Poznati hrvatski naučnik Igor Rudan, dopisni član Kineske akademije nauka, redovni član Britanske akademije nauka, jedan od nacitiranijih naučnika ovog vremena, u Večernjem je listu objavio novi članak okoronavirusu. 

Prije šest sedmica dr. Rudan je objavio prvi opsežan članak o bolesti COVID-19. U međuvremenu je, kaže, zahvaljujući brojnim člancima porastao stupanj razumijevanja javnosti o problematici pandemije COVID-19. 

Zahvaljujući tome, dr. Rudan je ponudio novi niz pitanja i odgovora, koji su sada sada došla u žarište zanimanja. 

U nastavku prenosimo odogovore na najnovije dileme 

Koji su osnovni tipovi strategija obilježili odgovore većine država svijeta na širenje zaraze novim koronavirusom?

S obzirom na poduzimanje protuepidemijskih mjera, vidjeli smo četiri različita tipa strategija. Poredat ću ih od najmanje do najviše intervencionističkog. Prvi tip odgovora bio je dopuštanje širenja virusu među populacijom kako bi se što veći udio stanovništva izložio, prebolio COVID-19 i tako "procijepio", a pritom se normalan život i ekonomske aktivnosti očuvali u najvećoj mjeri. Predvodnici ovakvog pristupa bili su Švedska, Velika Britanija, SAD, Nizozemska, a donekle i Njemačka. 

Drugi tip bio je uzdanje u duboku i široku "prvu liniju obrane" zahvaljujući visokoj razvijenosti, modernim tehnologijama, velikom kapacitetu za testiranje ljudi na prisutnost virusa, kao i brzom praćenju i izolaciji njihovih kontakata modernim tehnologijama. Najbolji primjeri ovoga pristupa bili su Južna Koreja, Singapur, Tajvan, Japan, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar i Island. 

Treća skupina zemalja, gdje se našla velika većina, nakon kraćeg vremena pokušaja zaustavljanja virusa "prvom linijom obrane" morale su prijeći na plan gdje će zatvoriti granice. Zatim su tokon nekoliko sedmica karantinom spriječavale širenje virusa i značajno smanjile dnevni broj novozaraženih. Tokom razdoblja karantina razrađivale su plan izlaska i "suživota" s virusom do pojave djelotvornih lijekova ili cjepiva.

Naposlijetku, četvrti primjer su države koje su karantinske mjere započele dovoljno rano, ili su ih pak proveli toliko intenzivno, da su praktično iskorijenili virus unutar svojih granica. Rani primjer toga je svakako Kina, ali mogu mu se, zahvaljujući uspješnosti svojih dosadašnjih mjera, možda mogu nadati i Novi Zeland, Vijetnam, pa čak i Crna Gora.

Kakve su rezultate do sada pokazale pojedine strategije?

Pokazalo se da su sva četiri početna pristupa nakon dovoljno vremena više-manje bile prisiljena prijeći na istu strategiju, a to je karantena različitog stupnja strogoće. 

Iako su nastojale što dulje očuvati normalan način života i ekonomiju, SAD i Velika Britanija sada imaju ogroman broj zaraženih. SAD će sigurno imati najveći apsolutni broj preminulih nakon prvoga vala epidemije. Velika Britanija će također imati velik broj žrtava koronavirusa. Njemačka uspijeva broj umrlih održavati prilično niskim u odnosu na broj zaraženih zahvaljujući širenju zaraze pretežno među mlađim dobnim skupinama, odličnim mjerama prevencije epidemija u bolnicama i domovima umirovljenika, te najsnažnijim kapacitetima za intenzivnu skrb. 

Nizozemska je, kao i ostale spomenute države, prešla na stroži karantin. Jedino se još Švedska uzda u disciplinu svojih građana i mjere održavanja razmaka. Vidjeti ćemo vremenom kakve će to rezultate imati, te koliko je život kod njih trenutno doista "uobičajen" u odnosu na razdoblje prije pandemije. Trenutno je broj umrlih s obzirom na broj ukupno zaraženih u Švedskoj znatno veći nego u desetak država koje imaju usporediv broj zaraženih, no očigledno je da još uvijek nije toliko velik da bi se cijelo stanovništvo samoizoliralo, bez obzira na preporuke vlasti.

