Sretan je čovjek koji može iskusiti bogatstvo i melodičan zvuk sevdalinke, jedne od najcjenjenijih i najdramatičnijih ljubavnih pjesama na svijetu – opisao je sevdalinku Skender Kulenović, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih književnika.

Sevdalinka je autohtona tradicionalna bosanskohercegovačka lirska narodna pjesma originalnog i unikatnog muzičkog izraza, najreprezentativnija i najljepša kulturna baština BiH, koju njen narod čuva i njeguje vijekovima, što potvrđuje njena neprolazna popularnost. Riječ sevdalinka nastala je od arapske riječi sevdah (sawda), što znači crna žuč, a u bosanskom jeziku sevdah je dobio značenje: čežnja, ljubavni žar i ljubavni jad. Nastajala je i razvijala se u narodu, generacijama je prenošena i uobličavana, ali je osnovni oblik melanholičnih osjećaja sa sporim, rubato tempom sevdalinke ostao prepoznatljiv.

Period nastanka sevdalinke ne može se precizirati, ali se pretpostavlja da je nastala u srednjem vijeku. U početku je sevdalinka bila solo pjesma, bez instrumentalne pratnje, a s dolaskom Osmanlija dobiva instrumentalnu pratnju, odnosno pjeva se uz žičani instrument saz, što je bio veoma popularan način muzičkog izvođenja u to doba. S dolaskom Austro-Ugarske, dolazi i harmonika, koja ubrzo postaje bosanskohercegovački nacionalni muzički instrument, a time i prateći instrument za većinu sevdalinki.

Veliča ljubav

Sevdalinka je pjevana u različitim prilikama, a njen lirski iskaz uveliko je ovisio o interpretatoru i njegovom načinu izražavanja emocija koje krase i tekstove i melodije sevdalinki. Pojmovi i emocionalni sadržaj o kojem pjeva sevdalinka razlikuju se od sve ostale ljubavne poezije i srodnih žanrova. Ona se pjeva srcem, pjeva o ljubavi i svim njenim „nijansama“: nježnosti, žudnji, želji, melanholiji, čežnji, sreći, veselju, lutanju, uzbuđenju, patnji, strasti...

Zapravo, sevdalinka veliča ljubav, a to je i glavni razlog dugovječnosti i trajanja ove pjesme do danas. Njeni tekstovi, ukrašeni vrhunskim melodijama, ispunjavaju nas radošću, intenzitetom i punoćom života, liječe i jačaju naše duše, pomažući nam da se ophrvamo s teškim životnim momentima, dajući nam neku posebnu snagu. Jer, dok slušamo sevdalinku, ne možemo odoljeti njenoj čaroliji kojom nas odvodi u svijet naše mašte, izolovan od briga svakodnevice i prebačen u razmišljanje o snovima i željama.

- Svaki od vas osjeća da je to njegova duša koja ovdje pjeva, kao da ova pjesma pjeva za njega, o njegovoj sreći i boli. Taj osjećaj on ima, ne samo kad čita ove lijepe pjesme, već i kada ih sluša, kada čuje ove blago nazalne, visoke i lelujave tonove u falzetu, ovo bujno rasipanje bezbrojnih melizama, ono naglo uzimanje vazduha na mjestima gdje bi to u klasičnoj muzici bilo nemoguće… Reći da se ovdje radi samo o dekoraciji i ornamentici koja daje muzici ili tekstu nekakvu orijentalnu boju ne bi bilo tačno. Ne, u ovim po sebi izvjesno dekorativnim elementima leži baš duša ove pjesme… Ove pjesme vi morate da čujete iz toplih usta samog naroda, i ne smije da vam smeta što one nisu svojina seoskog patrijarhalnog stanovništva, već su izrazito varoške pjesme, pjesme one urbanizovane muhamedanske gospodske klase. Bosanska sevdalinka je najljepše i najnježnije djelo tradicije narodne muzike i lirske poezije - emotivno, ali tačno je opisao sevdalinku u svom predavanju, 1937. godine, njemački slavist Gerard Geseman (Gerhard), koji je, istražujući folklorno naslijeđe Balkana, bio duboko dirnut i očaran našom sevdalinkom. 

