<p>Na današnji dan 1927. godine, u Mostaru je rođen Himzo Polovina, tri godine nakon smrti čuvenog mostarskog pjesnika Alekse Šantića, čije je pjesme („Emina“, "Hasanagin sevdah","Gonđe ružo u zelenom sadu", „Što te nema“, "Laku noć"...), prema mišljenju mnogih, pjevao najljepše i najemotivnije. </p><p>Stihovi Šantićeve „Emine“ i danas su popularni i pjevani upravo zbog izuzetne vokalne izvedbe najsenzibilnijeg interpretatora sevdalinki Himze Polovine. Pjevačica sevdalinki iz Himzinog rodnog kraja Sevda Katica, koja je bila njegov uzor, na vijest o Emininoj smrti otpjevala je stihove: "Umro stari pjesnik, umrla Emina, ostala je pusta bašča od jasmina. Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, pjesma o Emini nikad umrijet' neće". Te stihove Himzo je dodao kao posljednju strofu Šantićeve „Emine“.</p><h2>Otac Mušan svirao šargiju</h2><p>Himzo Polovina pripada plejadi najistaknutijih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjevača sevdalinki svih vremena, a svojim predanim sakupljanjem sevdalinki, kako bi ih sačuvao od zaborava, ostavio je poseban pečat u bosanskohercegovačkoj tradiciji i kulturi.</p><p>Osim sakupljanja i maestralnih izvedbi sevdalinki, bio je i tekstopisac, kompozitor, pjesnik, ali i ljekar. Među kolegama sevdalijama isticao se, osim senzibilitetom, rafiniranim, sitnim vibratom specifičnih orijentalnih ukrasa. </p><p>Talent za muziku naslijedio od svog oca Mušana, koji je svirao šargiju, a prve pjesme učio je slušajući pjevače iz svog rodnog kraja. </p><p>- Otac je mnogo volio pjesmu, pa bi mene, braću i sestre poredao ispred sebe, a mi bismo mu pjevali uglas. Savjetovao nas je da se uključimo u Muslimansko kulturno-umjetničko društvo „Itihad“ – govorio je Himzo, prisjećajući se oca i djetinjstva.</p><p>Poslušavši savjet svoga oca, Himzo se učlanio u dramsku sekciji MKD "Itihad", a uoči Drugog svjetskog rata pohađao je časove sviranja na violini kod profesora i maestra violine češkog porijekla Karla Malačeka.</p><p>Uporedo s pjevačkom karijerom Himzo je završio studij medicine, stekavši zvanje doktora - specijaliste neuropsihijatra. Objavio je brojne naučne medicinske radove u stručnim publikacijama. Radio je kao ljekar u Bolnici za mentalnu rehabilitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti. Pacijentima nije prilazio samo kao ljekar, nego kao prijatelj, sin, roditelj, zabavljač, uspješno primjenjujući metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Bio je prvi psihijatar koji je primjenjivao muzikoterapiju u liječenju bolesnika u BiH.</p>

<h2>Opjevao bh. gradove</h2><p>Na nagovor prijatelja, 1953. godine Himzo se prijavio na audiciju za pjevače Radio Sarajeva i od tada kreće njegova karijera vrhunskog umjetnika i interpretatora sevdalinki. Ponosno je promovirao svoju Bosnu i Hercegovinu i našu najljepšu baštinu – sevdalinku, pjevajući je širom svijeta. </p><p>- Nije dovoljno samo korektno otpjevati pjesmu. Ima tu još nešto. Treba prodrijeti u unutrašnje tkivo pjesme. Pjesma ima svoje slojeve kao majdan. A svaka, pa i najlošija pjesma ima svoju utrobu kao što je imamo vi i ja. Do te utrobe treba znati prodrijeti. Treba htjeti prodrijeti. Kad se pozabavite tom „geologijom“ ili takvom „anatomijom“, pa kad vi uđete u pjesmu i pjesma uđe u vas, pa kad takvu pjesmu ispustite prema drugima, onda će i drugi shvatiti da to nije tek pjesma radi pjesme, nego i više od toga. Dakle, pjesmu treba "donijeti" – kazivao je o svojoj ljubavi prema sevdalinci Himzo.</p><p>Još jedna karakteristika ovog doajena sevdaha jeste da je pjevao o gotovo svim gradovima Bosne i Hercegovine: lijepom gradu Višegradu, postanku Banje Luke, Saraj Bosni - Sarajevu divnom mjestu, Tuzli koju je opasala guja, hairima Mehmed-paše Sokolovića...</p><p>Himzine ploče i kasete prodavane su u milionskim tiražima, a vrlo rado se odazivao i nastupao na humanitarnim koncertima, po bolnicama, domovima penzionera, domovima za napuštenu djecu... Bio je i srcem i svojim ljekarskim pozivom veliki humanist.&nbsp;</p>

<h2>Šeretski duh</h2><p>Polovina je bio oženjen Fikretom Medošević, s kojom je dobio kćerku Rubinu i sina Edmira. Fikreta je bila po struci ekonomistica i radila je u Zavodu za planiranje pri Izvršnom vijeću BiH, a preminula je u 83. godini, o oktobru 2018. Ponosila se svojim suprugom i njegovim djelom.</p><p>- Himzo je volio muziku, sve, od seljačkih gangi do Šopena, a posebno je volio onu narodnu, izvornu muziku svih naroda svijeta. Osim muzike, volio je i svoju struku, medicinu i bio je vrlo uspješan kao neuropsihijatar. Imao je mnogo naučnih radova, koji su skoro uvijek bili protkani muzikom – govorila je Fikreta.</p><p>Himzo Polovina je bio veliki čovjek, umjetnik i intelektualac, koji je svojim blagim pogledom i milozvučnim glasom smirivao i najnervoznije ljude. A u njemu se krio i šeretski duh, pa bi svojim pacijentima pričao viceve i pjevao vesele pjesme, koje tješe i liječe dušu.</p><p>Oživio je tada zaboravljene sevdalinke, među kojima: "Čudna jada od Mostara grada", "Vino piju age Sarajlije", "Oj, devojko, džidžo moja", "Stade se cvijeće rosom kititi", "Mila majko, šalji me na vodu", "Na prijestolju sjedi sultan", "Ja zagrizoh šareniku jabuku", "Oj, devojko Anadolko", "Magla pala od pola Saraj'va", "Okladi se momče i devojče", "Omere, prvo gledanje", "Ali-paša na Hercegovini", "Nema ljepše cure od malene Đule", "Prošetala Suljagina Fata", "Čije je ono djevojče"...</p><p>Nakon svog posljednjeg koncerta preminuo je u Plavu (Crna Gora), 5. augusta 1986. godine, od posljedica srčanog udara. Sahranjen je na groblju Bare u Sarajevu.</p>

Otišao je uz stihove sevdalinke „Emina“ na svom posljednjem koncertu u Plavu, u pedeset devetoj godini

Himzo Polovina: 97. godišnjica rođenja najsenzibilnijeg sevdalije   

<p>Na današnji dan prije četiri godine zauvijek je zaspala jedna od najljepših i najvećih dama bosanskohercegovačke muzičke scene, istinska diva, dostojanstvena, graciozna i ponosna begovica Izeta Beba Selimović. Napustila je ovaj svijet samo 17 dana prije nego što bi proslavila 84. rođendan, a nama i budućim generacijama ostavila u amanet da čuvamo i njegujemo najprepoznatljiviju bh. kulturnu baštinu - sevdalinku, pjesmu srca, ljubavi i sjete. </p><p>Beba je rođena 1936. godine u Bileći, ali se kao četverogodišnja djevojčica s roditeljima doselila u Sarajevo, gdje je provela cijeli život. Bila je najmlađe od petero djece, pa je nadimak Beba dobila od braće i sestara, koji su joj tako tepali. Već u osnovnoj školi počela je pjevati u Dječijem radio-horu nakon što ju je učiteljica preporučila predstavnicima Radio Sarajeva, koji su u to vrijeme po školama tragali za talentiranom djecom.&nbsp;</p>

<h2>Nestvarna ljepota</h2><p>Osim talenta, Bebu je krasilo kulturno ponašanje koje je ponijela iz roditeljskog doma, ali i nestvarna ljepota i veliki rad na usavršavanju svojih interpretacija, te je kao petnaestogodišnjakinja postala vokalna solistica Radio Sarajeva.</p><p>- Počela sam na sjajnom Radio Sarajevu kao klinka. Sjećam se, bilo je 300 kandidata, a primljeno nas je šest. Tek tada smo počeli da se razvijamo kao interpretatori. S nama su radili vrlo pismeni, stručni ljudi s muzičkim akademijama. Bilo je isključivo snimanje sevdalinke, izvorne bosanske pjesme – govorila je Beba. </p><p>Porodica je Bebi uvijek bila prioritet, zbog čega je pravila pauze u svojoj muzičkoj karijeri. Udala se veoma mlada, u 19. godini, za inžinjera Sabriju Šečića, kojeg je upoznala u Žepču dok je još bio student Građevinskog fakulteta.  </p><p>Sabriju su odmah privukli Bebina otmjenost, ljepota i ponašanje, pa je veza ubrzo krunisana brakom. Tada je Beba nakratko prekinula svoju karijeru i posvetila se suprugu i porodici, a čak joj ni prvobitni smještaj u radničkim barakama nije predstavljao poteškoću. S vremenom se vratila pjesmi, ali joj je porodica i dalje bila na prvom mjestu.&nbsp;</p>

<h2>Pogibija supruga</h2><p>Nažalost, taj idilični život nije dugo potrajao.  U oktobru 1971. godine Sabrija gine u saobraćajnoj nesreći. Ostavši mlada udovica, s dvojicom sinova, Senadom i Samirom, beba je veoma teško podnijela gubitak muža. Prestala je pjevati i razmišljala je da li uopće da opet uzme mikrofon u ruke. Kasnije je govorila da su u odluci da, ipak, nastavi pjevati bile presudne riječi njenog velikog prijatelja, legendarnog jugoslavenskog glumca Miodraga Petrovića Čkalje.</p><p>- Beba je morala da računa s tim da će joj se u životu događati i tragedije. Ako se odlučila da pripada publici, onda mora da joj se vrati – kazivao je Čkalja.</p><p>Prvi Bebin nastup poslije tragedije bio je na koncertu u beogradskom Domu sindikata. Pjevala je i plakala zajedno s publikom, koja je suosjećala s njom. </p><p>- Samo sam vidjela maramice, ljudi plaču... Ja ne znam da li sam jednu strofu otpjevala - kratko je kroz suze izjavila poslije tog nastupa.</p><p>Bebin stariji sin Senad danas je doktor medicinskih nauka i jedan od najboljih bosanskohercegovačkih hirurga, a mlađi Samir je arhitekt.</p>

<h2>Nova ljubav</h2><p>Ljubav je ponovo pronašla tek 25 godina nakon Sabrijine smrti, s drugim suprugom Dževadom Šabanagićem, čuvenim violinistom, koji je tada bio član Sarajevske filharmonije i profesor na Muzičkoj akademiji u Sarajevu.</p><p>- Poznavala sam ga kao sjajnog umjetnika, a cijenila sam ga, prije svega, kao čovjeka. Često smo se sretali po koncertima i tada se, malo-pomalo, rodila ljubav među nama. Čovjek treba vjerovati u sudbinu, tako je trebalo biti – rekla je u jednom od brojnih intervjua Beba.</p><p>Koliko ju je Dževad volio, najbolje će nam dočarati njegove riječi: </p><p>- Moju Bebu voljet ću do kraja života. Moja duša je toliko razorena od kada je Beba otišla. Ta bol koja je tako duboka ne prolazi.</p>

<h2>Svevremenske pjesme</h2><p>Sevdalinkama „Kraj potoka bistre vode“, „Mene moja zaklinjala majka“, „Vezak vezla Adem kada“, „Kolika je u Prijedoru čaršija“, „Sinje more i dubine tvoje“, „Zaplakala stara majka“, kao i brojnim drugim, Beba je udahnula posebnu dušu vrsnom, ali prepoznatljivom interpretacijom, ne odstupajući od originalne izvedbe, što je odlika samo vrhunskih sevdalija.   </p><p>Snimala je i novokomponirane pjesme, vodivši računa da aranžmani njenih pjesama imaju isključivo odlike našeg podneblja, da u njima ne bude primjesa grčke, turske, šumadijske ili makedonske tradicije. Zato su Bebine pjesme, poput „Plačem ja, plačeš ti“, „O ćuti, ćuti, sad srce moje“, „U srcu mome samo živiš ti“, „Sa tugom prolaze dani“... ušle u anale bh. narodne muzike i postale svevremenske.  </p><p>Beba je dobila brojne nagrade i priznanja za muzički uspjeh i nesebičnu pomoć u humanitarnim koncertima, među kojima "Povelje Zlatne značke" RTVSA, "Oskara za životno djelo", Nagrade za doprinos u očuvanju narodne pjesme na Ilidžanskom festivalu. Međutim, isticala je da se najviše ponosi Nagradom „Isa-beg Ishaković“, koju je dobila u ime Grada Sarajeva, 2013. godine, te proglašena počasnom građankom Sarajeva. Bila je i članica Udruženja estradnih radnika Bosne i Hercegovine. Godine 1988., izdala je svoj posljednji studijski album, a 2005. se definitivno povukla s estradne scene. </p><p>Beba Selimović je bila i ostala upamćena kao najveća dama bosanskohercegovačkog estradnog neba. Dokazivala je to svojim ponašanjem i na sceni i u privatnom životu, gordošću, ljepotom i predivnim interpretacijama sevdalinki koje je pjevala širom svijeta, pokazujući ujedno ponos i snagu bosanskohercegovačke žene. Bila je istinska ambasadorica tradicije i kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Iako više nije među nama, njene pjesme, svilenkasti glas kojima ih je interpretirala, njena osobnost i damsko ponašanje ostaju da žive u našim srcima, baš kao što je i sama pjevala: „U srcu mome samo živiš ti“.</p>

<h2>Naslijedila talent od oca</h2><p>Muzički talent Beba je naslijedila od oca, što je često i isticala. </p><p>– Moj otac je lijepo pjevušio, mada se nikad nije profesionalno bavio pjevanjem. Od njega sam naslijedila talent, ali sam dugo godina radila na svom glasu i usavršavala ga. </p><h2>Dama sevdaha</h2><p>Svojim radom, dostojanstvom i posebnošću, ponašanjem i odnosom prema sevdalinci Beba je izazivala divljenje i poštovanje publike, koja joj je dala nadimak „dama sevdaha“ i proglašavala je najljepšom pjevačicom koja je ikad zakoračila na estradnu scenu.</p><p>- Kada u životu glumite damu ili gospodina, u jednom momentu ćete se kad-tad opustiti i bit ćete ono što jeste. Ja sam iz jedne fine tradicionalne begovske porodice i nikada, ama baš nikada nisam zapjevala ni u jednoj kafani, a sve sam postigla. Taj epitet „dama sevdaha“ dobila sam prije 40 godina, kada je zaista bilo vrlo teško nekoga prozvati damom. Dame i gospoda se rađaju. Kad napravite pokret rukom, vidi se jeste li, zaista, dama. To je urođeno, to sam ja, drugačija ne mogu biti – izjavila je jedne prilike Beba.</p>

Osim talenta, Bebu je krasilo kulturno ponašanje koje je ponijela iz roditeljskog doma, ali i nestvarna ljepota i veliki rad na usavršavanju pjevanja