Na žalost, sve više vidimo da i one države koje su se nastojale obraniti od epidemije COVID-19 održavanjem "prve linije obrane" polako popuštaju. Desetak sedmica uporno su se borile kako bi spriječile slobodno širenje virusa među stanovništvom masovnim testiranjem i brzom izolacijom oboljelih i njihovih kontakata. Iako se za ove zemlje dugo činilo da će i uspjeti u tom pristupu, Singapur je u petak zabilježio čak 623 nova slučaja i tamo sada bukti prava epidemija. Slično vrijedi i za Japan s 556 novozaraženih, te Katar s 560 i Ujedinjene Arapske Emirate s 477 novih zaraženih u samo jednom danu. Sve četiri te države uvele su sada karantin i znatno postrožile mjere. U pristupu "prve linije obrane" još uvijek uspjevaju, čini se, jedino Južna Koreja i Tajvan. Tamo se broj novozaraženih i dalje uspješno održava niskim i bez karantene, ali uz masovno testiranje stanovništva i korištenje vrlo intruzivnih metoda nadzora nad mobilnim telekomunikacijama. Ove su dvije države izvukle pouke iz iskustva sa SARS-om i dočekale ovu novu epidemiju odlično pripremljene, te jedine i dalje odolijevaju "prvom linijom obrane".

Island i Novi Zeland uspjeli su iskoristiti pogodnosti svog zemljopisnog položaja i mogle bi, kao i Kina, sasvim iskorijeniti nove slučajeve zaraze na svojem teritoriju. Najbolja reakcija u svijetu uopće bila je vjerojatno ona u Vijetnamu, još jednoj državi kojoj je SARS bio opomena. Vijetnam je svojedobno zabilježio 63 slučaja oboljelih i 5 umrlih od SARS-a. Danas, ta država s gotovo 100 milijuna stanovnika još uvijek nema niti jednu žrtvu od COVID-19. 

Doduše, možda slično vrijedi i za Sjevernu Koreju, no teško je znati što se tamo zbiva. Međutim, novi izazov za sve države koje su uspjele sasvim suzbiti širenje virusa u ranoj fazi je taj što će im u idućoj fazi svaka osoba koja ulazi u zemlju biti nov potencijalni izvor epidemije. Stoga će se moći opustiti tek kada se razviju lijekova ili cjepiva, a do tada će ovisiti o čvrstoj kontroli svojih granica i karanteni za sve koji ulaze. No, ono što se može općenito zaključiti jest da su više-manje sve zemlje svijeta vremenom bile prisiljene odustati od svojih početnih strategija i prijeći na mjere karantina, jer osim uz samo nekoliko vrlo rijetkih iznimki, drugačije se nije moglo zaustaviti izuzetno brzo širenje novog koronavirusa.

Jesu li mjere karantene opravdane, s obzirom na stvarnu opasnost od virusa i štetu koju je učinjena ekonomiji?

Da bi se na to pitanje mogao dati jasan odgovor, trebali bismo najprije s dovoljnom sigurnošću znati kolika je stvarna opasnost od virusa na razini cijelog stanovništva, te kolike su ekonomske, zdravstvene, ali i sve druge neizravne štete od ovakvog "zaustavljanja svijeta" na nekoliko sedmica. 

Na žalost, trenutno ne znamo s dovoljnom preciznošću niti jedno, a ni drugo. Stoga sve države donose svoje odluke u uvjetima sasvim nove i nepoznate situacije u modernoj povijesti. Koliko su čije mjere bile opravdane, to će znanost pažljivo evaluirati još godinama. Epidemiološka struka stvarnu opasnost od virusa još uvijek nastoji procijeniti raznim metodama. Parametri epidemioloških modela mijenjaju se i usavršavaju već sedmicama  svakim novim provedenim istraživanjem. Za to vrijeme, sasvim je razumljivo da mnogi ljudi postaju vrlo nestrpljivi. 

Međutim, većina ljudi u zemljama koje su iskusile znatno goru i težu epidemiju brzo je shvatila da je iluzija da se može "sačuvati ekonomija" dok se barem nekako ne uspije kontrolirati širenje i djelovanje ovog virusa. 

