filmu biti nježna i kvalitetna.

Proces propitivanja

Može li umjetnost biti pokretačka snaga napretka?

- Umjetnost može biti pokretačka snaga napretka, ali ne u romantiziranom smislu gdje neko pročita neku knjigu ili pogleda predstavu ili film i odluči da promijeni svijet nabolje. Umjetnici moraju biti slobodni da propituju stvarnost, raspravljaju o svim temama, i ako je moguće - ponuditi i neke odgovore. I baš kroz taj proces propitivanja, otvorenog dijaloga sa stvarnošću, umjetnost može imati važnu ulogu u transformaciji društva nabolje.

Ako se fokusiramo samo na kinematografiju, utisak je da se sve svodi na entuzijazam pojedinca i tvrdoglavu upornost da bi se neki film ostvario. Da li je stvarno tako?

- U velikoj mjeri je tako, pa je i dalje pravljenje jednog filma za većinu autora proces koji je uprkos sistemu, a ne dio sistema. Nama fale zakoni o kinematografiji, jasne strategije filmskih fondova, i još mnogo toga. Ali, da bi se unaprijedila kinematografija ne treba baš sve izmišljati od nule, možemo krenuti i od rješenja koja već postoje u regiji, a koja su se pokazala kao dobra. Recimo, u Kantonu Sarajevo je uveden sistem poticaja za snimanje filmova na području kantona. Taj sistem povrata sredstava po osnovu lokacije snimanja se svuda pokazao ka vrlo uspješan. Ne vidim razloga da i ostali kantoni ne uvedu istu praksu, te ne vidim razloga da svi kantoni ne u uvedu filmske fondove koje će pomoći lokalnim stvaraocima. S druge strane, tu je i platforma za TV serije, koju je pokrenuo BH Telecom, i koja je dramatično podigla produkciju u BiH, i za kratko vrijeme proizvela nekoliko kvalitetnih serija, domaćoj publici napokon ponudila domaći sadržaj, te napokon oživjela filmsku industriju u bh. na svim nivoima.

Poznati ste po činjenici da ste društveno angažiran umjetnik. Pomislite li nekad da vodite uzaludnu bitku s vjetrenjačama i zamjerate li kolegama koji šute?

- Ako ću biti potpuno iskren, sebe ne doživljavam kao društveno angažiranog, niti ikome išta zamjeram u vezi s potrebom za angažovanim pojedincima. Svako zna za sebe šta mu/joj je najbolje raditi. Ja lično više pokušavam da nečiji fokus prebacim na prave aktiviste, da uvežem ljude za koje mislim da se trebaju uvezati, jer zajedno mogu uraditi neke velike stvari za društvo. Pa evo da iskoristim i ovu priliku, i da pomenem par organizacija za koje mislim da ih trebamo podržati i pratiti njihov rad: Fondacija ACT, Pomozi.ba, SOS Dječije selo te razne organizacije koje se bave djecom s poteškoćama u razvoju.

Biti najbolji

Profesor ste na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kakve umjetnike školujemo? Šta kažete mladim entuzijastima koji u kapitalističkom svijetu žele živjeti od umjetnosti?

- Mislim da svi mi koji radimo na ASU Sarajevo ne uljepšavamo sliku svijeta u koju ti mladi ljudi ulaze. Jasno im kažemo da je svijet filma, TV-a i pozorišta izuzetno kompetitivan svijet i da jedina stvar koja će ih održati na površini je da budu najbolji u tome što rade. Kažemo im da nema supstitucije za neprestani rad i rad na sebi. A kad postanu najbolji, neće se trebati bojati za svoju egzistenciju jer će i drugi prepoznati njihov kvalitet.

Ima li među njima spremnosti na kritičko razmišljanje i djelovanje?

- Mladi ljudi su prilično otvoreni, spremni na kritičko razmišljanje i djelovanje i to nije problem. Ono što je problem što mnogi od tih mladih ljudi, kao uostalom i mladi ljudi iz drugih branši, u jednom trenutku budu otrovani nepravdom, uslovima rada i odluče da odu odavde. Međutim, to nije samo njih problem, to je problem svih nas.

Nuspojave SFF-a

Kako komentirate tvrdnje da je bh. kinematografija = Sarajevo Film Festival, a da je to festival najmanje namijenjen filmu, te da su bitniji crveni tepisi, stajlinzi, pokondireno izigravanje džet-seta, žurke i slično...?

- Sve te nuspojave SFF-a koje pominjete su zapravo samo to - nuspojave. To nije zvanični dio festivala, već su to samoprozvane zvjezdice koje se žele asocirati s festivalom. Vrlo često su na crvenom tepihu osobe koje same nabave karte za projekciju, a onda kreiraju iluziju da su oni službeni gosti festivala i tako dalje. Međutim, to nam samo potvrđuje jednu činjenicu, a to je da je SFF, pored svega ostalog, postao događaj od enormnog značaja i platforma za promociju. Ali negdje duboko u svom srcu, festival je ipak ostao posvećen domaćoj kinematografiji i domaćim autorima.

Nezakonite radnje

Jedan ste od potpisnika otvorenog pisma kojeg je Udruženje reditelja uputilo Vladi FBiH u kojem se traži smjena Antonia Beusa, predsjednika UO Fondacije za kinematografiju. Zbog čega ste tražili njegovu smjenu?

- Najjednostavnije rečeno, mi u UO URIR-a smatramo da je rad fondacije u proteklom periodu obilježen nezakonitim radnjama i da zbog toga gospodin Beus treba da ode iz fondacije.

Živnula je i filmska industrija po dubini - poslije dugo vremena su se pojavili neki novi klinci koji žele biti rekviziteri, rasvjetljivači, asistenti kamere, kostimografi. Iako je u tv. biznisu sve mjerljivo, pravi pozitivni razmjeri ovog projekta su gotovo nemjerljivi.