Beba Selimović: 4. godišnjica smrti slavne bh. interpretatorice sevdalinki

<p>Jedan od najvećih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pisaca, pripovjedača, hroničara i dramatičara, profesor Alija Nametak rođen je u Mostaru prije 118 godina, 6. marta 1906. Odrastao je u tradicionalnoj bošnjačkoj porodici. Njegov otac Hasan ef., stručnjak za šerijatsko pravo, radio je kao imam Jahja-esfel džamije u Mostaru i muderis Gazi Husrev-begovog hanikaha u Sarajevu, te kadija u Jajcu, Sofiji, Damasku i Kairu. Alijina supruga Saliha bila je najmlađa kćerka Fehima ef. Spahe, reisu-l-uleme Islamske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji, u periodu od 1938. do 1942. godine i brata dr. Mehmeda ef. Spahe, nekadašnjeg ministra u Kraljevini SHS i velikog borca za prava bošnjačkog naroda. </p><p>Nametkovi romani, pripovijetke, drame, novele i tekstovi su, prije svega, hronike bošnjačkog naroda, zbog čega ga mnogi književni kritičari nazivaju novovjekim Bašeskijom. Pisao je autentično i dokumentaristički, ali i humoristično, ispreplićući saosjećajno i ironično svjedočenje o životu bošnjačkog stanovništva u vremenu velikih društvenih i političkih promjena u Bosni i Hercegovini. </p><h2>Sa 12 godina zapisivao pjesme</h2><p>Koliko je Alija Nametak već kao mladić bio poštovan i cijenjen od tadašnje bošnjačke uleme, svjedoči detalj iz njegove prošnje Salihe Spaho. Kako je tada bio običaj da se djevojka zaprosi od roditelja, jer ne bi moglo doći do braka ako oni ne daju pristanak, tako je i Alija od Fehima ef. Spahe otišao da zaprosi Salihu. </p><p>Fehim ef. mu je rekao da sačeka dok se konsultira sa svojim bratom Mehmedom ef., jer se njih dvojica, kako je kazao, konsultiraju o svakoj važnoj odluci. Nakon što je Fehim ef. upitao svog brata šta misli o toj udaji, Mehmed ef. mu je odgovorio: “Eto, da je Alija mene pitao za tvoju kćer, ja bih mu je dao bez da se konsultujem s tobom“. Saliha i Alija dobili su četvero djece, kćerke Suadu, Zejnebu i Fatimu, te sina Fehima.</p><p>Nametak je svoj književni, kulturni, društveni i javni rad počeo sa samo 12 godina, zapisivanjem narodnih pjesama od svoje majke. Bio je vrlo zainteresiran za svoju vjeru, za život i običaje Bošnjaka, te je, osim što je pisao, cijelog života sakupljao i objavljivao narodne umotvorine. U njegovom radu primjetan je veliki utjecaj tradicionalnog odgoja i odnosa prema islamu, što je najbolje i opisao sam Alija:</p><p>„Bilo ljeto, bila zima, on (otac) je dolazio barem pola sata prije zalaza sunca, provrtio se malo po dvorištu i po bašči, uviek raspoložen i razgovarao s nama, djecom, kao sa odraslima, a onda bi pošao u džamiju na akšam, večernju molitvu, i ja za njim, sam od sebe, bez ikakva nagonjenja, jer mi je nešto iz dna duše govorilo da mora dobro biti ono što radi moj babo.“</p>

<h2>Istinski vjernik</h2><p>Prve tekstove Nametak je objavio za vrijeme studija u zagrebačkim književnim časopisima „Književnik“, „Vijenac“, „Savremenik“, „Omladina“ i  „Hrvatsko kolo“. A u jednoj od novela, opisujući svoje studentske dane, ponosno ističe svoj vjerski odgoj i dočarava kako je ta religioznost djelovala na njegovog cimera u Đačkom domu u Zagrebu Ljudevita Jonkea Luju: </p><p>„Kako sam po prirodi i očevu odgoju uvijek bio religiozan, uzeo bih često Kur'an i za sebe čitao poneku stranicu. Lujo je to sa divljenjem gledao i morao sam mu nekada recitirati arapski tekst. Bio je zadivljen izgovorom arapskih riječi i pitao me kako se to može naučiti. Gotovo da nije vjerovao da sam ja u šestoj godini života znao čitati kur'ansko pismo s blizu tisuću tiskarskih znakova, a 28 glasova. Isto tako obavljao sam ritualne molitve (namaz) na posebnoj serdžadi, što je on ozbiljno pratio, a da se nije nikada smijao ili omalovažavao.“ </p><p>Da je Nametak i kasnije, do kraja života, bio istinski vjernik, na poseban način svjedoči njegova biografija zabilježena u knjizi „Sarajevski nekrologij“, objavljenoj posthumno  u Cirihu, 1994. godine.</p><h2>Uhapšen zbog kulturnog rada</h2><p>Od 1929. godine živio je u Sarajevu i do 1945. godine radio kao urednik časopisa „Novi behar“ potom profesor književnosti u Gazi Husrev-begovoj medresi, Učiteljskoj i Srednjoj tehničkoj školi. Školsku 1934/35. godinu predavao je u Podgorici, a po povratku u Sarajevo radio je kao lektor i intendant u Narodnom pozorištu. Do 1945. godine objavio je knjige „Bajram žrtava“, „Dobri Bošnjani“, „Ramazanske priče“, „Za obraz“, „Mladić u prirodi“, „Dan i sunce“ i „Abdullahpaša u kasabi“. </p><p>Zbog aktivnog učešća u kulturnom i književnom životu za vrijeme NDH osuđen je 1945. na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet.  </p><p>U arhivi KPZ Zenica sačuvan je dokument s podacima: “Alija Nametak, MB.1444/I: Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Kazna mu je smanjena na 10 godina. Početak kazne 8. 4. 1945. godine. Istek kazne 8. 4. 1955. godine. Dana 6. 5. 1954. godine uslovno pušten (broj. 5262/54). Osuđen je: zbog toga što je od 1941. godine pa za čitavo vrijeme okupacije, na dužnosti profesora i književnika, novinara, sekretara glavnog odbora ‘Narodne Uzdanice’, intendanta i lektora Narodnog pozorišta djelovao kao ustaški ideolog i agitator. Što je kroz svoje javne istupe, pripovijetke i novinske članke služio okupatoru i ustaškom pokretu. Učestvovao u pljački i rasprodaji otete imovine Srba i Jevreja, kao član nadzornog odbora.”</p><p>A istina o Nametkovom radu i djelovanju u periodu Drugog svjetskog rata je, ustvari, da on uopće nije služio ustaškom pokretu, niti bio politički angažiran, već je radio isključivo na afirmaciji kulture. O Alijinom radu u tom periodu prof. dr. Nadan Filipović, u tekstu „(T)ko je u Bosni i Hercegovini bio Alija Nametak“, između ostalog, istakao je:</p><p>“Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u travnju 1945. godine, partizani, tačnije ‘partizanski osloboditelji’ su ga osudili na petnaest godina teške robije ne samo zato što se tokom rata uopšte nije petljao u politiku, niti je surađivao s režimom Nezavisne države Hrvatske, već zato što je i u ratnim okolnostima ostao aktivni djelatnik na polju književnosti i kulturnog života Sarajeva i Bosne i Hercegovine”.&nbsp;</p>

<h2>Propadanje bošnjačkih plemićkih porodica</h2><p>U svojim ranim radovima Nametak je bio lirik, opijen ljepotom žene i doživljajem ljubavi. S jedne strane, ženu je doživljavao kao fikciju, a s druge, prikazivao je realnu sliku zapostavljene i podređene, ali odane žene, koja snagom svog karaktera nadrasta i sebe i svijet oko sebe. Iako su iz patrijarhalnog islamskog miljea, Nametkove junakinje nisu okovane tradicionalnim normama, nego su stvarne žene pune života.  </p><p>Ipak, najbrojnija Alijina djela su socijalne tematike, u kojima on prikazuje najprelomnija i najdramatičnija zbivanja u historiji Bošnjaka, uvjetovana događajima nakon Prvog svjetskog rata, stvaranja Kraljevine SHS i provođenja agrarne reforme. U tim pripovijetkama pisao je o materijalnom propadanju bošnjačkih plemićkih porodica i posljedicama tih zbivanja: nesnalaženju u novim uvjetima, njihovim padovima i borbi za preživljavanje, ali i snazi da se usprave i krenu naprijed. </p><p>Nametak je bio sentimentalno vezan za vrijednosti patrijarhalnog života koje su se rušile s dolaskom novog vremena. Toplo i prisno pisao je o ljudima iz krša i njihovoj vezanosti za kamen i ono malo zemlje. Čovjekovu iskonsku povezanost sa zemljom i sredinom u kojoj je ponikao, Nametkov junak Ahmet u noveli „Kmet“ objašnjava ovako: </p><p>„Zašto li je ovo, Bože jedini? Šta je ovo? Kakva je ovo slast u ovoj zemlji, pa je ne možemo ostaviti, a kad je ostavimo ne možemo je zaboraviti.“ </p><h2>Umjetnik našeg podneblja</h2><p>Nametak je bio umjeren i nenametljiv u svemu, pa je tako jedne prilike skromno izjavio da bi se iz njegovog opusa moglo izabrati desetak vrijednih novela, a svi koji poznaju njegovo djelo saglasit će se s mišljenjem hrvatskog književnika Ive Balentovića: “Nametak je pisac naš, sviju nas, umjetnik našeg podneblja... čije je književno djelo ugrađeno u našu književnost i u njoj trajno ostaje.”</p><p>Bio je dugo vremena izopćen iz bosanskohercegovačkog književnog života, ali nikad nije, čak ni s najmanjom primjesom mržnje, govorio o ”državi” ili pojedincima koji su ga osudili na dugogodišnju robiju. Sve je podnosio mirno i dostojanstveno. Ponovo je počeo objavljivati 1966. godine, kada je izlašla njegova knjiga novela „Trava zaboravka“. </p><p>U predgovoru ove knjige rahmetli prof. dr. Muhsin Rizvić obradio je i novele iz zbirke „Dobri Bošnjani“, čime je bliže pojasnio stvaralački rad nepravedno zapostavljenog Alije Nametka, skrenuvši pažnju na veliku važnost njegovog lika i djela za bosanskohercegovačku historiju i književnost. </p><p>Alija Nametak napustio nas je 8. novembra 1987., ostavivši nam vrijedna književna djela koja su ujedno i kulturno-historijski dokumenti vremena u kojem je živio. U njima je dokumentaristički, ali i uz specifičan humor, kako bismo ih bolje razumjeli, sačuvan i oživljen jedan vijek naše historije. Njegova djela nesumnjivo spadaju među najznačajnija djela bh. kulturno-historijske baštine i uopće historije naše zemlje.</p>

<h2>U početku mi je bio strani čovjek</h2><p>Prof. dr. Fehim Nametak, turkolog, arabist, nekadašnji direktor Orijentalnog instituta, profesor na univerzitetima u Sarajevu, Skoplju i Zagrebu, u intervjuu za „Anadolu Agency“, sjećajući se oca Alije, između ostalog, rekao je:</p><p>- Ja bih ga posebno želio predstaviti kao oca, kao jednog finog, nježnog, prijatnog čovjeka koji nije vršio nikakvu prisilu na svoju djecu, koji nas je odgajao na jedan najprijemčiviji način. Moram napomenuti da ga kao oca mogu intenzivnije pratiti tek od 11. godine, kada je on izašao iz zatvora - dodavši kako mu je otac čak u početku bio strani čovjek, neko ko je došao u njihovu porodicu kada je njegova majka odgajala njihovo četvero djece.&nbsp;</p>

<h2>I u kući je nosio fes</h2><p>Inžinjerka elektrotehnike Feriha Nametak-Serdarević, Alijina unuka i kćerka prof. Fehima Nametka, u sjećanjima na svog djeda, izjavila je za „Avaz“:<br></p><p>- Posebno se sjećam vrućih somuna koje bi dedo donosio svakog jutra, i ljeti i zimi, u povratku sa sabaha iz Hadžijske džamije... Nikad ga nisam čula da je povisio ton razgovora, čak ni prema djeci. Insistirao je na vjerskom odgoju unučadi. </p><p>Kao najstarija od unučadi s kojima je živio, s njima sam zimi išla najčešće u Dubrovnik, gdje su  išli zbog naninih slabih pluća. A ljeti bi dedo, skoro svake godine “svratio” s Pelješca, gdje smo ljetovali, na Dubrovačke ljetne igre. I kad je već ostario, sa svojih 80 godina, htio je da bude u toku kulturnih dešavanja, a pozive je dobijao od prijatelja iz Hrvatske. </p><p>Nije pokazivao emocije, ali ih je dokazivao, naprimjer, u vrijeme redukcija struje u cijelim kvartovima, kad sam bila gimnazijalka, on bi dolazio na Baščaršiju po mene, da mi se ne bi nešto loše desilo. I onako, s  fesom, svake noći bi me čekao na stanici. </p><p>Moji roditelji su u svemu, pa i u vezi s našim odgojem slušali dedu i nanu.  Tada nije bilo sramota slušati starije. Znao se red u svemu, ali nije bilo nikakvih pritisaka ni u čemu. Imali smo punu slobodu života, mladosti, ali očigledno bili smo uvijek pod budnim okom nekog od njih. </p><p>Dedo je uvijek bio lijepo i uredno obučen, pa i u kući, kao da svaki čas može neko “bahnuti” u goste. I u kući je nosio fes. Bio je čovjek od autoriteta i u komšiluku. Uz ramazan, prije teravije, držao bi mala i poučna predavanja o običnom životu ili čitao priče s vjerskom tematikom. Ljudi su to voljeli slušati.&nbsp;</p>

<h2>Nijedan dan bez crtice</h2><p>Magistrica etnologije i kustosica Zemaljskog muzeja BiH Lebiba Džeko, također Alijina unuka i kćerka prof. Fehima Nametka, za „Avaz“ o svom djedu je kazala:</p><p>- Imala sam privilegiju da do 18. godine živim sa svojim dedom. Mnogo učenih i zanimljivih ljudi ga je posjećivalo, ne samo iz Sarajeva i BiH nego iz svih krajeva bivše Jugoslavije i inozemstva, a ja bih još kao djevojčica, uvijek bila u blizini i slušala o čemu su razgovarali, što mi je otvaralo sasvim nove vidike.</p><p>Kad sam imala 10 godina, dedo me je počeo učiti krasnopisu, jer je smatrao da je lijep rukopis važan i da tome trebamo posvetiti vrijeme i pažnju. Na prvoj strani sveske dedo je napisao „Nulla dies sine linea“, latinsku izreku koja znači „Nijedan dan bez crtice“.</p><p>Uvijek nam je isticao kako je važno da mnogo čitamo, po mogućnosti kvalitetne sadržaje, ali da ćemo i čitanjem manje kvalitetne literature nešto naučiti i praviti manje pravopisnih grešaka. </p><p>Kada me je mnogo kasnije otac zadužio da pisaćom mašinom prekucam rukopise mog dede, koji su bili njegova zaostavština, prvi put sam shvatila šta je, ustvari, pravi književni tekst i kako je potrebno mnogo znanja, talenta i vještine da se neka priča oživi i da njen sadržaj i emocije koje nosi dođu do čitaoca.&nbsp;</p>