Dovoljno je pogledati najveću svjetsku silu, Sjedinjene Američke Države. Tamo je postojala velika podrška javnosti tome da se ne poduzimaju stroge protuepidemijske mjere ako će one cijeloj naciji u konačnici više štetiti nego koristiti. Problem je, međutim, što se u New Yorku, Detroitu i drugim područjima počelo uviđati da brojni ljudi počinju umirati i da su bolnice preko noći postale jako opterećene. Intenzivna usmjerenost medija na praćenje pandemije nagnala je većinu stanovništva da se sami povuku u kuće, bez obzira na planove i preporuke svojih vlastodržaca. Posljedično su se, izuzetnom brzinom, počeli zatvarati toliki poslovi da je broj nezaposlenih u SAD-u porastao brzinom koja vjerojatno nije viđena još od "velike depresije" koja je počela potkraj 1929., a možda će je sada i nadmašiti. Tako će u SAD-u u početnom valu ove epidemije umrijeti deseci hiljada ljudi, a i ekonomija će dobiti priličan udarac.

U javnosti, međutim, ima i dalje prilično glasnih i artikuliranih razmišljanja da, ako to bude cijena koja je plaćena za "procjepljivanje" stanovništva i što brži nastavak normalnog života uz oporavak ekonomije, dugoročno će se takav pristup pokazati boljim od mjera karantene i posljedičnog urušavanja ekonomije.

Pretpostavka za takvo razmišljanje jest da će već u ovom prvom epidemijskom valu biti dosegnuta razina izloženosti stanovništva dostatna za "kolektivnu imunost" i zaustavljanje daljnjeg širenja virusa. 

Ta razina, međutim, ovisi o "koeficijentu brzine širenja" virusa, tj. njegovoj zaraznosti. Na žalost, stupanj zaraznosti virusa pokazuje se višim no što su početne procjene iz Wuhana sugerirale. 

Kada je zaraznost viša, tada je i udio populacije koji treba preboliti zarazu da bi zaustavio epidemiju, te dosegao kolektivnu imunost, također viši. Uz vrlo visok stupanj zaraznosti, dovoljan udio više neće biti 40% ili 50% osoba koje su stvorile imunost, već možda i više od 70% ili čak 80%. Pritom, u SAD-u niti približno toliki postotak ljudi nije do sada bio izložen zarazi. Teško da je tamo do danas zaraženo i 10% ukupnog stanovništva. 

Međutim, u zemlji od gotovo 330 milIon ljudi, i to je ogroman broj, pa su žrtve već sada vrlo značajne. Nadalje, kod strategija izlaganja stanovništva virusu uz očuvanje ekonomije treba imati vjere i u to da će ta imunost biti dugotrajna.

 Međutim, još uvijek nije prošlo dovoljno vremena da bi se to moglo znanstveno istražiti, a kamoli jasno potvrditi. Naposlijetku, treba se nadati i da će genom ovoga virusa ostati stabilan. Bude li iz godine u godinu mutirao, kao što to čini virus gripe, imunost stečena prethodne godine neće više štititi u sljedećoj. Ne dobijemo li do tada cjepivo ili djelotvorne lijekove, ponovo će se trebati suočiti s velikim brojem novih žrtava, a sve žrtve prvog vala bit će na neki način uzaludne, jer moglo ih se spriječiti karantinskim mjerama. 

 Zaključno, možda će se ovaj veliki problem s COVID-19 nekim nepredviđenim načinom uspjeti riješiti brže no što se to trenutno čini. Nakon toga, ekonomije će se potom možda vrlo brzo oporaviti, ali možda i neće. To tek trebamo vidjeti u narednim mjesecima. Do sada je u modernoj povijesti razvoj ekonomije uvijek značio i bolje zdravlje ljudi. Vrijedio je i obrat, tj. bolje zdravlje naroda pridonosilo je i ekonomskoj produktivnosti. Ali u ovoj neobičnoj i sasvim novoj situaciji, briga za javno zdravlje ugrožava funkcioniranje ekonomije. Pritom, ne postoji neki "teorijski model" koliko života razumno spasiti, uz žrtvovanje kolikog postotka ekonomije. Štoviše, ne postoje niti dobre procjene hoće li taj pad ekonomije imati još gore posljedice za zdravlje od same pandemije. Ipak, jedan od najvažnijih razloga zašto je ogromna većina svjetskih zemalja izabrala mjere fizičkog udaljavanja ljudi kako bi spriječila širenje virusa jest činjenica da još uvijek premalo znamo o virusu. Razumnim se, stoga, činilo na neki način kupiti vrijeme. Time ćemo znatno bolje procijeniti s kakvom opasnosti imamo posla i koje bi strategije mogle biti djelotvorne. Stvari se mijenjaju doslovno iz dana u dan, i postaje sve jasnije koje će mjere funkcionirati, a koje imaju sve manje izgleda da uspiju. 

