Skijaški klub Zagreb, čiji su najtrofejniji i najpoznatiji članovi Ivica i Janica Kostelić, slavi 100. godišnjicu, a tim povodom u Muzeju grada Zagreba 4. oktobra otvorena je izložba na kojoj posjetioci mogu vidjeti i stare fotografije, skijašku odjeću i opremu te osvojene nagrade, a skijaški uspjesi Kostelića posebno su predstavljeni.
Ivica (39) ponosan je zbog izložbe i rado je s nama podijelio dojmove. Sjajni skijaš, koji je u karijeri ubilježio 26 pobjeda u Svjetskom kupu te osvojio četiri olimpijske i tri medalje na svjetskim prvenstvima... u ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” otkrio je zanimljive detalje o izložbi, kao i o svom privatnom životu.
Govori nam da mnogi misle da se skijaši, kad završe s karijerom, smire i nemaju nekih velikih akivnosti. No, kod njega nije takav slučaj. Osim što je savjetnik u Hrvatskom skijaškom savezu, bavi se i jedrenjem te svira gitaru. Naglašava nam da su njegov centar svijeta supruga Elin, sinovi Ivan i Leon, a rado je govorio i o sestri Janici, koja je, također, osvojila brojne trofeje u skijaškoj karijeri.
Najstariji klub
Odmah na početku Ivica ističe da sve to ne bi bilo tako da nije bilo oca Ante Kostelića, koji im je tokom cijele karijere bio pomoć i putokaz.
- Dugogodišnji smo članovi Ski- kluba Zagreb, a naša priča je prvenstveno vezana za ovaj klub. To je najstariji skijaški klub u Hrvatskoj i svakako je pridonio našim uspjesima. Početkom devedesetih godina imali smo, zaista, dobru podršku od njih – govori nam Kostelić na početku intervjua.
Izložene su stare fotografije, skijaška odjeća, nagrade... Je li se među brojnim stvarima našlo i nešto što Vam je posebno dragocjeno?
- Ima tu svega, a prvi put su na jednom mjestu izložene sve olimpijske medalje, onda naši najveći trofeji, koji nam mnogo znače. Posebno su zanimljivi dnevnici našeg oca, koje je lako pročitati i svakako privlače pažnju gostiju, čak više od starih fotografija.
Jesu li posjetiocima dnevnici zanimljivi zbog sadržaja ili...?
- Naravno, sadržaj je, zaista, dragocjen, posebno nama. U svemu tome poseban je očev dvanaestogodišnji plan, koji je on napisao 1990. godine, a završava 2002. Cilj njegovog plana bilo je osvajanje olimpijske medalje na Zimskim olimpijskim igrama. Naravno, u njegovim dnevnicima najveći kuriozitet je to da je plan nacrtan davne 1990. i da je, na kraju, urodio plodom. Janica je osvojila četiri zlatne olimpijske medalje, što je veoma zanimljivo. Ima tu i dosta drugih stvari, sitnih informacija koje su meni posebno zanimljive. Zapravo, ta postavka i izložene stvari vratile su me na neki način u dane koje sam skoro bio zaboravio. Onda se kroz sve to sjetim s kakvim smo se poteškoćama susretali u tom periodu devedesetih. Do 1994. prošli smo najteži period. Nismo imali novca i snalazili smo se.
Šuplje vrijeme
Čime ste danas okupirani nakon što ste okončali skijašku karijeru?
- Što se tiče mog posla i obaveza, trenutno sam na poziciji savjetnika u Hrvatskom skijaškom savezu. Onda, imam neke hobije, a to su jedrenje i sviranje gitare. Također, nastavio sam studij historije pa tako i nemam nekog šupljeg vremena. Naravno, postoji vrijeme za porodicu. Uglavnom, guštam u tome šta sam zaslužio, a to je vrijeme za moje male uživancije.
Sudeći prema fotografijama na društvenim mrežama, jedrenje Vam nije samo hobi.
- Istina je. Valjda sportisti imaju tu dozu takmičarskog duha i uživaju u tome pa tako i ja. Mogu reći da imam neke ambicije na tom polju, ali one su još u rubrici snova. Možda, jednog dana odem na okean da se utrkujem, vidjet ćemo hoću li doći tako daleko. Za sada sam zadovoljan time što mi dobro ide i što na neki način napredujem. Svakako imam dovoljno vremena da se ozbiljnije posvetim jedrenju.
Težak hljeb
Hoće li Vas sinovi naslijediti na skijama?
- Momci su probali na skije, obojica. Prvi dojmovi su veoma pozitivni i mogu reći čak da smo ih pokušavali usmjeriti i na neke druge sportove, ali za sada mi se čini da im je skijanje u krvi, posebno starijem sinu. Vidjet ćemo koliko će to dugo trajati. Moja je želja da se upoznaju sa što više sportova pa ćemo kasnije vidjeti hoće li se htjeti specijalizirati. Mi smo tu svakako da im budemo podrška i usmjerimo ih.
S obzirom na to da je skijanje u neku ruku i opasan sport, biste li voljeli da izaberu baš to?
- Skijanje je, posebno u muškoj konkurenciji, dosta brutalan sport, može se čak reći da garantira povrede. Ne znam šta bih vam odgovorio na ovo pitanje osim da bih sinovima poručio: “Skijanje je težak hljeb, ali ako baš to želite, tu sam da vas podržim i potičem da budete dobri.” Uglavnom, svaki sport je kreativan i treba podržati bilo kakvu aktivnost.
Vraćate li se često u period djetinjstva i postoje li neke stvari koje ste u tom vremenu propustili?
- Ima toga. Iskreno, volio bih da sam u tom periodu odigrao više rukometnih utakmica s drugarima iz škole. Odigrao sam samo nekoliko utakmica, iako sam veoma uživao u tome, ali eto, nije se desilo da ispunim želju. Veoma sam zadovoljan svojim djetinjstvom, imao sam sretne dječačke dane, mnogo prijatelja, koji su i danas tu. Iako mnogi misle da je Janici i meni nešto falilo tokom odrastanja, srećom, nije bilo tako. Imali smo podršku najmilijih, prijatelja i okoline, koja je prihvatila našu želju i napor. Ipak, kad smo počinjali, bio je početak rata i nije sve to bilo lako. Dok je ratna atmosfera bila na našim prostorima, mi smo se trudili da ostvarimo neki dobar rezultat.
Koliko danas povodite vremena sa sestrom Janicom?
- Nažalost, u ovom periodu imamo premalo vremena za druženje. Janica je veoma zaposlena i okupirana ulogom državne tajnice za sport. Slabo se viđamo i, iskreno, volio bih da je to više, ali eto, vidjet ćemo, možda se stvari promijene.
Desi li se nekad da pogledate snimke iz perioda kad ste bili na vrhuncu karijere?
- Lijepo je vidjeti takve stvari i naravno da se prepustim ključnom periodu u svom životu. Onda, ima tu i nostalgije, a ponajviše zadovoljstva i ponosa.