<h2>„Tuturuza i šeh Meco“</h2><p>Odlomak koji vam donosimo iz Nametkove posljednje za života objavljene knjige „Tuturuza i šeh Meco“ (1978.), nasmijat će vas do suza: </p><p>"Tuturuzu je Meco zapazio na jednom iftaru: mogao je pojesti gotovo kao i on, šeh Meco, ali nije znao kako treba jesti. Kad su izašli od domaćina, uputio se s njime i objašnjavao mu:</p><p>- Kad vidiš pred iftar da nekoliko ljudi ide u skupu uz jedan sokak, pridruži im se i ti. Kad se zaustave pred nekim vratima, ti vrata otvori i odmah uskoči u avliju. Viči im: „Hod'te, bujrum!“</p><p>- Kako ću ih zvati kad ni mene nije niko zvao?</p><p>- Šuti, herif jedan! Slušaj što ti se govori i pamti! Oni će unići u avliju, domaćin će izaći pred njih i pozvati ih, a ti prvi uskoči u hajat pa im primaj ćurkove ili kapute, okreći im obuću, a ako je ljetno doba, bezbeli neće ništa skidati sa sebe osim obuće. Ti prvi ulazi u sobu!</p><p>- Ama kako ću kad nisam pozvan!</p><p>- Pozovi se sam! Uniđi! Ako bude ko mlađi, ostani na vratima, a ako još nije prostrta sofra, vidjećeš na škrabiji složenu sofra-bošču. Razloži je, prostri je po podu, a onda se obazri hoće li se jesti sa sinije ili tevsije demirlije. Raširi santrač pa metni na nj demirliju ili položi siniju. Ne daj domaćinu da se sjeti da nisi i ti pozvan. Uzimaj kašike i meći ih na sofru, somune komadaj i stavljaj pred svakoga đi će ko sjesti. Samo neka je prazna sredina sofre đi će se mećati sudi s hranom. Ljudi će posjedati oko sofre, a ti zapitkaj u dnu sofre mjesto za sebe!</p><p>- Nek sam bliže vratima ako me potjeraju!</p><p>- Ama ništa se ne brini! Nikad se za jednom sofrom na iftaru svi među se ne poznaju. A niko neće upitati: „Ko je ovaj?“ kojega ne zna, da drugi ne bi za pitača pomislili da je matuh. Kad top pukne i kad se posjeda za sofru, i ti sjedi i odmah jedi! Nemoj kašikom bosti, nego je lijepo položi da se u nju slijeva mast s vrha čorbe. Tako kušaj dok god ima masti na čorbi, a onda diži čašu a prihvataj drugi sud. Ako je u sahanu pečeno janje ili tuka, okreni sebi što najvoliš. Dobro pazi neka ti je vazda jedan zalogaj u ustima, drugi u ruci, a treći zamjeraj u sahanu ili tevsiji! Ne pij vode da ti džaba ne zauzima mjesto u želucu! Vodu možeš i doma piti.</p><p>I kad su se Tuturuza i Meco zapazili i sprijateljili i kamo god je jedan bio pozvan na jemek i drugi je tamo pristajao".</p><p></p>

Pisao je o padovima Bošnjaka i njihovoj borbi za preživljavanje, ali i snazi da se usprave i krenu naprijed

Alija Nametak: 118. godišnjica rođenja bh. književnika velikog srca

<p>Najznačajniji predstavnici avangarde, preporoda i modernizma u bosanskohercegovačkoj književnosti, saglasni su svi književni historičari, jesu Ahmed Muradbegović i Hamza Humo. </p><p>- Bez kulture, bez velike sveopće kulture nema nove umjetnosti. „Hamlet“, „Božanska komedija“, „Faust“, „Raj““, Peer Gynt“, „Idiot“, „Vaskrsenje“, bili su nekad djela, danas su samo riječi, pojmovi, simboli pomoću kojih se novi umjetnik izražava… Umjetnost uopće nema atributa u smislu vremenskom i prostornom, ona nema ni starosti ni mladosti, jer je apsolutna i vječna – govorio je Muradbegović davne 1924. godine o svom shvatanju umjetnosti.</p><h2>Uskogruda sredina</h2><p>U vrijeme u kojem je živio i stvarao, Muradbegović nije bio shvaćen, a donekle ni prihvaćen od uskogrude sredine, koja je svaku avangardnu misao i djelovanje osuđivala, ne zbog toga što je bila pogrešna, nego zbog straha od posljedica koje bi uzdrmale njihovu sigurnost i pozicije.  </p><p>Ahmed je u svojim djelima oštro kritizirao patrijarhalnu zatvorenu sredinu, njenu inertnost i učmalost, te položaj žene, jer je vidio „ispred svoga vremena“, ali ga ipak ne možemo svrstati u socijalne pisce. Jer, u svoja djela on je unosio velike emocije, a specifičnim načinom pisanja romantično je govorio o Bosni i Hercegovini i njenoj prošlosti, njenim ljudima i problemima. Ovaj velikan pisane riječi, liričar, romansijer, dramski pisac, reditelj, novelist i publicist ostavio je neizbrisiv trag u književnosti i historiji BiH, ali još nije dobio priznanje i mjesto koje zaslužuje, o čemu je 1987. godine pisao i naš književnik i borac za bošnjački identitet Alija Isaković: </p><p>- …nadam se da Ahmed Muradbegović dobije odgovarajuće mjesto u muslimanskoj, bosanskohercegovačkoj i jugoslavenskoj književnosti; prvenstveno bosanskohercegovačkoj iz koje je bio izopćen – nešto vlastitom krivnjom, nešto nemarnošću bosanskohercegovačke kritike i književne historije, a nešto nedokučivim životnim usudom.&nbsp;</p>

<h2>Potomak Gradaščevića</h2><p>Ahmed Muradbegović rođen je 3. marta 1898. u Gradačcu. Njegov otac Hilmi-beg potječe iz poznate porodice Gradaščevića, s majčine strane, a s očeve od čuvenog tuzlanskog Ahmed-kapetana Muradbegovića. I Ahmedov brat Husein bio je pisac.</p><p>U Sarajevu je Ahmed, 1919. godine, upisao studij prava, a potom prešao na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao nacionalnu historiju, opću historiju i historiju južnoslavenske književnosti, latinski i njemački jezik. Uporedo je završio i Glumačku školu u Zagrebu. </p><p>Od 1921. godine bio je član Hrvatskog narodnog kazališta i pomoćni reditelj legendarnog jugoslavenskog reditelja Branka Gavelle, a potom se zaposlio kao nastavnik Glumačke škole i profesor Prve realne gimnazije u Zagebu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata radio je kao intendant Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu zbog čega mu je 1945. godine suđeno. Godine 1947. biva amnestiran i postavljen za korespondenta u Zadružnom savezu u Gradačcu.&nbsp;</p>

<h2>Dubrovačke ljetne igre</h2><p>Muradbegović je jedan od osnivača Narodnog pozorišta Tuzla (1949), kao i časopisa “Pozorište”. Od 1956. do 1960. godine bio je direktor Drame Narodnog pozorišta u Banjoj Luci, nakon čega je penzioniran te preseljava u Dubrovnik, gdje učestvuje u kreiranju Dubrovačkih ljetnih igara. </p><p> </p><p>Muradbegović je bio odličan u svim književnim žanrovima, ali je njegovom senzibilitetu najviše odgovarao dramski izražaj u kojem pojedinac pokušava savladati napetost suprotstavljenih strana i načela. Njegove drame su i zbog likova i zbog tematike koju obrađuju svevremenske, a dvadesetih godina 20. vijeka proglašen je najeminentnijim bosanskohercegovačkim dramskim autorom. Opredijelivši se za ekspresionizam i uopće avangardni pokret u svom pisanju, usmjerio je bosanskohercegovačko dramsko stvaralaštvo ka novim i modernim evropskim tokovima. </p><h2>"Bijesno pseto"</h2><p>Prvo djelo, pjesmu „U krvi i plamenu“ objavio je u devetnaestoj godini života, u „Sarajevskom listu“, 1917. godine. Potom je objavio zbirku novela „Haremska lirika“, 1921. godine, a najviše priznanja stekao je dramama, među kojima se posebno ističe ekspresionistička drama „Bijesno pseto“, u kojoj je opisao borbu usamljenog pojedinca s gomilom, a za koju je dobio Demetrovu nagradu za pozorišnu sezonu 1925-1926. godine. </p><p>Drame je uglavnom objavljivao u časopisima, a izvođene su u pozorištima u Zagrebu, Sarajevu, Banjoj Luci i Zenici, ali i u inozemstvu. „Mlinar Andrija“, „Majka“, „Na Božijem putu“, „Husein-beg Gradaščević“, „Rasemin sevdah“ su njegove najizvođenije drame, od kojih su neke i danas na repertoarima pozorišta širom naše regije. Objavio je i historijsku studiju „Omer-paša Latas u Bosni“, a posthumno mu je objavljen roman „Ponos“ za koji je sam rekao da je „roman iz muslimanskog aristokratskog života“.</p><p>Na bolji svijet preselio je Dubrovniku, u istom mjesecu u kojem se i rodio - martu (15. marta) 1972. godine, a sahranjen je na dubrovačkom Gradskom groblju Boninovo.</p>

<h2>„Robijaš“</h2><p>Ahmedova radio-drama „Robijaš“, priča o padu pojedinca u očima zajednice, svojevremeno je bila najizvođenija pozorišna predstava u BiH, a i danas je na repertoaru nekih bh. pozorišnih kuća. Pročitajte jedan kratki odlomak:&nbsp;</p><p><i>Nemojte vi misliti, drugovi, da sam ja uvijek bio ovako mračan i sumoran! Ne! Veseo sam ja bio, veseo! U meni se kršila snaga kao rod na grani. Gorila mladost kao knjiga u plamenu.</i></p><p><i>A ja!</i></p><p><i>Eh!</i></p><p><i>Bio čovjek, drugovi! Kakva rijetko zemlja rodi! Pravi pravcati čovjek! A ne kao sada, po drugi put kažnjenik-robijaš!...</i></p><p><i>Ih!... A ljudi? Osjećali onda da sam od njih jači! Bojali me se! Mrzili me! I cijenili zbog toga!</i></p><p><i>Nisam se ni osvrtao na njih. Mogao sam bez njih i bez njih sam bio...</i></p>

U svojim djelima oštro je kritizirao patrijarhalnu zatvorenu sredinu, njenu inertnost i učmalost, te položaj žene, jer je vidio „ispred svoga vremena“

Ahmed Muradbegović: 126. godišnjica rođenja utemeljitelja bh. moderne drame 

<p>Počitelj, jedan od najljepših srednjovjekovnih bosanskohercegovačkih gradova, smjestio se uz lijevu obalu rijeke Neretve nadomak Čapljine. Proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine i uvršten na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine. </p><p>Ljepota ovog, kako ga je naš književnik Ivo Andrić nazvao, „Grada od kamena“ nijednog prolaznika, bilo da ide prema moru ili nekoj drugoj južnoj destinaciji, ne ostavlja ravnodušnim. Stoga vrlo često i ako nisu planirali, mnogi svrate u obilazak i na kaficu u ovaj čarobni gradić, u kojem svaka građevina, ali i porodica ima svoju priču.&nbsp;</p>

<h2>Porijeklo imena</h2><p>O porijeklu imena Počitelj postoje različita mišljenja i stručnjaka i javnosti, pa ni danas sa sigurnošću ne možemo reći koje je tačno. Dok jedni smatraju da je ime Počitelj izvedeno od glagola počivati, drugi tvrde da su ga uslovili učeni ljudi „poštovana gospoda“. </p><p>Prema trećima, porijeklo imena se treba tražiti u mađarskom „čitelj“ ili italijanskom „cittadela“ izrazu za grad, odnosno utvrđenje, a četvrti da je od glagola „čitati“. Svaka od navedenih tvrdnji ima smisla, ali polemike o imenu ovog bajkovitog gradića vode se i danas, a vjerovatno će i u budućnosti biti izazov za mnoge historičare. </p><p>Pretpostavlja se da je Počitelj izgradio bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić 1383. godine, a prvi put je spomenut u povelji kralja Alfonsa V Aragonskog za hercega Stjepana Vukčića Kosaču 1444. (Posichell, Vdobranah castello con lo contato) kao sjedište župe Dubrava.</p><h2>Pogranični centar</h2><p>Prije dolaska Osmanlija, s ciljem odbrane grada, ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin, zajedno s lokalnim plemstvom, utvrdio je Počitelj uz novčanu podršku Dubrovačke republike. Uprkos tome, Osmanlije, predvođene Hamza-begom Obrenovićem, osvajaju Počitelj 1471. godine, koji je tada postao sjedište Kapetanije, a od 1475. gradom je upravljao dizdar. </p><p>Godine 1694., kada je Mletačka republika osvojila Gabelu, koja je do tada bila pogranični centar, ulogu novog pograničnog centra preuzeo je Počitelj i zadržao je do 19. vijeka.</p><p>Danas u Počitelju žive uglavnom stariji stanovnici, koji su većinom potomci prvih stanovnika ovog srednjovjekovnog grada, a među njima su i potomci porodice Dizdar koja je prije pet vijekova zasnovana unutar njegovih zidina, čiji su preci bili zapovjednici grada.</p>

<h2>Fascinantne građevine</h2><p>Iznad ovog historijskog naselja dominira Počiteljska tvrđava, odnosno Gavrankapetanova kula, koja je štitila ulaz u dolinu donje Neretve na putu iz Drijeva prema Bišću. Tvrđavu čine najstarije srednjovjekovno jezgro, odnosno toranj s malim unutrašnjim dvorištem – donjonom, izgrađen krajem 14. vijeka, bedemi, te okolni dodaci i pojačanja građeni do druge polovine 15. vijeka.</p><p>Hadži Alijina džamija je još jedan dominantan počiteljski objekt, a predstavlja jedno od najuspješnijih ostvarenja klasičnog osmanskog stila jednoprostornih potkupolnih džamija. Izgrađena je 1562. godine, a na natpisu iznad ulaza u džamiju stoji da ju je podigao Hadži Alija. Džamiju je 1664. godine popravio Šišman Ibrahim-paša, te je od tada ova džamija u narodu poznata i po imenu Šišman Ibrahim-pašina. </p><h2>Hercegovačka sahat-kula</h2><p>Uz džamiju su tada izgrađeni i mnogi objekti koji su bili veoma značajni za društveni razvoj grada, poput Šišman Ibrahin-pašine medrese, odnosno vjerske škole, koju i danas krase originalne bakarne kupole. Hamam je izgrađen prije 1664., a Šišman Ibrahim-pašin han 1665. godine. </p><p>Sahat-kula, izgrađena također tih godina, tipična je hercegovačka sahat-kula nastala pod utjecajem mediteransko-dalmatinske arhitekture.</p><p>Gavrankapetanovića kuća je također počiteljski objekt vrijedan spomena. Sagrađena je između 16. i 17. vijeka, a 1964. godine pretvorena u umjetničku koloniju, pa je jedna od prvih likovnih kolonija na prostoru jugoistočne Evrope. </p><h2>„Trešnjeva nedjelja“</h2><p>U Počitelju se svake godine, prvog vikenda u junu, održava manifestacija „Trešnjeva nedjelja“, koju organizira Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Ova manifestacija godinama  privlači umjetnike i ljubitelje likovnih, scenskih i muzičkih umjetnosti iz cijele Bosne i Hercegovine, te oplemenjuje  i uljepšava svakodnevicu ovog znamenitog i atraktivnog “Kamenog dragulja”, kako su pjesnici nazivali Počitelj. U programu manifestacije učestvuju i poznati bh. muzičari, a također se poslužuju počiteljske trešnje, jagode, domaći sokovi, likeri i vina.</p>

Iznad jednog od najljepših srednjovjekovnih gradova u BiH dominira Počiteljska tvrđava, odnosno Gavrankapetanova kula 

Počitelj: Grad od kamena


<p>Na današnji dan 1916. godine, u Vitini kod Ljubuškog rođen je Zija Dizdarević, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pisaca, koji je živio kratko, ali u svojim djelima ostavio veliki trag. Dizdarević je ubijen početkom Drugog svjetskog rata u zloglasnom logoru „Jasenovac“. Njegova „krivica“ je bila patriotizam i odbrana svoje zemlje, o čijim je kasabama, njenim ljudima i njihovim sudbinama i pisao. </p><p>Zijina kasaba, ispunjena prazninom, bijedom i sirotinjom, prikaz je života i življenja u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata, bez nade i budućnosti, u kojoj se ljudi guše. Ali, kroz tu prazninu provlače se i blagi humor, vedrina i ironija, te osuda inertnosti bosanskohercegovačkog čovjeka. </p><h2>Organizator štrajkova</h2><p>U rodnoj Vitini kod Ljubuškog Zija je živio do svoje četvrte godine, kada se s roditeljima preselio u Fojnicu, siromašnu kasabu, koja je kasnije bila glavna inspiracija njegovih pripovijedaka. U Fojnici je završio Mješovitu osnovnu školu, a potom u Sarajevu Nižu šerijatsku gimnaziju i Učiteljsku školu. Tada je objavio i svoje prve radove: „Halucinacija“ i „Zapisi bolesnog čovjeka“. </p><p>Već u srednjoškolskim danima Zija se uključio u antirežimske političke aktivnosti, te bio i jedan od organizatora učeničkih štrajkova, zbog čega po završetku školovanja nije uspio dobiti posao učitelja.  </p><p>Godine 1937., Dizdarević upisuje studij pedagogije i psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. U studentskom periodu izdržavao se od pisanja, ali i, zahvaljujući svom muzičkom talentu i violini, koju je svirao još od osnovne škole, od davanja instrukcija i sviranja violine po kafićima i na raznim zabavama.&nbsp;</p>