Ako je "stopa umiranja" sada već gotovo sigurno manja od 1%, a možda se pokaže i blizu 0,2% što bi odgovaralo težoj gripi, znači li to da možemo prekinuti karantenske mjere i zanemariti COVID-19, kao što zanemarujemo i gripu?

Bio bih najsretniji kada bih mogao reći da je tako i proglasiti kraj velike javno-zdravstvene opasnosti.

 Međutim, mnoge su stvari u ovoj pandemiji znatno kompliciranije no što je to uobičajeno za javno komuniciranje o većini drugih tema. Stoga ću pokušati ovdje objasniti zašto zaključak koji slijedi iz smanjenih procjena o "stopi umiranja" i dalje nije tako jednostavan. Naime, za razliku od više-manje svih drugih bolesti s kojima se zdravstveni sistem susreće, ovaj virus ima i "četvrtu dimenziju" - vrijeme - kojim nam pravi probleme na koje u medicini nismo navikli. 

U medicini se s prevelikim brojem slučajeva oboljelih u odnosu na kapacitete susrećemo uglavnom kada klinika za traumatologiju treba naglo zbrinuti ozlijeđene u velikom sudaru vlakova ili autobusa. Drugi je primjer u ratnoj hirurgiji, kada nekoliko hirurga trebaju zbrinuti naglo nastali velik broj ranjenih u nekoj nepredviđenoj tragediji na bojištu. No, izvan toga, prevelik broj bolesnika u vremenu nije nešto o čemu imamo često razloga razmišljati.

Dakle, pretpostavimo načas da je ta, relativno malena "stopa umiranja" prilikom širenja novog koronavirusa među stanovništvom, a za koju sada već možemo polako pretpostaviti da će biti negdje između 0,1% i 1%, doista i jedina opasnost povezana s njime. Tada bismo novi koronavirus mogli usporediti s čudovištem koje nam se polako približava iz daljine, ali sve jasnije vidimo da je to čudovište fizički malo, tj. doseže nam najviše do pupka. Stoga se počinjemo opuštati, jer kakvo god da jest, oborit ćemo ga tako malenog na pod i savladati. No, gledamo ga pritom samo sprijeda, a ne vodimo računa da ruke drži iza leđa. Tamo, u dimenziji koju ne vidimo, skriva iza sebe tri metalne šipke. Kada napokon stane pred nas, ako ga i načas ispustimo iz vida i opustimo se, nevjerojatnom će nas brzinom s jednom od te tri šipke svom snagom opaliti po glavi.

Prvi problem koji nam novi koronavirus izaziva iz te, četvrte dimenzije, povrh same stope smrtnosti, jest njegovo sumanuto brzo širenje. Dopustimo li mu da se slobodno širi među stanovništvom, iz samo jednog zaraženog će tijekom nešto više od mjesec dana zaraziti i do milion Hrvata. Čak i uz malu "stopu umiranja", u samo nekoliko sedmica imat ćemo hiljade teško oboljelih, a pritom manje od hiljadu jedinica intenzivne s skrbi s respiratorima. 

Sve one koji ne dobiju skrb trebat će tada jednostavno pustiti da umru od gušenja. Pritom bi u bolnicama umirali sami, jer njihova obitelj ne bi smjela biti u odjelu za zaražene. Uvjeti pokopa svih preminulih također bi bili krajnje ograničeni i sasvim različiti od običaja. Vjerujem da to nije sudbina koju bi itko želio starijem članu svoje obitelji, ako se ikako može izbjeći. To nas stavlja pred jedan veliki problem. 