Oslikava mahale

Osim ljubavi, u sevdalinkama je opjevan skoro 500-godišnji urbani, materijalni i duhovni život bosanskohercegovačkog naroda, pa u njihovim tekstovima možemo pratiti i običaje i način življenja u BiH kroz vijekove. Sevdalinke nam oslikavaju bh. mahale, kuće, „ašik pendžere“, bašče, dvorišta, „kaldrmli sokake“, tržnice, bijele džamije, fontane, bazare, kafane...

Mnoge sevdalinke sadrže i konkretna lokalna obilježja, pa pjevaju o šeher Sarajevu, Tašlihanu, Morića hanu, Vratniku, Jekovcu, Mostaru, Kuli Husein-kapetana Gradaščevića, Travniku, Banjoj Luci... Ali, motivi poput kaldrme, nanula, ibrika, česama, džanfezli dimija, sedefli papuča, srmali jeleka... zastupljeni su u većini sevdalinki, bez obzira na to u kojem dijelu BiH su nastale.

Bogatstvo tonaliteta i melodičan zvuk sevdalinke istraživao je češki etnolog i muzikolog Ludvig Kuba (Ludwig), koji je boravio u BiH krajem 19. i početkom 20. vijeka, te sakupio 1113 sevdalinki. Prema Kubi, sevdalinka ima tri ljestvice, više nego što je uobičajeno u evropskoj narodnoj muzici. Također, dodaje da je unikatna i po primjeni melizmatičnih prelaza u pjevanju, upotrebi pretežno manjih skala, drevnom ukrašavanju melodije i rijetkoj praksi solemniranja, odnosno imenovanja nota ljestvice slogovima umjesto slovima.

Legende sevdaha

Velika popularnost sevdalinke došla je do izražaja nakon 1945. godine, kada je Radio Sarajevo osnovao prvo Tamburaški, a kasnije i Narodni orkestar, te svakih nekoliko mjeseci održavao audicije za pjevače. Svojim interpretacijama izdvojili su se Zaim Imamović, Safet Isović, Zehra Deović, Beba Selimović, Himzo Polovina, Emina Zečaj... Do kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka bio je formiran specifični “radijski“ stil izvođenja, koji se i danas smatra klasičnim i najboljim načinom interpretacije sevdalinke, te se taj period naziva i „zlatno doba“ sevdaha. 

Zaim Imamović: Virtuoz najljepše pjesme

Zvijezda bosanskohercegovačkog legendarnog sevdalije očaravajućeg glasa Zaima Imamovića, vrsnog interpretatora, kompozitora, tekstopisca i velikog čovjeka, ne tamni, jer se njegove pjesme i danas slušaju s jednakim divljenjem. Bio je najemotivniji i najspecifičniji interpretator, magični virtuoz i tumač sevdalinke, koju je i komponirao. Krasila ga je empatija, dobra duša koja ga je činila drugačijim od ostalih sevdalija. Svojom osobnošću, plemenitošću, zvonkim glasom i vrsnim umijećem izvođenja sevdalinki postizao je autoritet bez gotovo ikakvog publiciteta i rivaliteta. Voljen, cijenjen i poštovan, Zaim je bio uzor i učitelj mnogim doajenima sevdaha, poput Safeta Isovića, Zehre Deović, Himze Polovine, Zore Dubljević, Bebe Selimović...