<p>Tokom studija Zija je objavio brojne pripovijetke i radove u časopisima “Putokaz”, “Pregled” i “Politika”, te upoznao jednog od svojih najvećih prijatelja, također bosanskohercegovačkog književnika, Branka Ćopića, koji je jedno od svojih najboljih djela „Bašta šljezove boje“ posvetio upravo Ziji.</p><p>U tom periodu Dizdarević je obolio od tuberkuloze, koja je brzo napredovala, ali ga nije sprečavala da se legalno i ilegalno uključi u brojna studentska tijela. Postao je i član Komunističke partije odmah po upisu na fakultet. </p><p>Početkom Drugog svjetskog rata uključuje se u odbranu zemlje od agresora, djelujući kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu, gdje je, u proljeće 1942., uhapšen, samo dan prije odlaska u partizane, te odveden u logor „Jasenovac“ i odmah ubijen.</p><h2>U bosanskoj kafani</h2><p>U svojim pripovijetkama Dizdarević je veoma emotivno opisao tragične sudbine malih ljudi, patnju običnog čovjeka i teško odrastanje, koje je i sam proživio. Sve njegove pripovijetke podređene su bosanskohercegovačkom čovjeku, opisujući kratke događaje, u kojima su akteri samo jedan, dva ili tri lika. U pripovijetkama Zija zamjera svom narodu inertnost i predavanje sudbini bez suprotstavljanja vlastima, a to je najvidljivije u priči „U bosanskoj kafani“, gdje ljudi sjede među kolutovima gustog dima, a kad neko uđe u kafanu, oni tek lijeno pozdrave. Šute, mir je, neko puši cigarete, a neko duhan, svako misli i govori za sebe. Ipak, uprkos monotonosti života i nedostatku komunikacije, osjeća se bliskost Dizdarevićevih likova, koji ne mogu jedni bez drugih, koji i bez razgovora dijele dobro i zlo. </p><p><i>Sjede ljudi.</i></p><p><i>   Preko sasušenih usana iz dubine sagorjelih pluća, kulja i vuče se dim. Ide tromo, slaže se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrštene, misli dosadno nejasne kao polubijeli dim što se povlači okolo. Lica se ne razaznaju, čalme i fesovi na čas se čudno izduže, protegnu, dobiju fantastične izglede u pokojem novom valu dima, neko se iskašlje, a za 'odžakom' zazveči džezva.</i></p><p><i>   - Rasime, jednu i dva!...</i></p>

<h2>Živio kratko</h2><p>Iako je živio svega 26 godina, radeći mnogo, kao da je znao da će živjeti kratko, u autentičnosti likova naših ljudi, izvornom bosanskom jeziku i poetskom iskazu u pričama o bosanskoj kasabi Zija Dizdarević ostao je do danas nenadmašen.</p><p>U knjizi dr. Nikole Nikolića „Jasenovački logor smrti", zabilježeno je svjedočanstvo o posljednjim trenucima Zijinog života.</p><p><i>Doveli su ga s grupom Sarajlija u proljeće ove strašne 1942. i poredali ih pred zapovjedništvo. Svi su znali svoju sudbinu, odavde nema povratka. Iz zapovjedništva su istrčali Luburić, Ljubo Miloš, Matković i još neki drugi jasenovački koljači. Luburić je nosio u ruci papire, sprovodnice i neki spisak. Okretao je taj spisao i prozivao svakog posebno, dolazio do njega i zagledao mu lice. Uzviknuo je: </i></p><p><i>- Zijo Dizdarević!</i></p><p><i>  - Ja sam - odgovorio je Zijo.</i></p><p><i>  Luburić mu se približi.</i></p><p><i>  - To je taj komunista iz Fojnice, koji nam zamalo nije utekao u partizane u Vranicu planinu! A zašto si ti upravo tamo u toj gluhoj kasabici savio svoje gnijezdo?...</i></p><p><i> Predosjećajući skoru smrt, Zijo se, onako mršav, uspravio, podigao glavu i svojim plavim očima propalio Luburića.</i></p><p><i>   - Ja vas pitam, gospodine, ko to ima ima pravo, imate li vi i odakle vam to pravo da raspolažete mojim životom i životima ovih građana?! Kakva je to država, kakva je to vlast, koja bez razloga i povoda ubija ljude?</i></p><p><i> ... Luburić ga je oštro promatrao, dok mu se donja vilica tresla.</i></p><p><i> - Vežite ga i vodite prijeko u Čalinke. Zakopajte tu njegovu glavu duboko, da nikad ne izmili iz groba! Mi smo danas država, mi smo danas parlament, mi smo danas zakon, mi smo danas ono pravo, koje može da ubija koga god hoće. Neka znaš, Zijo Dizdareviću, mi ćemo i tebe po tom našem pravu danas ubijati, jer si se usudio da nam osporiš našu vlast!</i></p><p>Posthumno su objavljena njegova djela: „Pripovijetke“ (1948), „Prosanjane jeseni“ (1959), „Sabrana djela“ (1968) i „Blago u duvaru“ (1983) - priča prema kojoj je, 1975. godine, snimljen istoimeni televizijski film. Književno-kulturna manifestacija „Susreti Zija Dizdarević“ održava se svake godine u Fojnici, u znak sjećanja na bh. književnika koji je u svojim pripovijetkama najviše opisivao Fojnicu i ljude u njoj u vremenu između dva svjetska rata.</p><h2>Majka</h2><p>U pripovijeci „Majka“ Zija Dizdarević je opisao svoje djetinjstvo i svoju majku, čiji je život prošao u četiri zida kuće, koja je stalno kuhala i brinula se o djeci. Njegov jednostavan, ali veoma znakovit opis majčine brige i danas je inspiracija mnogim književnicima, sociolozima, ali i kantautorima, poput npr. Dine Merlina (album „Sredinom“).</p><p><i>Sjećam se: polazio sam "na škole". Mati je grcala ispraćajući me:</i></p><p><i>- Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom đade, satrće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nešto s krova, vego hajde nako, nako...</i></p><p><i>Dalje nije znala ili nije mogla.</i></p>

Književnik Zija Dizdarević ubijen je početkom Drugog svjetskog rata u zloglasnom logoru „Jasenovac“

Zija Dizdarević: 108. godišnjica rođenja bh. pisca, violiniste i patriote

<p>Danas se, prema mišljenju mnogih historičara, navršavaju 153 godine rođenja bosanskohercegovačkog književnika Jovana Dučića, najvećeg filozofa među pjesnicima i najvećeg poete među filozofima u prvim decenijama 20. vijeka.</p><p>Tačan datum rođenja Jovana Dučića još je predmet rasprave. Prema jednima, rođen je 5. februara, a prema drugima 15. februara 1871. godine u Trebinju. Dučićev otac Andrija, koji je bio trgovac, poginuo je u Hercegovačkom ustanku 1875. godine. </p><h2>Pjesma majci</h2><p>Osnovnu školu Jovan je završio u Trebinju, ali se potom s majkom, zbog teških uslova za život u Trebinju, preselio u Mostar, gdje je živio njegov polubrat Risto Glogovac. </p><p>Majci je posvetio svoju prvu pjesmu „Samohrana majka”, a objavio ju je 1886. godine  u somborskom listu „Golub”. Kada mu je umrla sestra Milena, 1887. godine, Jovan je napisao pjesmu koju je njoj posvetio:</p><p><i>Spusti se blago veče,<br>Umukli ptičiji glasi,<br>A na tvom grobu, sejo,<br>Pošljednja s zora gasi<br>Pa suši čistu rosu<br>Na grobu što se sije;<br>Majčine suze to su<br>To bistra rosa nije…</i></p><p>Radi daljeg školovanja Dučić je upisao Učiteljsku školu u Sarajevu, gdje je 1890/1891. godine završio prvu godinu, da bi drugu i treću završio u Učiteljskoj školi u Somboru. Iste godine kada je dobio diplomu učitelja, postao je učitelj u Srpskoj osnovnoj školi u Bjeljini. Potom se zaposlio kao učitelj u Srpskoj pravoslavnoj školu u Manastiru Žitomislići kod Mostara, ali su mu vlasti zabranile rad, te je odlučio da napusti učiteljski poziv.</p>

<h2>“Carski soneti”</h2><p>U Mostaru je sa svojim prijateljem i sugrađaninom književnikom Aleksom Šantićem stvorio književni krug i pokrenuo časopis “Zora”, čiji je prvi broj izašao 15. aprila 1896. godine. Nedugo potom Dučić odlazi na studije na Filozofsko-sociološkom fakultetu u Ženevi, gdje ujedno izučava francusku književnost. Nakon studija je živio nekoliko mjeseci u Parizu. </p><p>Početkom ljeta 1904. godine, stigao je u Beograd, gdje je u septembru iste godine na sceni Narodnog pozorišta premijerno izvedena njegova drama “Krunisanje Dušanovo“, a istovremeno je u Berlinu objavljen ciklus njegovih pjesama, prevedenih na njemački jezik. Tri godine kasnije, 1907., Dučić se zaposlio kao pisar u Ministarstvu inostranih djela. </p><p>Godine 1908., objavio je drugu zbirku pjesama, te dvije knjige – stihove i pjesme u prozi “Plave legende” i “Pjesme”. Dučićevi najpoznatiji pjesnički ciklusi su “Carski soneti”, “Dubrovačke pjesme”, “Jadranski soneti”, “Sjenke po vodi”, “Duša i noć”, “Jutarnje pjesme”, “Sunčane pjesme”, “Večernje pjesme”, “Pjesme ljubavi i smrti“, a od proznih djela – eseji, studije, putopisi, izdvajaju se: “Blago cara Radovana” i pjesnička pisma iz Švajcarske, Grčke, Španije itd. Posljednja knjiga „Lirika” izašla je mjesec nakon njegove smrti. </p><h2>Neostvarena ljubav</h2><p>Dučić je u jesen 1893. godine, kada je radio kao učitelj u Bijeljini, upoznao Magdalenu Magu Nikolić-Živanović, bh. pjesnikinju, koja je tada tek završila trgovačku školu. Ona je bila kćerka bogatog trgovca Jove Nikolića i Jelke, kćerke jednog od najpoznatijih i najbogatijih bijeljinskih gazda Pere Živanovića. Magdaleninu mladost i cijeli život obilježila je ljubav s Dučićem. Njih dvoje su se u novembru 1983. godine tajno vjerili, ali Magina porodica nije dozvolila da se ona uda za Dučića, jer im kao učitelj nije odgovarao, oni su tražili zeta sebi ravnog po bogatstvu i položaju. A Maga, zbog strogog patrijarhalnog odgoja, poslušala ih je i nije se udala za Jovana, povinovala se patrijarhalnoj tradiciji, ali je pokazala prkos i ponos, ne udavši se nikada i živjevši s tugom i čežnjom za neostvarenom ljubavi do svoje 80. godine, kada je napustila ovaj svijet, 2. januara 1956. </p><p>Magdalena je bila prva bijeljinska pjesnikinja, a pisala je ljubavnu i patriotsku poeziju. Svoje pjesme potpisivala je pseudonimom Maga Ž. Njena vječita inspiracija bio je Dučić, čovjek koga je voljela dušom i srcem. U vrijeme kada su Magine pjesme nastajale i objavljivane bile su okarakterizirane kao moderne, savremene, pa čak i avangardne, jer su prepune emocija, poetske energije i lirskog senzibiliteta, što je bilo neuobičajeno u tadašnjem književnom stvaralaštvu. Ni danas njene pjesme ne ostavljaju ravnodušnim nikoga ko ih s pažnjom pročita. </p><h2>Prvo nadahnuće</h2><p>Ne samo što su Magini otac i djed učinili sve da rastave zaljubljene, nego su uspjeli da Dučića protjeraju iz Bijeljine. Nakon Dučićevog odlaska iz Bijeljine njih dvoje su nastavili kontakt stalnim dopisivanjem, koje im je bilo jedina utjeha tokom cijelog života. </p><p>"Kad sam otišao iz Bijeljine i poljubio se s tobom, ja sam se zarekao Bogom i životom da moja usta neće poljubiti nikog više dok tebe ne poljube kao svoju. Od tog časa, tako mi Bog pomogao, moja usta ne dotakoše se ničega", pisao je Dučić svom „prvom nadahnuću“, svojoj Magi u jednom od pisama.</p><p>Jovan Dučić je preminuo 7. aprila 1943. godine od španske groznice i upale pluća, dok je boravio u Geriju, u Sjedinjenim Američkim Državama, a njegova posljednja želja – da bude sahranjen u Trebinju – ostvarena je tek 22. oktobra 2000. godine.</p>

<h2>Bijeljinski Romeo i Julija</h2><p>U Bijeljini se i danas govori o velikoj i tragičnoj ljubavi Jovana i Mage, njihovom nasilnom rastanku, te ih nazivaju bijeljinski Romeo i Julija. Nakon odlaska iz Bijeljine Dučić se više nikada nije vratio svojoj Magi, a ona ga je čekala godinama, tumarajući po pustoj kući kao sjenka. Čekala ga je cijelog života i nije ga dočekala, niti je ikada preboljela rastanak s njim i nepravdu koju im je oboma nanijela njena porodica. </p><p>Slučajne ili namjerne posjetitelje Bijeljine, koji požele da vide Maginu kuću, u kojoj je kratko vrijeme živio i Dučić i koja je svjedok nesretne ljubavne priče, zateći će ne baš lijepa slika u ulicu Svetog Save. Kuća koja je nekad bila najljepša u Bijeljini danas je zapuštena, urušena nakon požara i godinama prepuštena sama sebi, ali ipak odolijeva zubu vremena. Bijeljinski likovni umjetnici oslikali su mural s likovima Jovana i Magdalene na zidovima ove trošne kuće.</p><h2>Romaneskna heroina</h2><p>Nekoliko pisama Jovana i Mage sačuvala je bijeljinska književnica i profesorica Ljuljana Lukić, koja navodi da se Magdalena poslije razdvajanja s Dučićem zarekla da nikada više neće izaći iz kuće. </p><p>- Kao kakva romaneskna heroina, živjela je od uspomena i jedine srećne trenutke nalazila je u čitanju pisama i pjesama čovjeka koga je voljela... Dučićeva tajna vjerenica u amanet je ostavila da joj nakon smrti na spomenik uklešu sljedeće riječi, koje se i dan-danas čitaju na bijeljinskom groblju: „Maga Nikolić-Živanović, 1874-1957, sama pjesnik i pjesnika Jove Dučića prvo nadahnuće“ – napisala je profesorica Lukić.</p>

Prema jednima, rođen je 5. februara, a prema drugima, 15. februara 1871. godine u Trebinju

Jovan Dučić: 153. godišnjica rođenja bh. književnika, najvećeg filozofa među pjesnicima


<p>U srednjovjekovnu Bosnu, prema nalogu pape Nikole IV, 1291. godine stigla su dvojica franjevaca „vična jeziku dotične zemlje“, kako bi formirali franjevačku provinciju. Prema prvom samostanu koji su sagradili u Srebrenici, franjevačka provincija dobila je ime Bosna Srebrena, a uspjela se očuvati sve do danas, kada bilježi 733 godine postojanja i djelovanja na ovim prostorima. </p><p>Tokom vladavine Osmanlija u BiH, Bosna Srebrena je zauzimala najveći prostor u historiji svog postojanja, od Dalmacije na jugu, do Budima na sjeveru i Temišvara na istoku, te su na tom području franjevci dugo vremena bili jedini vjerski učitelji i prosvjetitelji svog naroda.&nbsp;</p>