Drugi veliki problem jest što novi koronavirus ima dva lica. Kada se širi u zajednici, djeluje relativno bezopasno, uz blage do umjerene simptome kod većine ljudi i prilično malu "stopu umiranja". Ali kada uđe među osjetljivu populaciju, poput bolničkih odjela, rehabilitacijskih centara ili domova umirovljenika, tada se među njom širi ogromnom brzinom jer su svi posebno prijemčljivi. Vidjeli smo to i u našim domovima umirovljenika. Naraste mu pritom i "koeficijent brzine širenja", no to je u ovim situacijama čak i manji problem. Veći je problem što mu tada "stopa umiranja" naraste za barem deset ili dvadeset puta, te među ovakvim podskupinama stanovnika može ubiti i do svake pete ili desete zaražene osobe, ovisno koliko su već stari i bolesni. 

U mnogim zemljama Europske Unije, vrlo velik udio u ukupnom broju umrlih imaju upravo teške epidemije u domovima umirovljenika. To je još jedna velika opasnost na koju sam od početka ukazivao, napisavši da svatko ko unese zarazu u dom umirovljenika može doprinijeti preranoj smrti dvadesetak i više osoba.

Treća metalna šipka tog niskog čudovišta, tj. treći veliki problem na kojeg nemamo odgovor, neizravni su učinci virusa na zdravstveni sistem, zbog kojih naglo raste smrtnost od svih drugih bolesti. Naime, dopusti li se virusu slobodno širenje, bolnice bi začas bile prepune zaraženih, kako pacijenata, tako i liječnika, sestara, ali i ljudi koji dolaze na preglede ili u posjete. Ogroman dio zdravstvenih djelatnika završili bi i sami na bolovanju zbog COVID-19, ili pak u samoizolaciji da ne bi širili zarazu na pacijente u teškim stanjima. Da bi se spriječile bolničke epidemije sa znatno većom "stopom umiranja", trebalo bi odmah iseliti što više pacijenata na kućnu njegu. Došlo bi do potpunog narušavanja funkcioniranja sustava zdravstva na svim razinama, zbog čega bi počeli znatno više i brže umirati oboljeli od svih drugih bolesti.

Ovo su tri velika problema na koja još niko u svijetu nema jasan odgovor i zbog kojih su više-manje svi pribjegli mjerama karantina. 

Nadam se da će sve kasnije analize pokazati kako je vrijedilo četiri seedmice biti u karanteni da bise izbjegli ovi svi ovi problemi. No, sada je potrebno polako izaći, ali uz ogromne mjere opreza. Naime, virus je i dalje među nama i vidjeli smo kakvom će se brzinom nastaviti širiti ako mu dopustimo. Odluka o prvoj karantini dopustila nam je i razmišljanje o podršci ekonomiji. No, druga bi karantina doista zadala težak udarac ekonomiji i onemogućila turističku sezonu. Treba, dakle, razmišljati o tome kada se uvedu mjere popuštanja. 

Koje su nove vijesti iz svijeta znanosti na koje treba obratiti pažnju?

Treba najprije reći da se sva znanstvena istraživanja o COVID-19 trenutno provode na način koji u drugačijim okolnostima vjerojatno ne bi bio prihvatljiv ozbiljnoj znanosti. Radi se na brzinu, na malim i često nedovoljno reprezentativnim uzorcima, žmiri se na brojne nesavršenosti dizajna istraživanja, zanemaruju se mnogi detalji koji se inače moraju uzeti u obzir. Sve to dovodi do prave epidemije površnih istraživanja, u želji da se što prije odgovori na otvorena pitanja. Na žalost, prebrz i pogrešan odgovor može učiniti više štete od malo sporijeg, ali točnog. 

Dodatan je problem što se baš svakom objavljenom istraživanju pridaje golema medijska pažnja u cijelom svijetu, a pritom se sve češće prenose rezultati tzv. "pre-printova", dakle znanstvenih radova koje je bilo tko mogao napisati i objaviti na platformi za predpublikacije, bez ikakve ozbiljne znanstvene i stručne recenzije. Znanstvenicima će biti jasno radi li se o ozbiljnim istraživanjima ili ona imaju velike nedostatke, ali novinari će to teže procijeniti. Stoga treba očekivati cijeli niz izvještaja o raznim "rezultatima znanstvenih istraživanja" iz dana u dan, koja će se već za sedmicu ili dvije pokazati pogrešnima ili neutemeljenima. Šteta je da se toliko vremena i medijskog prostora neprestano troši na sasvim neutemeljene izvještaje i rezultate. No, to je jedno od osnovnih obilježja ove "infodemije" koja je zavladala.

