Nešto što je procurilo u javnost i izazvalo skandal, dovršava se u tišini, bez javnosti. Usprkos svim demantijima i dalje se radi na razmjeni teritorija između Srbije i Kosova. Kobna greška, smatra Švarc-Šiling (Schwarz-Schilling).

Čelično načelo Zapada da se nove etničke podjele moraju izbjeći po svaku cijenu više se ne primjenjuje. Predsjednici Kosova i Srbije su, prema svim raspoloživim informacijama, postigli "dogovor": Kosovo će predati Srbiji područje sjeverno od Mitrovice s većinskim srpskim stanovništvom, dok će područja s većinskim albanskim stanovništvom na jugu Srbije u dolini Preševa biti predana Kosovu, piše DW.

Lobisti su dobro obavili svoj posao. Iako je plan na početku izazvao otpor na više strana, posebno u redovima vlastitih naroda, čini se da se on sada uspješno realizira i privodi kraju. To bi Srbiji donijelo članstvo u Evropskoj uniji, a Kosovo bi bilo priznato i dobilo bi mjesto u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda.

Korekcije granica bi otvorile Pandorinu kutiju

Dvojica mojih bivših kolega Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown) i Karl Bildt (Carl Bildt) – nekadašnji visoki predstavnici u BiH - zajedno sa mnom su u avgustu 2018. poslali "otvoreno pismo" ministrici vanjskih poslova EU-a Federiki Mogerini (Federica Mogherini) i upozorili da se ne smije otvarati Pandorina kutija teritorijalne razmjene. I to zato što to ide na ruku separatističko-nacionalističkim snagama, ne samo u toj regiji - posebno u Bosni i Hercegovini - nego i u mnogim drugim zemljama. To bi otvorilo put još većim poremećajima koji rijetko završavaju bez rata.

Ne radi se samo o snu o Velikoj Srbiji, koji je doveo do rata početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, već i o, kao što sam saznao u januaru ove godine u razgovoru s albanskim premijerom Edijem Ramom, mogućem ujedinjenju Albanije i Kosova – ideji koja nikada nije u potpunosti odbačena. On mi je u razgovoru rekao da veoma cijeni nepokolebljivost Angele Merkel i stav njemačke politike prema promjeni granica. Ali i da se plaši da bi krajnje oslobađanje Kosova iz okova Srbije moglo potrajati predugo ili bi moglo nikada se ne dogoditi i da zato u spajanju Kosova i Albanije vidi konkretnu opciju.

Jako iznenađuje da političari Evropske unije u Briselu, koji strogo odbacuju politiku promjene granica po etničkom načelu, danas ne vide ovu opasnost i smatraju da su takva rješenja moguća. Koji su razlozi doveli do toga?

Nova politika velikih sila na Balkanu?

Na ovom mjestu u igru očito ulaze Sjedinjene Američke Države. Predsjednik Tramp i sam se želi povući iz krizne regije Balkana i pristao je na pregovore o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova. Ovo je potpuni preokret dosadašnje politike SAD-a i predsjednik Tramp je to ove godine potkrijepio s dva pisma poslana predsjednicima Kosova i Srbije.

Tu se postavlja pitanje, kakve su Trampove namjere i što je njegov cilj. Postoje špekulacije da on slijedi "dogovor" s Putinom o podjeli utjecaja na Balkanu između dviju velikih sila Rusije i SAD-a. Prema formuli: Kosovo ide u NATO, a Srbija ostaje pod utjecajem Rusije, zajedno s jasnim odbacivanjem članstva u NATO-u. Time on destabilizira regiju, posebno Bosnu i Hercegovinu, jer ovdje ton određuje politički lider iz Republike Srpske, sada predsjednik Predsjedništva BiH Milorad Dodik. On već godinama govori da ulazak BiH u NATO dolazi u obzir samo pod uvjetom da Srbija poduzme takav korak. I tu Tramp čini ustupak Rusiji, čiji utjecaj u toj regiji nesmetano raste.

Postoje i špekulacije, posebno prisutne u krugovima NATO-a, da Tramp želi obje zemlje, i Kosovo i Srbiju, vidjeti u NATO-u, ali i da želi ograničiti ruski utjecaj na Balkanu. To bi eventualno moglo biti objašnjenje za promijenjenu poziciju EU-a.

Ko će pokupiti krhotine?

Uvjerljivo i logično je samo da Srbiji i Kosovu, bez američke podrške, ne bi mogla proći ova neprihvatljiva razmjena teritorija. Koja od ove dvije špekulacije će se pokazati tačnom, teško je predvidjeti, s obzirom na visoki stepen nepredvidivosti američkog predsjednika. Sigurno je da bi obje opcije imale ogromne posljedice za Balkan.

Što će se dogoditi nakon toga? Moto ovogodišnje sigurnosne konferencije u Minhenu glasi: "Ko će pokupiti krhotine?" Kada jednom povučete granice po etničkim crtama, kako možete spriječiti da Sandžak pripadne Bosni i Hercegovini, a Republika Srpska Srbiji? I što će onda biti sa Sjevernom Makedonijom, koja je upravo riješila spor s Grčkom i koja bi se, novim povlačenjem granica po etničkoj liniji, našla pred novim problemom: Što ako Albanci u Sjevernoj Makedoniji izraze želju da žive u etnički čistoj državi?

I Rumunija, koja danas predsjeda Evropskoj uniji, imala bi s ovim modelom velike probleme, isto kao i Grčka. A Španija ih ima već odavno - s Katalonijom. Pri tome, skoro da niko ne razmišlja o ljudskim pravima, osnovnim pravima čovjeka, pravima manjina i apsolutno neophodnoj pravnoj državi, koja bi morala vladati u unutrašnjosti svih tih zemalja kao i o međunarodnom pravu, koje bi se moralo poštivati u vanjskopolitičkim odnosima.

Preostaje mi samo apelirati na Vijeće Evropske unije i Evropsku komisiju da prizovu europske vrijednosti i da se prisjete sustava vrijednosti na kojem počiva EU. Ako se to ne dogodi, onda nas ne treba čuditi kada, zbog pogrešnih političkih odluka, ponovo budemo suočeni s valovima izbjeglica i mukama gladnih i siromašnih.

I da se još jednom vratim motu ovogodišnje Konferencije o sigurnosti u Minhenu: „U slučaju pogrešnog razvoja događaja, krhotine u Evropi neće pokupiti zemlje koje crtaju nove granice, već Evropska unija!"