<h2>Najznačajniji franjevac</h2><p>U početku su franjevci uglavnom školovali vlastiti katolički vjerski podmladak, a od 17. vijeka šire svoju književnu djelatnost na narodnom jeziku, izlazeći iz crkvenog okrilja među puk, objavljujući poučne knjige dostupne svima, ne samo kleru. Sve vrijeme turske vladavine u BiH franjevci su se borili za svoj narod, tražili i dobijali zaštitu i od sultana, da bi suzbili nasilje i nepravde nižih upravitelja u okviru Osmanskog Carstva. Često su uspijevali dobiti i finansijsku pomoć od sultana, koja jeste bivala skromna, ali itekako dragocjena.</p><p>Najpoznatiji i najznačajniji franjevac u historiji BiH jeste fra Matija Divković, prvi naš književnik koji je svoja djela pisao posebnim tipom ćirilice - bosančicom. Rođen je 1563. godine u Jelaškama kod Vareša. U Franjevački red stupio je, najvjerovatnije, u Olovu, jer se podaci o Divkovićevom životu i radu znaju samo prema naznakama u naslovima i uvodima njegovih djela. Poznato je i da je kao kapelan služio u Sarajevu (od 1609.), da je kasnije bio u Kreševu i u Gradovrhu (kao lektor), te da je radio u Olovu.</p>

<h2>Nauk karstianski</h2><p>U znak zahvalnosti za finansijsku podršku Divković je svoja djela posvećivao pojedincima, poput uglednog Sarajlije Antuna Gregurevića i njegovog sina Pave, koji su mu pomogli da odštampa „Nauk karstianski za narod slovinski“, 1611. godine. Taj tzv. veliki „Nauk karstianski“ imao je 300 stranica, koje fra Matija, kako je zapisao: „ ...istomači aliti privede iz jezika dijačkoga u pravi i istiniti jezik bosanski.“ Tada je, također, preveo i objavio „Sto čudesa aliti zlamenia blažene i slavne Bogorodice i divice Marie“, koje je posvetio Ivanu Nikoli Matijaševiću, sarajevskom prokuratoru „Male braće“. </p><p>Radi štampanja svojih knjiga fra Matija je 1611. godine boravio u Mletačkoj republici, u Veneciji, a 1612. godine počeo je u samostanu Kreševo pisati svoje „Besiede“, zahvalivši se za finansijsku podršku makarskom biskupu fra Bartulu Kačiću. „Besiede Divkovića vrhu evandelja nedjeljnieh priko svega godišta“ završio je u Olovu 1614., te ih također štampao u Veneciji, 1616., kao i tzv. mali „Nauk“ (Nauk karstianski s mnoziemi stvari duhovniemi i vele bogoljubniemi), na 400 stranica. </p><h2>Bosančica u Veneciji</h2><p>Mali „Nauk karstianski“ pisan je u obliku dijaloga između učitelja i učenika, u kome veći dio zauzimaju stihovi i proza, različitog pobožno-poučnog sadržaja, a bio je najčitanija knjiga u Bosni i Hercegovini.</p><p>Svoja djela Divković je pisao, kako je sam govorio, na slovinskom, bosanskom jeziku, pismom bosančicom, koje je malo preradio, našavši način kako da označi neke glasove, poput  »lj« i »nj«. Kako nigdje u BiH nije bilo štamparskih slova za bosančicu, fra Matija se zaputio u Veneciju, gdje je u štampariji Petra Bertana dao izliti slova bosančice prema svom opisu i želji. </p><p>Iako fra Matijina djela nisu originalna, što je i on sam izričito naglašavao, jer ih je radio prema sličnim stranim djelima koja je prevodio, ona nose pečat Divkovićeve ličnosti i tadašnje Bosne, jer ih je on prilagođavao ljudima svoga kraja i njihovim potrebama. Proširivao ih je i tumačio prevedeni tekst, dajući tako ogroman doprinos, ne samo franjevačkoj nego uopće književnoj historiji naše zemlje, pa ga s pravom nazivamo ocem bosanskohercegovačke književnosti.</p>

<h2>Čitanka za narod</h2><p>Svojim misionarskim djelovanjem fra Matija je iskazivao veliku ljubav prema svojoj zemlji i narodu, čuvajući i njegujući njegovu bosansku dušu, jer, osim što su bila vjerska i poučna, njegova djela su bila omiljeno štivo, „čitanka za narod“, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Dalmaciji. Takozvani mali „Nauk karstianski“, prema procjenama stručnjaka, imao je 25 izdanja. Italijanski putopisac opat Alberto Fortis zapisao je u svojoj knjizi »Putovanje po Dalmaciji« da su vjernici u Dalmaciji znali »ispraviti svećenika, ako bi se u izlaganju udaljio od Divkovića“, što je još jedan dokaz da su fra Matijina djela dio neprocjenjivog narodnog blaga.</p><p>Datum smrti fra Matije Divkovića, 21. august 1631. godine, u Olovu, utvrđen je prema „Necrologiumu Bosnae Argentinae“, koji se čuva u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. U njegovim rodnim Jelaškama bh. velikanu Divkoviću je podignut spomenik, a BH Pošta je 2016. godine izdala markicu s njegovim likom.</p><h2>Putovanje u Veneciju </h2><p>Divkovićevo putovanje u Veneciju radi štampanja knjiga motiviralo je hrvatskog pjesnika i prevoditelja Nikolu Milićevića da napiše pjesmu „Fra Matija Divković 1611.“</p><p> </p><p><i>U splitskoj luci, pod udarima bure, fra Matija, umoran, sjedi na bisagama prepunim papira i čeka brod za Mletke. Tri dana je hodio iz Olova, na konju, u društvu trgovaca, po kiši i nevremenu.</i></p><p><i>Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam, promrzao i težak od misli i duga puta. Zna da je upao iz opaka turskog zuluma u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa. Što mu se može desiti kad nosi sa sobom 'Nauk krstjanski' i 'Sto čudesa' koje složi 'na urešenje našega jezika slovinskoga'? Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom ispisana papira u kožnatim bisagama. On hoće da tiska te svoje knjige, tamo, u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod. Nepismen i ubog narod, al' on ipak vjeruje u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke. (A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke da krenemo na put, po kiši i nevremenu?)</i></p>

Prvi naš književnik koji je svoja djela pisao posebnim tipom ćirilice – bosančicom, čija je slova dao izliti u štampariji Petra Bertana u Veneciji

Fra Matija Divković prije 510 godina napisao „Besiede“ na bosanskom jeziku

<p>Davne 1984. godine, prije tačno 40 godina, paljenje olimpijskog plamena u Sarajevu, na stadionu „Asim Ferhatović Hase“ (Koševo), na ceremoniji otvaranja 14. zimskih olimpijskih igara, pratilo je 60.000 ljudi, a više miliona širom svijeta. To je bila prva zimska olimpijada održana u nekoj komunističkoj državi, kakva je bila i Jugoslavija. </p><p>Na Igrama, koje su trajale od 8. do 19. februara, nastupila su 1.272 takmičara iz 49 zemalja (998 takmičara i 274 takmičarke), uz praćenje više od 7.500 predstavnika medijskih kuća iz 41 zemlje.</p><p>- Došli su sportisti iz cijelog svijeta. Bila je to najbrojnija zimska olimpijada. Sarajevo je izgledalo fantastično, a došli su mnogi premijeri najjačih zemalja svijeta, među kojima i švedski kralj - kazao je poznati bh. sportski novinar Nikola Bilić, koji je Olimpijadu pratio kao reporter sa sportskih nadmetanja.</p>

<h2>Zdravko Čolić posudio glas Vučku</h2><p>Među jakim konkurentima, kakvi su japanski Saporo i švedski Geteborg, Međunarodni olimpijski komitet (MOK) je na svojoj 80. sjednici, 18. maja 1978. u Atini, izabrao Sarajevo za grad domaćin 14. zimskih olimpijskih igara, koje se od tog datuma do početka Igara pretvorilo u gradilište, ne samo olimpijskih objekata nego i čitavih naselja, poput Dobrinje i Mojmila. </p><p>Baklja ZOI 84., koja je stigla iz grčke Olimpije avionom do Dubrovnika, kroz Jugoslaviju je prošla 5.289 kilometara (plus 2.879 km lokalnim putevima). Nosilo ju je 1600 ruku, a na stadion ju je donijela i upalila olimpijski plamen najbolja jugoslavenska klizačica Sanda Dubravčić. </p><p>- To je bio specifičan doživljaj. Ja mogu reći, gledajući mnoge olimpijade nakon Sarajeva, da je, zapravo, u Sarajevu bila istaknuta ljudskost, ona ljudska komponenta. Nema toliko srca i toliko otvorenosti koliko je bilo dano u Sarajevu – rekla je Sanda Dubravčić.</p><p>Logo 14. zimskih olimpijskih igara izradio je sarajevski inžinjer Miroslav Antonić Roki, a maskotu, simpatičnog Vučka mangupskog osmijeha, slovenski strip-crtač Jože Trobec. U najavnim spotovima Vučku je glas posudio najbolji pop pjevač naše regije, Sarajlija Zdravko Čolić, završavajući ih čuvenim: „Sarajevooooo“.</p>

<h2>Volimo Jureka više od bureka</h2><p>Učesnici Igara takmičili su se u disciplinama: alpsko skijanje (Jahorina - žene i Bjelašnica - muškarci), bob i sankanje (Trebević), biatlon, nordijsko skijanje i skokovi (Igman), te hokej i umjetničko klizanje u sportskim dvoranama Skenderija i Zetra.</p><p>Jugoslavenski heroj ZOI 84. bio je Jure Franko, 21-godišnji skijaš iz slovenske Nove Gorice, koji je u Sarajevu osvojio prvu medalju na Zimskoj olimpijadi za tadašnju nam zajedničku državu. U veleslalomskoj utrci na Bjelašnici Franko je bio drugi. Cijela Jugoslavija slavila je Frankovo srebro kao da je zlato, a na ceremoniji dodjele u Skenderiji Sarajlije su u svom prepoznatljivom maniru skandirale: "Volimo Jureka više od bureka!"</p><p>- Oni su nama tada obećali kao nagradu „Hitachijev“ videorekorder, a ja sam razmišljao: „Ako vozim vrlo dobro u drugoj vožnji, dobit ću videorekorder!“... Prije Sarajeva sam imao jedan život, a nakon Sarajeva drugi. Kada jednom imaš Zimske olimpijske igre, to ti je kao kada si predsjednik Amerike. Do kraja života će te smatrati predsjednikom. U Sarajevu sam proživio mnogo lijepih stvari i pamtim ga samo po lijepom. A naročito sam zapamtio prekrasnu maskotu Vučka te slogan i priču o bureku – izjavio je Franko.</p><p>Poseban praznik za oči i dušu priredili su umjetnički klizači u Zetri, a među najistaknutijim je bio britanski plesni par Dejn Torvil (Jayne Torvill) i kristofer Din (Cristopher Dean), koji su plesom uz Ravelov "Bolero" sve prisutne u ledenoj dvorani Zetre ostavili bez daha, te prvi i jedini put u historiji plesnih parova klizača od sudija dobili sve maksimalne ocjene (6) za umjetnički dojam.</p>

<h2>Zlato za Katarinu Vit </h2><p>Na Igrama je zlatnu medalju u umjetničkom klizanje dobila njemačka klizačica Katarina Vit (Witt), u to vrijeme Istočne Njemačke, koju je upravo Sarajevska olimpijada učinila jednom od najvećih sportskih ikona kraja 20. vijeka. Samo mjesec nakon zlata u Sarajevu Katarina je osvojila i Svjetsko prvenstvo 1984., a potom su uslijedila zlata na svjetskim prvenstvima 1985., 1987. i 1988., te Olimpijskim igrama 1988. godine.</p><p>Katarina je, sjećajući se Sarajevske olimpijade, prije tri godine na svojim profilima na društvenim mrežama objavila šest fotografija svog nastupa na Igrama uz tekst: „Dragi prijatelji s Facebooka, ono kad te Google Alert podsjeti, 18. februara 1984., samo prije 37 godine, osvojila sam prvu olimpijsku medalju u Sarajevu i krenula u nikad očekivani niz zlatnih medalja“.</p><p>Zlato u spustu za žene na Jahorini osvojila je Italijanka Mikela Fiđini (Michela Figini), u veleslalomu Amerikanka Debi Armstrong (Debbie), a u slalomu Italijanka Paola Magoni. U alpskim disciplinama za muškarce na Bjelašnici u spustu je trijumfirao Amerikanac Bil Džonson (Bill Johnson), u veleslalomu Švicarac Maks Julen (Max), a u slalomu Amerikanac Fil Mer (Phil Mahre). </p><p>Izvrsnim skokovima na skakaonici na Igmanu sve je oduševio osvajač zlatne medalje Finac Mati Nikenen (Matti Nykonen), koji je preminuo 2019., u svojoj 56. godini. </p><p>Treba istaći i da su u bobu na trebevićkoj stazi pobjednici u obje kategorije bili  Nijemci (Istočna Njemačka): Volfgang Hop (Wolfgang Hoppe) i Ditmar Šojerhamer (Dietmar Schauerhammer) u dvosjedu, te također njih dvojica s kolegama Rolandom Vajcgom (Weitzg) i Andreasom Kirhnerom (Kirchner) u četverosjedu.&nbsp;</p>

<h2>Devastirani objekti</h2><p>Olimpijski duh nikad nije prestao da živi u Sarajevu i Sarajlijama, što dokazuje da su Zimske olimpijske igre zasigurno najbolji historijski događaj koji se desio Sarajevu, Bosni i Hercegovini, ali i našoj regiji. Nažalost, mnogi olimpijski objekti su devastirani u toku agresije na BiH '92.-'95. </p><p>Neki objekti su obnovljeni, poput Zetre i Skenderije, dok bob staza na Trebeviću, gotovo potpuno uništena i zarasla u korov, te skakaonice na Igmanu, u derutnom stanju, i dalje čekaju neće li se ko od vlasti dosjetiti da ih renovira ili će se s vremenom potpuno urušiti. Jedino su skijaške staze na Bjelašnici i Jahorini konstantno bile u funkciji, te poboljšane izgradnjom žičara i ski-liftova. </p><p>Obnovljen je i Olimpijski muzej, koji je bio otvoren uoči ZOI 84, a na početku rata, 1992., uništen u požaru. U ovom muzeju se danas mogu vidjeti originalni olimpijski eksponati, između ostalih, medalje i umjetnički plakati koje je crtao bh. akademski slikar Ismar Mujezinović.</p>

<h2>Samaran obnovio Zetru</h2><p>Predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta u vrijeme ZOI 84 bio je Katalonac Huan Antonio Samaran (Juan Samaranch), kojeg najviše pamtimo po riječima na zatvaranju Olimpijade: "Doviđenja, drago Sarajevo!", kada je proglasio Igre u Sarajevu najbolje organiziranim do tada. </p><p>Samaran je uoči Igara u norveškom Lilehameru 1994., došao u okupirano Sarajevo da posjeti srušenu Zetru, obećavši da će MOK obnoviti Zetru čim borbe prestanu. Obećanje je ispunio, pa Zetra danas nosi njegovo ime – Olimpijska dvorana „Juan Antonio Samaranch“.</p><h2>Sarajlije očistile grad</h2><p>Zanimljivo je da je tek dva dana prije paljenja olimpijskoga plamena u Sarajevu pao snijeg, zbog kojeg su organizatori bili zabrinuti da li će ga uopće biti, te za svaki slučaj nabavili snježne topove. A onda je na radost svih počeo padati, ali bez prestanka, toliko da su neki treninzi bili odgođeni. Međutim, Sarajlije su s lopatama izašli na ulice i uz pomoć svih, i radnika i vojske i sportista, očistile grad, a onog koji je slavnom američkom glumcu Kirku Daglasu (Douglas) ćevape naplatio sto dolara umalo nisu linčovali.</p>

Sarajevo je izgledalo fantastično, a došli su mnogi premijeri najjačih zemalja svijeta, među kojima i švedski kralj