Ovdje ću vam dati samo kratak pregled najvažnijih otvorenih pitanja i znanstvenih spoznaja o kojima se proteklih tjedana pisao, a koje će biti vrijedno pratiti u idućim sedmicama. 

Nekoliko se vijesti iz znanosti trenutno doima nepovoljnima za borbu protiv COVID-19, no još uvijek ih treba znatno detaljnije istražiti. Čini se da se virus može vratiti i ponovo otkriti u organizmu onih koji su ga već preboljeli i bili dokazano negativni na testu. To se sada istražuje detaljnije, jer moguće je da testovi nisu dovoljno pouzdani, ili da treba znatno dulje no što se mislilo da virus sasvim nestane iz organizma. Međutim, pokaže li se da se i oni koji su već bili preboljeli bolest mogu već vrlo brzo ponovo zaraziti, to bi bila prilično loša vijest. Značila bi da imunost koja se stvara protiv novog koronavirusa nije trajna, kao i da cjepivo možda neće moći pomoći koliko smo se nadali. 

Ali, prerano je još za takve zaključke, treba pričekati nova i veća istraživanja. Nadalje, sve je manje izgledno da će virus nestati s toplim vremenom, jer najnoviji podaci iz zapadne Afrike i mnogih drugih vrlo toplih i vlažnih mjesta pokazuju da se on tamo i dalje vrlo brzo i uspješno širi. Kada se smanji broj zaraženih i umrlih u velikom broju zemalja, malo će država biti voljno slobodno otvoriti svoje granice bez dvotjedne izolacije za sve koji ulaze. To će značajno otežati međunarodna putovanja u predstojećim mjesecima, pa u turizmu treba pretežno očekivati domaće goste, uspijemo li izbjeći drugi karantin. Strani gosti u ovom trenutku prilično su neizvjesni, ali dopustimo ipak mogućnost da bi se idućih sedmica mogli dogoditi i neki pozitivni obrati, što bi izmijenilo trenutna pesimistična predviđanja. 

Loša je vijest je i što antivirusni lijek lopinavir, koji djeluje inhibiranjem proteaza, a zajedno s ritonavirom je učinkovit protiv HIV virusa koji uzrokuje AIDS, i od kojega se puno očekivalo, nije pokazao djelotvornost protiv COVID-19. 

Ipak, ima i pozitivnih vijesti. Za sada, koliko se čini usporedbom podataka iz Kine, Italije, Španjolske i SAD-a, novi koronavirus nije mutirao u smislu veće "stope umiranja" ili većeg "koeficijenta brzine širenja", već mu je genom stabilniji no od virusa gripe. Također, postoje prve naznake, koje znanost tek treba potvrditi, da bi transfuzije krvne plazme od onih koji su preboljeli COVID-19 na teško oboljele, putem cirkulirajućih protutijela ranog odgovora, mogle biti djelotvorne i dati nadu teškim bolesnicima. No, trebat će znatno veća i bolja istraživanja da bi se o takvoj preporuci moglo razmišljati, iako ona znanstveno ima smisla. 

Najbolje dvije vijesti, međutim, su rana opisana djelotvornost antivirusnog lijeka Remdesivira, koji je već dostupan i u Hrvatskoj. Ovaj lijek, koji je po svojem načinu borbe s RNA virusima izuzetno elegantan, trebao je biti lijek za ebolu, ali nije pokazao željenu djelotvornost. Međutim, ovaj je lijek analog adenozina i umeće se u lance virusne RNA molekule, tj. genetske upute virusa, uzrokujući prerano okončanje sinteze proteina potrebnih za nove viruse.

 U prvom istraživanju pokazao je moguću djelotvornost kod oko dvije trećine teških bolesnika, a smrtnost onih na respiratoru smanjio s oko 50% na 15%. 

Zbog toga Remdesivir trenutno predstavlja novu vijest koju treba pažljivo pratiti. Međutim, treba reći i da se dosad provedene studije nisu pridržavale uobičajenih standarda, provedene su bez kontrolne grupe, te će biti potrebna znatno opsežnija i bolje dizajnirana istraživanja kako bismo mogli ispravno razumjeti djelotvornosti Remdesivira. No, u svjetlu svih trenutnih spoznaja, Remdesivir je, uz spoznaju o nižoj "stopi umiranja" u zajednici, ipak najbolja vijest koju trenutno imamo.