Najbolji ambasadori Bosne i Hercegovine, njene tradicije i kulture življenja, koje nazivamo velikanima pisane riječi i ponosimo se što su naslijeđe ovog našeg podneblja, ne zaboravljaju se, jer njihova djela se, ne samo čitaju nego i filmski i pozorišno prikazuju, potvrđujući svoju besmrtnost. U plejadu tih najvećih, čija su djela, odnosno životne teme koje je obrađivao i danas veoma aktuelne, iako su se smjenjivale vlasti, uređenja, ekonomski sistemi… svrstavamo našeg književnika, prevoditelja, publicistu i urednika Hamzu Humu.

Hamzina djela nam pomažu kako da i mi kao pojedinci, ali i kompletno društvo, odgovorimo i riješimo mnoge probleme društveno-političke svakodnevice u Bosni i Hercegovini, samo ih trebamo pažljivo čitati.

Ugledna porodica

Hamza Humo rođen je 30. decembra 1895. u uglednoj mostarskoj porodici, iz koje potječe i bh. alhamijado pisac Omer ef. Humo, a amidža je političaru Avdi Humi. U rodnom Mostaru je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju, a nakon Sarajevskog atentata, 1914. godine, kao gimnazijalac biva uhapšen i interniran u Mađarsku, da bi 1915. bio mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja Prvog svjetskog rata radio je kao prevoditelj i pisar u bolnici u Beču.

Nakon rata Humo se vraća u Mostar i maturira, potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, a kasnije u Beč i Beograd. Godine 1919., objavljuje prvu zbirku pjesama „Nutarnji život“, a 1924. „ Grad rima i ritmova“, u kojima se već prepoznaje njegov modernistički i ekspresivni izraz.

Osim toga, između dva svjetska rata Hamza je i redovno prevodio tekstove s njemačkog jezika za beogradski časopis “Politika”, a preveo je i knjigu “Muhamed: rađanje i uspon islama” azerbejdžanskog književnika Esada Beja (Essad Bey), koji je pisao na njemačkom jeziku.

„Grozdanin kikot“

U periodu između dva rata Humo je najintenzivnije stvarao, objavivši tada i svoje najznačajnije djelo, lirski roman „Grozdanin kikot“, 1927. godine, koji je napisao za samo sedam dana. Prema mišljenju mnogih književnih kritičara, „Grozdanin kikot“ je prvi moderni bosanskohercegovački roman koji ima elemente evropske avangarde pomiješane s tradicionalnim elementima našeg podneblja i kulturnog naslijeđa.

“Davno, davno živio je u ovim stranama jedan narod, a nazivao se Bogumilima. Bili su to dobri ljudi, a kada bi ko od njih umro, metali bi mu na grob po onu jednu veliku stijenu, jednu od onih što se i dan-danas bijele na Radešu. A onaj najveći stećak, urešen cvjetovima, to je nadgrobni nišan kneza Trpimira.

I tako u kneza Trpimira bila kćerka Grozdana, a najljepši momak u selu zvao se Grozdan. Najbolje se bacao kamena s ramena, a iz lova se nikad nije prazan vraćao svojoj kući. Bio je siromah. Imao je staru majku, jednu njivu pred kućom, veliku kamenu posudu za kišnicu i žrvanj pod dubom u dvorištu.

I tako se oni voljeli, Grozdan i Grozdana, a knez Trpimir ni da čuje za to. U predvečerje sjedjela bi Grozdana u vinogradu pod kućom i slušala kako Grozdan, čak na drugoj strani sela, svira samo njoj, Grozdani, i čezne za njom.” (Grozdanin kikot)

TV serija „Kože“

U mnogim svojim proznim djelima, poput zbirki pripovijetki ”Pod žrvnjem vremena”, ”Pripovijetke”, ”Ljubav na periferiji”, ”Hadžijin mač”; romana „Grozdanin kikot“, ”Zgrada na ruševinama” i ”Adem Čabrić”, Humo je opisivao raslojavanje bosanskohercegovačkog društva u rodnoj Hercegovini, uz foklorne i bogumilske mitove. Boljela ga je socijalna nepravda u društvu.

U romanu „Adem Čabrić“, koji je napisao 1947. godine, a prema kojem je kasnije snimljena televizijska serija „Kože“, piše o siromašenju nekada bogatih porodica, kroz životnu priču kapitaliste u usponu i njegov odnos prema Narodnooslobodilačkoj borbi.

Osim književnog stvaralaštva, Hamza Humo je uređivao muslimanski list „Novo doba“, časopis „Gajret“, te list „Zabavnik“, a radio je kao novinar, potom urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije BiH.

Humo je za svoj rad dobio mnogo priznanja, a koliko je značajan za kuturu i historiju naše zemlje, dovoljno potvrđuje činjenica da Humina djela danas predstavljaju mjerilo za vrednovanje književnih djela mlađih autora. Preminuo je u Sarajevu, 19. januara 1970. godine.

Pjesnički „bohemi“

Književni kritičar prof. dr. Midhat Begić Humin poetski doprinos okarakterizirao je “bohemskim” i uporedio ga s još jednim našim velikanom Musom Ćazimom Ćatićem:

– Hamza Humo, posmatran u svojoj cjelini, produžavao je pjesničku tradiciju S. Bašagića i M. Ć. Ćatića… Humo je kao i Ćatić bio oličeni bohem, koga je u jedno vrijeme prisustvo Tina Ujevića u Sarajevu toliko zbližilo s tim velikim stvaraocem, a ovaj je istovremeno bio iskreni poštovalac Muse Ćazima. Bohemstvo je već kod Muse značilo jedan korak bliže poetskom modernizmu, koji je potpunije oličio i Humo, i to su jedina dva pjesnička bohema koja je Bosna uopće dala.