Ceremonija otvaranja 14. zimskih olimpijskih igara  

Sarajevska olimpijada: 40. godišnjica najvećeg događaja u historiji BiH

<p>Udruženje „Bosni u amanet“, čije je sjedište u Sarajevu, godinama radi na očuvanju i njegovanju bosanskohercegovačke kulturne baštine, promovirajući najljepše vrijednosti naše zemlje kroz brojne aktivnosti i humanitarne akcije. U okviru svojih aktivnosti fokus stavljaju na stvaranje novih pjesama, koje su u duhu naše najljepše tradicionalne lirske pjesme – sevdalinke, u kojima pjevaju i promoviraju bh. gradove, običaje, nošnje... </p><p>Upravo zbog toga su se izdvojili iz mase raznih udruženja koja se također bave promocijom bh. kulturne baštine, ali isključivo kroz njegovanje starih već postojećih vrijednosti, što je također pohvalno. Ali niko nije došao na originalnu ideju da snima nove pjesme i spotove u kojima pjeva o bh. kulturnim vrijednostima. Osim namjenskih tekstova i bogatih bh. nošnji, spotove snimaju na mjestima koja su kulturno-historijske znamenitosti Bosne i Hercegovine, prikazujući time naše kulturno bogatstvo širom svijeta. </p><h2>Podrška i pomoć Palestincima </h2><p>Koliko su članovi Udruženja „Bosni u amanet“, predvođeni osnivačicom i predsjednicom Safijom Haskić, humani, saosjećajni i solidarni i s narodima izvan BiH, pokazuju nedavno snimljeni spot i pjesma posvećeni narodu Palestine, kao izraz podrške i pomoći tom narodu koji prolazi kroz golgotu i teška stradanja uzrokovana izraelskim bjesomučnim bombardiranjem Pojasa Gaze.</p><p>U četvrtak, 1. februara 2024. godine, pjesmu i spot posvećene Palestincima svečano su uručili palestinskom ambasadoru u BiH Rezeku Namuri (Rezeq Namoora) koji je bio ganut ovim humanim gestom.&nbsp;</p>

<h2>Zahvalnost palestinskog ambasadora u BiH </h2><p>- U svoje i u ime cijelog palestinskog naroda od srca se zahvaljujem Udruženju „Bosni u amanet“ i predsjednici Safiji Haskić za ovaj prelijepi humani gest, koji izražava veliku povezanost naših dviju zemalja i saosjećajnost bosanskohercegovačkog naroda s patnjama koje trenutno prolaze Palestinci u Pojasu Gaze. Podrška bh. naroda iskazuje njihovu časnu solidarnost s našim pravednim palestinskim pitanjem i to visoko poštujemo i cijenimo. Uprkos kompliciranoj situaciji ovdje, u BiH, ovo je slobodan i častan narod koji razumije značenje ugnjetavanja, patnje, ubijanja, ratova i istrebljenja. Pozdrav svakom slobodnom i časnom čovjeku u BiH u ime cijelog palestinskog naroda. Ova podrška me čini ponosnim na ovaj veliki narod u BiH – kazao je za "Avaz" ambasador Namura.</p><p>- Nismo mogli ostati samo posmatrači patnje palestinskog naroda i uključili smo se u pomoć i podršku na mnoge načine, ali ova ideja i pjesma koju smo njima posvetili i snimili ispunjava nam posebno i dušu i srca, jer mi znamo šta znači kad ti ubijaju najvoljenije i tjeraju te s kućnog praga. Svi treba da kažemo i uradimo nešto što je u našoj moći, koliko možemo, da time ukažemo na nepravdu i stradanje koje se trenutno dešava u Pojasu Gaze, koje preživljava palestinski narod ni kriv ni dužan, a to bi bila i poruka naše pjesme koju smo namjenski snimili kao izraz podrške Palestincima – rekla nam je predsjednica Udruženja Safija Haskić.</p><p>Bosanci i Hercegovci su ljudi koje krasi posebna „merhametli“ duša, koji saosjećaju sa svim nevinim žrtvama svijeta uvijek spremni da pomognu, a to dokazuju i vrijedni i humani ljudi iz Udruženja “Bosni u amanet“.&nbsp;</p>

Pjesma i spot snimljeni su namjenski kao podrška i znak suosjećanja s napaćenim narodom Palestine

Predsjednica Udruženja Safija Haskić i palestinski ambasador u BiH Rezek Namura

Udruženje „Bosni u amanet“ poklonilo spot i pjesmu palestinskom narodu

<p>Kada se 100 godina nakon smrti pjesnika njegovi stihovi pjevaju istim intenzitetom kao u vrijeme nastanka, onda je nesumnjivo riječ o istinskom velikanu našeg podneblja. Pjesme jednog od najboljih bosanskohercegovačkih književnika i akademika Alekse Šantića, melanholičnog sanjara i prkosnog lirika, dokaz su da prave vrijednosti ne prolaze, da su svevremenske i da će im se diviti još mnoge generacije poslije nas. </p><p>Šantić je živio kratko, samo 56 godina. Preminuo je 2. februara 1924. godine, usljed teške, u to vrijeme neizlječive bolesti – tuberkuloze, ali je ostavio vječni pečat u svojim pjesmama. Pisao ih je ispovjednim tonom, opisujući svoju intimu, usamljenost, neostvarenu ljubav, promašenost života... U njima je nalazio lijek i utjehu, blažio tugu, za njega su one bile „trunak raja“ i „slatko piće“.&nbsp;</p>

<h2>Talac rodoljublja</h2><p>Aleksa Šantić rođen je u Mostaru 27. maja 1868. godine, u trgovačkoj porodici, pa je logičan slijed bio da i on završi trgovačku školu, prvo u Trstu, a potom u Ljubljani. Nakon završene škole vratio se u svoj Mostar i, uprkos protivljenju porodice, posvetio se pisanju pjesama te ih objavljivao u brojnim časopisima: „Golub“, „Bosanska vila“, „Nova Zeta“, „Javor“, „Otadžbina“... U aprilu 1896. godine, zajedno s prijateljima i piscima Jovanom Dučičem i Svetozarom Ćorovićem, koji je bio i Aleksin zet, oženjen njegovom sestrom Radojkom, pokreće i uređuje časopis za zabavu, pouku i književnost „Zora“. </p><p>U Prvom svjetskom ratu zatvaran je kao talac i optuživan zbog svojih patriotskih  pjesama, poput:  “O klasje moje”, “Hljeb”, “Moji očevi”, “Pjesma podzemna”, “Moja otadžbina”, “Ostajte ovdje”, “Mi znamo sudbu”, u kojima su jaki motivi saosjećanja s patnjom i stradanjem socijalno i nacionalno obespravljenog bosanskohercegovačkog naroda. </p><p><i>Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba,<br>Neće vas grijat' kô što ovo grije;<br>Grki su tamo zalogaji hljeba<br>Gdje svoga nema i gdje brata nije</i>. (Ostajte ovdje)</p>

<h2>Utjecaj sevdalinke</h2><p>Prva Aleksina mladalačka, ali i najveća životna ljubav bila je Anka Tomlinović, kojoj je posvetio brojne pjesme, no, njihova ljubav nije bila moguća u to vrijeme, jer mu je njegova pravoslavna porodica zabranila da se oženi djevojkom katoličke vjere. Popustio je pod pritiskom porodice i rastao se od Anke, zbog čega je kasnije mnogo žalio i bio razočaran sobom, smatravši se velikim kukavicom. </p><p>Šantić je kasnije zavolio Mostarku Zorku Šola, ali ga je i ona napustila, slomivši pjesnikovo već napuklo srce i pojačavši njegovu tugu. Nesretni ljubavni život postao mu je inspiracija iz koje su se rodili najljepši stihovi njegove ljubavne poezije, a u kojima se osjeća i veliki utjecaj sevdalinke, bosanskohercegovačke tradicionalne lirske pjesme, koju također karakterizira motiv ljubavne čežnje. </p><p><i>Sinoć, kad se vraćah iz topla hamama,<br>Prođoh pokraj bašte staroga imama;<br>Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,<br>S ibrikom u ruci stajaše Emina.</i> (Emina)</p><p>Kada čitamo ove stihove, kao da čujemo melodični glas našeg poznatog sevdalije Himze Polovine, koji je svojom bravuroznom izvedbom „Eminu“ proslavio, pa je i danas popularna i često pjevana, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i cijeloj našoj regiji. Međutim, manje se zna da je ovu prelijepu pjesmu napisao Aleksa Šantić, jer, iako je riječ o pravom književnom tekstu, često je svrstavaju u sevdalinke. I druge njegove pjesme, poput „Pod jorgovanom“ i „Što te nema“ pjevaju se kao sevdalinke.</p>

<h2>Mujezinova molitva</h2><p>Nesreća, samoća, bolest i tuga pratile su Šantića tokom cijeloga života, a čitajući njegove stihove osjetit ćemo svu pjesnikovu bol i patnju:</p><p><i>Moja noći, kada ćeš mi proći?<br>— Nikad!<br>Moja zoro, kada ćeš mi doći?<br>— Nikad!<br>Moja srećo, kad ćeš mi se javit?<br>— Nikad!<br>Moje nebo, kad ćeš Mi zaplavit?<br>— Nikad!<br>Moja draga, kad će naši svati?<br>Nikad!<br>Moja suzo, kada ćeš mi stati?<br>— Nikad!</i> (Moja noći)</p><p>Dan Šantićeve sahrane opisan je u knjizi Josipa Lešića „Roman o pjesniku“, u kojoj je navedeno da su u Mostar stizale brojne delegacije iz svih krajeva Hercegovine, mnogi su pješačili i 50 kilometara da bi ispratili svog omiljenog pjesnika na vječni počinak.</p><p>- Na kućama vise crni barjaci, fasada Opštinskog doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucvijeljene majke za izgubljenim sinom ... A narod, bilo muslimani, pravoslavci ili katolici, podjednako je tugovao i oplakivao svog velikana i pjesnika. Svi su govornici istakli Aleksu Šantića kao pjesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolasku sprovoda sa minareta Cerničke džamije toplim glasom otpjevao posljednju molitvu praštanja – napisao je Lešić.</p><p>Prema Šantićevoj biografiji snimljen je film „Moj brat Aleksa“. Njegov lik se danas nalazi na novčanici od 10 konvertibilnih maraka. Brojne škole i ulice nose njegovo ime, a podignuto mu je i nekoliko spomenika, od kojih je najpoznatiji onaj u istoimenom parku u njegovom rodnom Mostaru.</p><h2>Spomen-soba „Ostavština Alekse Šantića“</h2><p>U kući svoga zeta Svetozara Ćorovića, također književnika, Šantić je proveo posljednje godine života. Tu se nalazi i spomen-soba s bibliotekom u kojoj se čuvaju njegovi vrijedni rukopisi i predmeti iz privatnog života, kao i radni sto na kojem su nastajala pjesnikova djela.&nbsp;</p>

Autor „Emine“, jedne od naših najemotivnijih pjesama, živio je kratko, samo 56 godina

Aleksa Šantić: 100. godišnjica smrti bh. pjesnika i akademika 

<p>Na današnji dan 1994. godine, preminuo je Zaim Imamović, bosanskohercegovački legendarni sevdalija očaravajućeg glasa, vrsni interpretator, kompozitor, tekstopisac i veliki čovjek čija zvijezda ne tamni ni nakon 30 godina, a njegove pjesme se slušaju s jednakim divljenjem. </p><p>Imamović je rođen 26. avgusta 1920. godine, u Mrkonjić Gradu. Kada je imao samo godinu s roditeljima se preselio u Travnik, gdje je proveo petnaestak godina, ali za kojim je, kako je sam pričao, čeznuo cijelog života. Od 1936. godine Zaim je živio u Sarajevu, gdje je učio tekstilni zanat, ali i svirao na dvorednoj harmonici koju mu je kupio otac.&nbsp;</p>

<h2>Stidljivi momčić</h2><p>Kako su njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili članovi Muslimanskog kulturno-umjetničkog društva “Gajret”, Zaim je često išao s njima na probe. Na jednoj od tih proba, na insistiranje brata i sestre, Zaim, stidljivi momčić, zapjevao je pred rukovodiocem Hora Cvjetkom Rihtmanom, koji ga je, oduševljen njegovom interpretacijom, odmah zadržao. Ubrzo nakon toga Zaim je napustio tekstilni zanat i nastupao na zabavama Društva, prateći sebe na harmonici.</p><p>U aprilu 1945. godine počeo je raditi kao vokalni solist Radio Sarajeva, osvajajući svojim milozvučnim glasom i emotivnim pjevanjem slušaoce, pa je dugo prepričavana anegdota kako su mnogi ljudi tražili u prodavnicama da kupe radioaparat „u kojem pjeva Zaim“. </p><p>- Naša radiostanica počela je s radom 10. aprila 1945. i prvi smo ja i Ismet Alajbegović Šerbo imali muzičku emisiju. Nas dvojica smo na Radio Sarajevu od prvog njegovog dana! Šerbo je bio veliki harmonikaš. To više majka neće roditi! Nije on toliko poznavao notni sistem i teoriju, ali je bio veliki “sluhist”. Znao je začas naučiti i odlomak iz neke opere, neku ariju. I te stvari je on odlično svirao. Mi smo uvijek svirali i pjevali na radiju uživo. Znali smo ja i Šerbo i pod klavirom spavati, da budemo u šest sati na prvoj emisiji. Inače, morali bismo u četiri ustati da dođemo iz kasarne (onda smo bili vojska, u kasarni) do šest sati. Nego, lijepo se mi zamotamo dekama, pa spavaj pod klavirom! Eh, knjiga bi se mogla napisati o tim našim zgodama… - govorio je Zaim o početku svoje karijere.</p>

<h2>Uzor i učitelj</h2><p>Kao svoje uzore u pjevanju navodio je nekadašnje pjevače Rešada Bešlagića i Sulejmana Džakića. A pjesmu „Evo ovu rumen ružu“ s kojom se proslavio, Zaim je čuo od jednog sarajevskog gospodina u kafani. Tekst ove pjesme bio je poznat, jer ga je napisao veliki bh. pjesnik Safvet-beg Bašagić, ali nije bilo poznato da postoji i muzika sve dok je Zaim nije snimio za Radio Sarajevo.  </p><p>Voljen, cijenjen i poštovan, Imamović je bio uzor i učitelj mnogim legendama sevdaha, poput Safeta Isovića, Zehre Deović, Himze Polovine, Zore Dubljević, Bebe Selimović... Veliki Safet Isović, prema mišljenju gotovo svih muzičkih znalaca, najbolji bosanskohercegovački interpretator sevdalinki svih vremena, s ponosom i zahvalnošću isticao je da je Zaimov učenik.</p><p>- Zaim Imamović je bio prava škola lijepog pjevanja naše bosanskohercegovačke gradske pjesme – sevdalinke. Svejedno što je godinama bio jedan od najpopularnijih pjevača u zemlji, i nije nebitno, najbolji, skromnog, tihog i nenametljivog Zaima Imamovića nikada nije pratio veliki publicitet u štampi. Imao je boju glasa zahvalnu, sjajnu i sjetnu kakvu niko nema. Zaim je imao poseban tenor, a iznad svega ukrašavao je svaku sevdalinku na svoj način, posebnim ukrasom. Koristeći svoju tehniku, bio je karakterističan, dolazio je do efektnih rješenja u najtežim pjesmama. Imao je osoben glas, velikog volumena, velikog intenziteta, iako je pjevao na lagan i ležeran način. On nikad nije pretjerivao, imao je određenu mjeru za pjesmu – kazivao je Safet.</p>