Safet Isović: Ambasador sevdalinke i BiH

„Šta se ovo Bosnom čuje“, pjevao je Safet, čudeći se nama, Bosancima i Hercegovcima, koji uglavnom prednost dajemo onome što nije naša tradicija, umjesto da njegujemo i promoviramo svoje, bh. autohtone vrijednosti. Popularni Sajo se cijelog života borio za očuvanje bosanskohercegovačke tradicionalne lirske gradske pjesme, sevdalinke, pjevajući je i promovirajući tako i našu zemlju diljem svijeta. Bio je istinski ambasador sevdalinke i Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući njemu, zvuci naše sevdalinke odzvanjali su u najprestižnijim svjetskim koncertnim dvoranama: „Kongres centrumu“ u Berlinu, „Mozarteumu“ u Salzburgu, „Opera Houseu“ u Sidneju, „Odeon Palaceu“ u Njujorku, kao i u Frankfurtu, Beču, Bagdadu, Parizu, San Remu, Torontu, Štokholmu, Barceloni, Istanbulu, Sofiji...   

Zehra Deović: Nekrunisana kraljica sevdaha

“Da sam ptica i da imam krila” nije bila izvorna sevdalinka, ali je, kao i mnoge druge pjesme, u izvedbi Zehre Deović to postala, jer je srasla s tlom i dušom svih koji su je slušali. U sedamdesetim godinama života, Zehra je odlučila da snimi nekoliko novih pjesama u duhu sevdaha: "Mirna Bosna", "Baščaršijske noći", "Čekmeđa" i "Safete, Sajo". Ove pjesme, kao i ponovo snimljena pjesma "Poklon Bosni", te druge stare sevdalinke, kasida "Došla voda" i ilahija "Kovači" nalaze se na njenom albumu "Poklon Bosni" koji je izdat početkom 2014. godine. Mnogi su izjavljivali kako su Zehrine izvedbe doživljavali kao jedan od najveličanstvenijih zvukova koji su ikada čuli i osjetili u životu. 

Himzo Polovina: Ljekar i sevdalija

Himzo Polovina je bio veliki čovjek, umjetnik i intelektualac, koji je svojim blagim pogledom i milozvučnim glasom smirivao i najnervoznije ljude. Otišao je s pjesmom na usnama, čuvenom „Eminom“, na svom posljednjem koncertu u Plavu, u pedeset devetoj godini. Uporedo s pjevačkom karijerom završio je studij medicine, stekavši zvanje doktora - specijaliste neuropsihijatra. Bio je prvi psihijatar koji je primjenjivao muzikoterapiju u liječenju bolesnika u Bosni i Hercegovini. A u njemu se krio i šeretski duh, pa bi svojim pacijentima pričao viceve i pjevao vesele pjesme, koje tješe i liječe dušu.

Beba Selimović: Gorda i dostojanstvena dama

Svojim ponašanjem i na sceni i u privatnom životu, gordošću, ljepotom i predivnim interpretacijama sevdalinke, koje je pjevala širom svijeta, Beba je pokazivala ponos i snagu bosanskohercegovačke žene, bila je pravi ambasador bh. tradicije i baštine. Sevdalinkama „Kraj potoka bistre vode“, „Mene moja zaklinjala majka“, „Vezak vezla Adem kada“, „Kolika je u Prijedoru čaršija“, „Sinje more i dubine tvoje“, „Zaplakala stara majka“, kao i brojnim drugim, udahnula je posebnu dušu vrsnom, ali prepoznatljivom interpretacijom, ne odstupajući od originalne izvedbe, što je odlika samo vrhunskih sevdalija.  

Emina Zečaj: Doajena autentične interpretacije

Pjevati sevdalinku u njenom izvornom obliku, autentično, bez instrumentalne pratnje, samo uz žičani instrument saz, mogu jedino interpretatori čistog glasa, perfektnih ukrasa, apsolutnog sluha i osjećaja za ritam i dikciju, a takvih je vrlo malo. Emina Zečaj je bila jedina bosanskohercegovačka interpretatorica sevdalinki koja je to hrabro i s velikim uspjehom činila. Do zadnjeg daha pjevala je pjesme koje su je održavale vitalnom svih 89 godina života. I danas, kada slušamo njene izvedbe i biserno čisti glas, osjetimo ljepotu, blagost i smiraj u duši. Zahvaljujući Emini i njenom sakupljačkom radu, više od 600 sevdalinki sačuvano je od zaborava.