<h2>Svjetski uspjeh</h2><p>Specifičnim glasom s urođenim ukrasima, majstorskom dinamikom te pjevanjem malo kroz nos slikovito je dočaravao pjesme koje je interpretirao. Zaimova vrhunska izvedba sevdalinki, ali i starogradskih pjesama, koje je također volio, mada mnogo manje izvodio, svrstala ga je u sami vrh tadašnje jugoslavenske muzičke scene, te je predstavljao Jugoslaviju na brojnim festivalima u inozemstvu, na kojima je uvijek osvajao nagrade i publike i žirija.  Zapaženi su bili njegovi nastupi na Folklornom festivalu mediteranskih zemalja u Alžiru, Festivalu narodne muzike u marokanskom Marakešu, potom u Parizu, Beču, Sofiji, na Bliskom istoku... </p><p>Zaim je snimio mnogo narodnih pjesama za arhiv RTV Sarajevo, koje su preuzimale i druge radijske i televizijske stanice u zemlji i inozemstvu. </p><p>Godine 1979., Skupština grada Sarajeva dodijelila mu je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva “za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije”. </p><h2>Autor pjesama</h2><p>Imamović je snimao i pjesme koje su komponirane po uzoru na stare izvorne sevdalinke. Bio je autor i muzike i tekstova mnogih pjesama, koje ni po čemu ne možemo razlikovati od izvornih sevdalinki, poput ”Sve behara i sve cvjeta”, ”Ne pitaj me, stara majko”, ”Što je lijepo vrelo Mošćanice”, ”Na đerđefu vezak veze Fata”, ”Srušila se kula i kapija”, ”Oj, jeseni, tugo moja”, ”Azemina”, ”Ne čekaj me niti sanjaj”, ”Nije zlato sve što sja”...</p><p><i>Svud po svijetu kud sam hodio,<br>naše želje, pozdrav prenosio<br>ostaće Bosna kao što je bila,<br>k'o biser sjajna, ponosna i mila.</i></p><p>Ovo su Zaimovi posljednji stihovi, koje je napisao u bolesničkoj postelji.</p><h2>Talent naslijedili sin i unuk</h2><p>Zaimov muzički talent naslijedili su sin Nedžad i unuk Damir. Nedžad je, osim pjevanja, svirao gitaru u orkestru RTVBiH, a s ocem je snimio ploču duetskih pjesama „Stara staza“, 1983. godine. Preminuo je 14. novembra 2020. godine. </p><p>Nedžadov sin, a Zaimov unuk Damir Imamović predstavnik je generacije mladih muzičara koji njeguju sevdalinku i prilagođavaju je novom vremenu. Damirove vrsne obrade i specifične interpretacije sevdalinkama udahnjuju svježinu, ali istovremeno čuvaju izvornu prepoznatljivost, što je svojstveno samo vrhunskim umjetnicima, a on dokazuje da to jeste, kao što je bio i njegov djed Zaim.&nbsp;</p>

Majstorskom dinamikom i pjevanjem malo kroz nos slikovito je dočaravao pjesme koje je interpretirao

Zaim Imamović: 30. godišnjica smrti virtuoza sevdalinke 

<p>Na današnji dan 1954. godine, u Sarajevu je preminuo bosanskohercegovački književnik i prosvjetitelj Edhem Mulabdić, jedan od začetnika bošnjačkog književnog preporoda, zajedno s Mehmed-begom Kapetanovićem Ljubušakom, Safvet-begom Bašagićem, Osmanom Nurijem Hadžićem i Šemsudinom Sarajlićem. </p><p>Oni su bili prva generacija bošnjačkih književnika koji su počeli pisati na bosanskom jeziku nakon desetogodišnjeg gotovo potpunog odsustva književnog života Bošnjaka uzrokovanog smjenom istočne, islamske, turske vlasti onom zapadnom, kršćanskom, austrougarskom u Bosni i Hercegovini, krajem 19. i početkom 20. vijeka, prekidajući dotadašnju tradiciju pisanja književnih djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku.</p>

<h2>„Zeleno busenje“</h2><p>- Prošla su vremena kad smo mi svoj imetak, svoj šuhret, ugled, moć i sve svoje branili mačem, danas je došlo vrijeme da to branimo naukom. Nauka nam to može očuvati, pa ako mi ne budemo valjani te se ne prihvatimo za nju, niko nam neće biti kriv ako sva ta dobra izgubimo i ona pređu u tuđe ruke, u ruke onoga koji je za vremena prihvatio nauku – napisao je Mulabdić u svom romanu „Zeleno busenje“, koji uz ovu citiranu, obiluje analizama bošnjačkog mentaliteta i savjetima koji prerastaju u svevremenske mudrosti. </p><p>Iako mnogi književni kritičari i analitičari roman „Zeleno busenje“ proglašavaju prvim bh. romanom, treba reći da je to, ipak, roman „Bez nade“ Osmana Nurija Hadžića i Ivana Milićevića (Osman-Aziz), koji je objavljen tri godine prije Mulabdićevog. Oba romana tretiraju austrougarsku temu u našoj književnosti, ali činjenica je da je, za razliku od „Bez nade“, roman „Zeleno busenje“ mnogo više odmakao od dokumentarističkog u književno-umjetnički stil.  </p><h2>Amanet potomstvu</h2><p>Edhem Mulabdić rođen je u Maglaju 1862. godine, gdje je završio mekteb i ruždiju. Mulabdićev otac Selim bio je porezni službenik, a majku Nur-hanumu su ubili pljačkaši nakon austrougarske okupacije Maglaja. U tim bitkama poginuo je i Edhemov stariji brat Mehmed, a mlađi brat Đulaga ranjen. </p><p>Godine 1887., Mulabdić se upisao u Učiteljsku školu u Sarajevu, a nakon sticanja diplome prvi posao dobio je u Brčkom, da bi 1892. godine bio premješten u Sarajevo na Darul-muallimin, gdje je osam godina predavao bosanski jezik, historiju i zemljopis. U to vrijeme počeo je i saradnju s Mehmed-begom Kapetanovićem, pokrenuvši politički sedmičnik „Bošnjak“, čiji je bio glavni i odgovorni urednik od 1892. do 1894. godine. Također, bio je urednik muslimanskih kalendara „Bajraktar“ i „Mearif“, sekretar sarajevske Kiraethane, a potom sa Bašagićem i Hadžićem pokretač muslimanskog časopisa „Behar“, čiji je bio prvi urednik, od 1900. do 1906. godine. </p><p>Zajedno s reisu-l-ulemom Džemaludin-efendijom Čauševićem, Safvet-begom Bašagićem, Huseinom Đogom Dubravićem i drugima Mulabdić je, 1927. godine, pokrenuo kulturni časopis muslimana Bosne i Hercegovine „Novi Behar“, napisavši proglas o značaju i ulozi tog časopisa: “Dužni smo i dužni ste i vi svi da predajemo u amanet našem potomstvu sve što je vrijedno, što oplemenjuje i uzdiže, što izgrađuje potpune ljude i dobre muslimane.”</p>

<h2>Porodična tragedija</h2><p>Godine 1893., Mulabdić je izdao prvu knjigu, zbirku pripovijetki „Rukovjet šale“, a svoje najpoznatije djelo “Zeleno busenje” objavio je u izdanju Matice hrvatske 1898. godine. ”Nova vremena” je roman manjeg značaja, ali ipak vrijedan dokument za izučavanje tog perioda historije BiH. Zbirku novela ”Na obali Bosne” izdaje 1910. godine, upisavši se njome kao prvi bošnjački novelist. </p><p>Svjestan da samo pisanjem neće moći mnogo učiniti za svoj narod, Mulabdić se i politički aktivirao, pa je kao kandidat na listi Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) tri puta biran u Narodnu skupštinu Kraljevine SHS, 1923., 1925. i 1927. godine. Paralelno s politikom pokrenuo je i osnivanje Kulturno-prosvjetnog društva “Narodna uzdanica”, na čijoj je godišnjoj skupštini, 1929. godine, jednoglasno izabran za predsjednika. Od 1933. do 1945. godine “Narodna uzdanica” je izdavala kalendar čije je priloge uređivao Mulabdić. U tom periodu doživio je i veliku porodičnu tragediju, kada mu je u Bihaću umro sin jedinac Ešref.</p><h2>Kraj života u siromaštvu</h2><p>Pod optužbom za verbalni delikt tokom Drugog svjetskog rata s NDH (Nezavisna Država Hrvatska) Mulabdić je uhapšen i pritvoren, a na slobodu pušten krajem marta 1946. godine. Kako je zapisao Alija Nametak, Mulabdić je nakon izlaska iz zatvora ostao bez ičega, bez penzije, posla i bilo kakvih prihoda. Do smrti je živio u siromaštvu, oviseći o milostinji nekolicine prijatelja, a najviše mu je pomagao naš istaknuti historičar i još jedan velikan Hamdija Kreševljaković.</p><p>Ime ovog bh. velikana danas nose četiri osnovne i jedna srednja škola u BiH, te ulice u Tuzli, Bihaću, Sarajevu, Brčkom i Tešnju. U Edhemovom rodnom Maglaju svake godine u januaru održava se tradicionalna manifestacija “Mulabdićevi dani kulture.</p><h2>Iz džamije svak' mora otići ganut</h2><p>Znajući moć javno izgovorene riječi, Mulabdić je savjetovao imamima da njihove hutbe budu kvalitetne, poučne i korisne narodu.</p><p>- Da je što više prilike da se narod pouči, u čemu je nauk, da se osvijesti, da se dozove k sebi. Stoga je ta pouka od velike neprocjenjive zamašitosti po narod, po njegov intelektualni, etični, narodni i religiozni razvitak… Dobar vaz može učiniti više nego iko u pogledu razvoja narodnog. Vaiz se obraća svim uzrastima, djeci, ali i zrelim osobama. Naprotiv, slab vaiz može štetno da djeluje na svoju okolinu, a onda uvidi da je kriv, kriv je da se izreći ne može. Nije svejedno kazivati vaz samo da se kaže, kad se već troši u to vrijeme i trud, a sami je predmet vaza tako uzvišen, iz džamije svak' mora otići ganut i dirnut slatkom riječi vaizovom.</p>

Uz Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i Safvet-bega Bašagića, Mulabdić je bio najvažnije ime bošnjačkog preporoda na razmeđu vijekova

Edhem Mulabdić: 70. godišnjica smrti bh. književnika i prosvjetitelja 

<p>Na današnji dan 1978. godine, preminuo je bosanskohercegovački velikan, književnik i akademik Skender Kulenović, čuja su djela, koja nam je ostavio u amanet, neprocjenjivo kulturno-historijsko blago, ne samo Bosne i Hercegovine nego i cijele naše regije. </p><p>Prema mišljenju brojnih književnika i književnih historičara, Kulenović je bio pjesnik dojmljive jezičke genijalnosti i veliki jezički čistunac. Kako je bio veliki znalac našeg jezika, kojim je obogaćivao svoja djela, nekad ih umivajući nježnim lirskim ukrasima, a nekad pooštravajući britkošću riječi i izraza, sticao se dojam da iz njegovih djela jezik nastaje, a ne da se ona služe njime. </p><h2>Ocvale primule</h2><p>Skender Kulenović rođen je 2. septembra 1910. godine, u Bosanskom Petrovcu. U svojim djelima je realno, bez imalo uljepšavanja opisivao događaje vremena u kojem je živio, unoseći lične doživljaje i emocije, pišući ih visokosofisticiranim jezikom, što ih svrstava u najvredniju književnost svih vremena stvaranu na prostoru nekadašnje Jugoslavije.  </p><p>U rodnom gradu Kulenović je završio osnovnu školu, u Travniku je pohađao Jezuitsku gimnaziju, a potom studirao pravo na Zagrebačkom univerzitetu. Studij prava napustio je 1935. godine i posvetio se književnosti i novinarstvu. </p><p>Već sa 17 godina, u trećem razredu gimnazije, Skender je napisao svoje prvo književno djelo "Ocvale primule", ciklus od pet soneta objavljen u gimnazijskom listu „Hrvatska vila“ u Travniku, 1927. godine. </p><p>-  Te pjesme najviše i volim. One su nastale kad sam prvi put zaplakao za djetinjstvom i djetetom, u trenutku kad sam osjetio prerani dolazak tjeskobe, gorčine i usamljeništva, koji me nikad više nisu ostavljali – govorio je Skender o svojim „primulama“.&nbsp;</p>

<h2>Otac alkoholičar</h2><p>Nakon objavljivanja prvih soneta, Kulenović je sarađivao u brojnim časopisima, a 1937. godine s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokrenuo je u Zagrebu časopis „Putokaz“, koji je bio namijenjen „naprednoj, duhovnoj orijentaciji muslimana“, a izlazio je samo tri godine. </p><p>Kao potomku jedne od najpoznatijih i najbogatijih begovskih porodica, za koju zbog prezimena mnogi historičari tvrde da vodi porijeklo od Kulina bana, Skenderovo rano djetinjstvo bilo je sretno i bezbrižno. Međutim, agrarna reforma u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je najviše oštetila bogate begovske porodice, osiromašila je i Skenderovu porodicu. Njegov otac Salih-beg Kulenović, ne mogavši se pomiriti s novonastalom teškom situacijom i siromaštvom, odao se alkoholu i upropaštavajući sebe, upropaštavao je vlastitu porodicu. </p><p>Posljedice očevog opijanja i teških uvjeta života po Skendera su bile potucanje po đačkim i studentskim domovima, loša ishrana i neimaština. Te traume iz rane mladosti pamtio je cijeloga života, ali su one istovremeno jačale njegov duh i gradile karakter. Sumorni porodični odnosi odrazili su se i na Skenderovu braću, koji su kao i on vrlo mladi napustili rodni dom i grad. Muhamed je još kao maloljetan otišao u Krakov, u Poljsku, gdje je završio Likovnu akademiju, a Muzafer u Beograd na studij prava, koji je napustio zbog fudbala, jer je bio jedan od najtalentiranijih fudbalera svoje generacije. Sva trojica braće bili su veliki patrioti i mnogo se žrtvovali u borbi protiv fašističkih vlasti tokom Drugog svjetskog rata. Nažalost, samo je Skender preživio.</p>

<h2>Vijećnik ZAVNOBiH-a</h2><p>Početak Drugog svjetskog rata zatekao je Skendera u Zagrebu. Godine 1941., ilegalno se prebacio u Bosnu i Hercegovinu i stupio u redove Narodno-oslobodilačke borbe kao član Prvog partizanskog odreda Bosanske krajine. Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, održanom u noći između 25. i 26. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu, kojem je prisustvovao kao vijećnik, izabran je za sekretara Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije.</p><p>Književni i publicistički rad Kulenović nije zanemarivao ni u ratu, pišući poeme i uređujući listove „Bosanski udarnik“, „Glas“ i „Oslobođenje“. Poeme „Stojanka majka Knežopoljka“, „Na pravi sam ti put, majko, iziš'o“, „Pisma Jove Stanivuka“ i „Ševa“ svjedočanstva su ratnog vremena, tadašnjeg života i dešavanja na našim prostorima. Najpoznatija ratna poema mu je „Stojanka majka Knežopoljka“, koja je, ustvari, Skenderov bunt protiv fašističkog terora koji je bio nemilosrdan, naročito po civilno stanovništvo. O nastanku te poeme u jednom intervjuu je rekao:  </p><p>- „Stojanka majka Knežopoljka“ nastala je poslije velike fašističke ofanzive na Kozari. Poemu sam napisao za jedan dan, zapravo za jedan dan i noć… Poemu sam čitao pred Kozarskim odredom i narodom, na svečanosti u avgustu 1942. na jednom kozarskom visu – Paležu.</p><h2>Politički prognanik</h2><p>Poslije rata Kulenović je imenovan direktorom drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, a uporedo je uređivao i časopise „Pregled“, „Književne novine“ i „Novu misao“. Tih prvih poratnih godina bio je veoma priznat i cijenjen književnik, kulturni i politički radnik, a njegova djela ocjenjivana su kao ideološki temelj novog društva. Međutim, ta idila nije potrajala, jer se Skender, kao i mnogi njegovi savremenici intelektualci, sve više protivio cenzuriranju i nametanju uskogrudih ideoloških i političkih uvjerenja, zbog čega je, 1957. godine, prognan u Mostar. </p><p>U Mostaru je radio kao dramaturg Narodnog pozorišta od 1957. do 1970., a kasnije urednik u beogradskoj „Prosveti“. Razočaran i povrijeđen od sistema za koji je bio spreman sve da žrtvuje, počeo se opijati. Patio je od nostalgije, pisao rijetko, ali i dalje genijalno, tako da se soneti koje je napisao u tom periodu svrstavaju u najbolju poeziju ikad napisanu na prostoru naše regije.</p><p>Godine 1974., dobio je Zmajevu nagradu za književno djelo. Bio je član svih triju jugoslavenskih akademija nauka i umjetnosti: ANUBiH, SANU i HAZU. Osim navedenih poema i soneta, napisao je i komedije „Djelidba“, „Večera“ i „A šta sad?“, zbirku pjesama „Soneti“, zbirku pripovijetki „Divanhana“, priče za djecu „Gromovo đule“ i „Šarenka“, te roman „Ponornica“.</p>

<h2>Uspješna porodica</h2><p>Skender je bio oženjen Verom Crvenčanin Kulenović, prvom ženom filmskom rediteljicom u Јugoslaviji, koja je također bila aktivna učesnica i pripadnica NOB-a, a profesionalnu karijeru je počela još u Drugom svjetskom ratu, 1944., kao glumica u „Centralnoj pozorišnoj grupi BiH“, te potom u Sarajevskom narodnom pozorištu. </p><p>Vera i Skender imali su dvoje djece, sina Vuka i kćerku Biljanu, koja je i sama bila pjesnikinja, ali i poznata balerina. </p><p>Sin Vuk Kulenović bio je čuveni kompozitor, koji je živio u Bostonu, u Americi, te radio kao profesor kompozicije na Univerzitetu „Berkeley“.&nbsp;</p>

Već sa 17 godina, u trećem razredu gimnazije, napisao je svoje prvo književno djelo "Ocvale primule" 

Skender Kulenović: 46. godišnjica smrti genija britkog jezika

<p>Na današnji dan 1970. godine, u Sarajevu je preminuo Hamza Humo, bh. velikana pisane riječi i autor prvog bosanskohercegovačkog modernog romana, čija djela nam i danas pomažu da riješimo mnoge probleme društveno-političke svakodnevice u Bosni i Hercegovini, samo ih trebamo pažljivo čitati.</p><h2>Ugledna porodica</h2><p>Hamza Humo rođen je 30. decembra 1895. u uglednoj mostarskoj porodici, iz koje potječe i bh. alhamijado pisac Omer ef. Humo. U rodnom Mostaru je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju, a nakon Sarajevskog atentata, 1914. godine, kao gimnazijalac biva uhapšen i interniran u Mađarsku, da bi 1915. bio mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja Prvog svjetskog rata radio je kao prevoditelj i pisar u bolnici u Beču.</p><p>Nakon rata Humo se vraća u Mostar i maturira, potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, a kasnije u Beč i Beograd. Godine 1919., objavljuje prvu zbirku pjesama „Nutarnji život“, a 1924. „ Grad rima i ritmova“, u kojima se već prepoznaje njegov modernistički i ekspresivni izraz.</p><p>Osim toga, između dva svjetska rata Hamza je i redovno prevodio tekstove s njemačkog jezika za beogradski časopis “Politika”, a preveo je i knjigu “Muhamed: rađanje i uspon islama” azerbejdžanskog književnika Esada Beja (Essad Bey), koji je pisao na njemačkom jeziku.</p>

<h2>„Grozdanin kikot“</h2><p>U periodu između dva rata Humo je najintenzivnije stvarao, objavivši tada i svoje najznačajnije djelo, lirski roman „Grozdanin kikot“, 1927. godine, koji je napisao za samo sedam dana. Prema mišljenju mnogih književnih kritičara, „Grozdanin kikot“ je prvi moderni bosanskohercegovački roman koji ima elemente evropske avangarde pomiješane s tradicionalnim elementima našeg podneblja i kulturnog naslijeđa.</p><p>“Davno, davno živio je u ovim stranama jedan narod, a nazivao se Bogumilima. Bili su to dobri ljudi, a kada bi ko od njih umro, metali bi mu na grob po onu jednu veliku stijenu, jednu od onih što se i dan-danas bijele na Radešu. A onaj najveći stećak, urešen cvjetovima, to je nadgrobni nišan kneza Trpimira.</p><p>I tako u kneza Trpimira bila kćerka Grozdana, a najljepši momak u selu zvao se Grozdan. Najbolje se bacao kamena s ramena, a iz lova se nikad nije prazan vraćao svojoj kući. Bio je siromah. Imao je staru majku, jednu njivu pred kućom, veliku kamenu posudu za kišnicu i žrvanj pod dubom u dvorištu.</p><p>I tako se oni voljeli, Grozdan i Grozdana, a knez Trpimir ni da čuje za to. U predvečerje sjedjela bi Grozdana u vinogradu pod kućom i slušala kako Grozdan, čak na drugoj strani sela, svira samo njoj, Grozdani, i čezne za njom.” (Grozdanin kikot)</p><h2>TV serija „Kože“</h2><p>U mnogim svojim proznim djelima, poput zbirki pripovijetki ”Pod žrvnjem vremena”, ”Pripovijetke”, ”Ljubav na periferiji”, ”Hadžijin mač”; romana „Grozdanin kikot“, ”Zgrada na ruševinama” i  ”Adem Čabrić”, Humo je opisivao raslojavanje bosanskohercegovačkog društva u rodnoj Hercegovini, uz foklorne i bogumilske mitove. Boljela ga je socijalna nepravda u društvu.</p><p>U romanu „Adem Čabrić“, koji je napisao 1947. godine, a prema kojem je kasnije snimljena televizijska serija „Kože“, piše o siromašenju nekada bogatih porodica, kroz životnu priču kapitaliste u usponu i njegov odnos prema Narodnooslobodilačkoj borbi.</p><p>Osim književnog stvaralaštva, Hamza Humo je uređivao muslimanski list „Novo doba“, časopis „Gajret“, te list „Zabavnik“, a radio je kao novinar, potom urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije BiH.</p><p>Humo je za svoj rad dobio mnogo priznanja, a koliko je značajan za kuturu i historiju naše zemlje, dovoljno potvrđuje činjenica da Humina djela danas predstavljaju mjerilo za vrednovanje književnih djela mlađih autora.&nbsp;</p>

<h2>Pjesnički „bohemi“</h2><p>Književni kritičar prof. dr. Midhat Begić Humin poetski doprinos okarakterizirao je “bohemskim” i uporedio ga s još jednim našim velikanom Musom Ćazimom Ćatićem:</p><p>– Hamza Humo, posmatran u svojoj cjelini, produžavao je pjesničku tradiciju S. Bašagića i M. Ć. Ćatića… Humo je kao i Ćatić bio oličeni bohem, koga je u jedno vrijeme prisustvo Tina Ujevića u Sarajevu toliko zbližilo s tim velikim stvaraocem, a ovaj je istovremeno bio iskreni poštovalac Muse Ćazima. Bohemstvo je već kod Muse značilo jedan korak bliže poetskom modernizmu, koji je potpunije oličio i Humo, i to su jedina dva pjesnička bohema koja je Bosna uopće dala.</p>

U periodu između dva rata Humo je najintenzivnije stvarao, objavivši tada i svoje najznačajnije djelo, lirski roman „Grozdanin kikot“

Hamza Humo: 54. godišnjica smrti bh. velikana pisane riječi

<p>Na današnji dan 1955. godine, ugasio se život bosanskohercegovačkog velikana riječi Isaka Samokovlije. Preminuo je od degeneracije bubrega u 66. godini, ostavivši iza sebe mnoštvo neobjavljenih rukopisa. </p><p>Na Samokovlijino književno djelo mnogo je utjecalo odrastanje uz rijeku Drinu u Goraždu, gdje je rođen 3. septembra 1889. godine, u trgovačkoj porodici, a otac Moša i majka Rifka dali su mu ime po djedu Isaku.  </p><p>Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovjedač poslije Kočića.</p>

<h2>Sunce nad Drinom</h2><p>Isak Samokovlija rastao je s četiri brata i jednom sestrom: Baruhom, Haimom, Jakobom, Leonom i Mirjam. Mirjam je umrla kao dijete u Goraždu, a Baruh i Leon stradali su u logorima 1941-1945. U pripovijetki “Sunce nad Drinom” Isak je opisao svoje mjesto rođenja s velikim emocijama: </p><p>- Rođen sam u Goraždu, u toj maloj varošici istočne Bosne kroz koju teče divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Drina je za mene jedan od dubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće. Njena bistra čarobna zelena boja, puna sunca, koja mi se tih godina redovno slijevala u dušu svakog ljeta, ispunila me za cijeli život vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom…</p><p>U rodnom Goraždu Isak je završio osnovnu školu nakon koje je otišao u Sarajevo kod majčine rodbine, gdje je završio Prvu gimnaziju sa školskim drugom Ivom Andrićem, također velikim književnikom i našim jedinim nobelovcem. Kako je volio kristalno čistu i zelenu boju Drine, tako je zavolio i „sarajevske mahale, krivudave sokake, male kućerke nakrivljenih krovova pokrivene uglavnom ćeramidom ili šindrom i okružene baštama u kojima gustu sjenu čini drveće dudova, lipa ili krušaka jerbasmi“.</p>

<h2>Pisao noću</h2><p>Medicinski fakultet u Beču upisao je 1910. godine, ali početkom Prvog svjetskog rata, 1914., biva mobiliziran i poslan na front, zbog čega studije završava tek 1917. godine. U Beču, na jednoj plesnoj večeri, upoznao je mladu Hedu Bruner (Hedda Brunner), svoju buduću suprugu, koju je njena majka poslala na krojački zanat. S Hedom je dobio troje djece: Mišu, Mirjanu i Rikicu.</p><p>Nakon rata Samokovlija se se vratio u BiH i zaposlio kao ljekar u rodnom Goraždu, zatim u Fojnici, da bi 1925. počeo raditi u bolnici „Koševo“ u Sarajevu. Kako je sam često kazivao, imao je mnogo posla kao ljekar, pa je pisao noću, kada bi završio s poslom, jer je književnost bila njegova najveća ljubav.</p><p>- Vremena nisam imao mnogo, bio sam zauzet kao ljekar. Radio sam u ambulanti, a popodne u privatnoj ordinaciji. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kada bih završio sve medicinske poslove, bacio bih se na književnost, a to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao sam ih.</p><h2>Žuta traka</h2><p>Godinama je Samokovlija svoje tekstove držao u ladici neobjavljene, jer je pisao  za svoju dušu, o životu sunarodnjaka, sefardskih Jevreja, saosjećajući s patnjama siromašnih i obespravljenih, koji su bili glavni likovi njegovih lirski intoniranih pripovijedaka. U tome je, izgleda, i bila tajna velike čitanosti i uvažavanja njegovih djela, koju otkrivaju i brojni današnji čitatelji.</p><p>Uporedo s ljekarskim poslom bio je jedan od urednika sedmične novine „Jevrejski život“, gdje je, 1927., objavio svoju prvu pripovijetku „Rafina avlija“, a dvije godine poslije i prvu zbirku pripovijedaka "Od proljeća do proljeća", te 1936. „Pripovijetke“.</p><p>Međutim, početkom Drugog svjetskog rata Samokovlija je ostao bez posla i, kao i ostali njegovi sunarodnjaci, morao je nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali Jevreje. Ubrzo su ga ustaše odvedele u logor u Sarajevu.&nbsp;</p>

<h2>Ukradena bista</h2><p>U proljeće 1945. godine, uspio je pobjeći od ustaša i krio se sve do oslobođenja zemlje. Po završetku Drugog svjetskog rata uređivao je književni časopis "Brazda", od 1948. do 1951. godine, a potom je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom preduzeću "Svjetlost". </p><p>Godine 1946., Samokovlija je objavio svoju najpoznatiju pripovijetku „Nosač Samuel“, koja je, prema mišljenju mnogih, njegovo najbolje djelo. Napisavši drame „On je lud“ i „Fuzija“ okušao se i kao dramski pisac. Prema njegovim djelima realizirano je više pozorišnih i TV dramatizacija („Plava Jevrejka“, „Ženidba nosača Samuela“, „Simha“ i „Ratni hljebovi“). U režiji Slavka Vorkapića, prema djelu  “Hanka”, 1955. snimljen je istoimeni igrani film, koji je  godinu kasnije predstavljao jugoslavensku kinematografiju na Filmskom festivalu u Kanu.  </p><p>Prije tri godine, tačnije 18. januara 2021., ponovo je postavljena Samokovlijina bista na Trgu oslobođenja - Alija Izetbegović, koja je bila ukradena 2016. godine.</p><h2>Samokovlijin kutak</h2><p>Svake godine polovinom januara, u Goraždu se održava manifestacija „Dani Isaka Samokovlije – Sunce nad Drinom“, a u Domu pisaca u Sarajevu jedan kutak je posvećen ovom velikom književniku, što je, ustvari, minijaturni porodični muzej koji su formirali Isakova kćerka Mirjana i njen suprug Milutin. U tom kutku smješteni su radni sto za kojim je Isak pisao i stvarao, vitrina s njegovim knjigama, vaza za cvijeće koju je Isak dobio od svoje majke nakon što je položio maturu u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, nalivpera i olovke, tabakera… Na zidu je nekoliko umjetničkih slika, među kojima dominira piščev portret, rad Marija Mikulića, slikara i Samokovlijinog velikog prijatelja.</p>

Himzo Polovina: 97. godišnjica rođenja najsenzibilnijeg sevdalije

Beba Selimović: 4. godišnjica smrti slavne bh. interpretatorice sevdalinki

Alija Nametak: 118. godišnjica rođenja bh. književnika velikog srca

Ahmed Muradbegović: 126. godišnjica rođenja utemeljitelja bh. moderne drame

Počitelj: Grad od kamena

Zija Dizdarević: 108. godišnjica rođenja bh. pisca, violiniste i patriote

Jovan Dučić: 153. godišnjica rođenja bh. književnika, najvećeg filozofa među pjesnicima

Fra Matija Divković prije 510 godina napisao „Besiede“ na bosanskom jeziku

Sarajevska olimpijada: 40. godišnjica najvećeg događaja u historiji BiH

Udruženje „Bosni u amanet“ poklonilo spot i pjesmu palestinskom narodu

Aleksa Šantić: 100. godišnjica smrti bh. pjesnika i akademika

Zaim Imamović: 30. godišnjica smrti virtuoza sevdalinke

Edhem Mulabdić: 70. godišnjica smrti bh. književnika i prosvjetitelja

Skender Kulenović: 46. godišnjica smrti genija britkog jezika

Hamza Humo: 54. godišnjica smrti bh. velikana pisane riječi

Isak Samokovlija: 69. godišnjica smrti bh. ljekara i književnika

Himzo Polovina: 97. godišnjica rođenja najsenzibilnijeg sevdalije

Beba Selimović: 4. godišnjica smrti slavne bh. interpretatorice sevdalinki

Alija Nametak: 118. godišnjica rođenja bh. književnika velikog srca

Ahmed Muradbegović: 126. godišnjica rođenja utemeljitelja bh. moderne drame

Počitelj: Grad od kamena

Zija Dizdarević: 108. godišnjica rođenja bh. pisca, violiniste i patriote

Jovan Dučić: 153. godišnjica rođenja bh. književnika, najvećeg filozofa među pjesnicima

Fra Matija Divković prije 510 godina napisao „Besiede“ na bosanskom jeziku

Sarajevska olimpijada: 40. godišnjica najvećeg događaja u historiji BiH

Udruženje „Bosni u amanet“ poklonilo spot i pjesmu palestinskom narodu

Aleksa Šantić: 100. godišnjica smrti bh. pjesnika i akademika

Zaim Imamović: 30. godišnjica smrti virtuoza sevdalinke

Edhem Mulabdić: 70. godišnjica smrti bh. književnika i prosvjetitelja

Skender Kulenović: 46. godišnjica smrti genija britkog jezika

Hamza Humo: 54. godišnjica smrti bh. velikana pisane riječi

Isak Samokovlija: 69. godišnjica smrti bh. ljekara i književnika