Na današnji dan 1955. godine, ugasio se život bosanskohercegovačkog velikana riječi Isaka Samokovlije. Preminuo je od degeneracije bubrega u 66. godini, ostavivši iza sebe mnoštvo neobjavljenih rukopisa.

Na Samokovlijino književno djelo mnogo je utjecalo odrastanje uz rijeku Drinu u Goraždu, gdje je rođen 3. septembra 1889. godine, u trgovačkoj porodici, a otac Moša i majka Rifka dali su mu ime po djedu Isaku.

Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovjedač poslije Kočića.

Sunce nad Drinom

Isak Samokovlija rastao je s četiri brata i jednom sestrom: Baruhom, Haimom, Jakobom, Leonom i Mirjam. Mirjam je umrla kao dijete u Goraždu, a Baruh i Leon stradali su u logorima 1941-1945. U pripovijetki “Sunce nad Drinom” Isak je opisao svoje mjesto rođenja s velikim emocijama:

- Rođen sam u Goraždu, u toj maloj varošici istočne Bosne kroz koju teče divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Drina je za mene jedan od dubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće. Njena bistra čarobna zelena boja, puna sunca, koja mi se tih godina redovno slijevala u dušu svakog ljeta, ispunila me za cijeli život vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom…

U rodnom Goraždu Isak je završio osnovnu školu nakon koje je otišao u Sarajevo kod majčine rodbine, gdje je završio Prvu gimnaziju sa školskim drugom Ivom Andrićem, također velikim književnikom i našim jedinim nobelovcem. Kako je volio kristalno čistu i zelenu boju Drine, tako je zavolio i „sarajevske mahale, krivudave sokake, male kućerke nakrivljenih krovova pokrivene uglavnom ćeramidom ili šindrom i okružene baštama u kojima gustu sjenu čini drveće dudova, lipa ili krušaka jerbasmi“.

Pisao noću

Medicinski fakultet u Beču upisao je 1910. godine, ali početkom Prvog svjetskog rata, 1914., biva mobiliziran i poslan na front, zbog čega studije završava tek 1917. godine. U Beču, na jednoj plesnoj večeri, upoznao je mladu Hedu Bruner (Hedda Brunner), svoju buduću suprugu, koju je njena majka poslala na krojački zanat. S Hedom je dobio troje djece: Mišu, Mirjanu i Rikicu.

Nakon rata Samokovlija se se vratio u BiH i zaposlio kao ljekar u rodnom Goraždu, zatim u Fojnici, da bi 1925. počeo raditi u bolnici „Koševo“ u Sarajevu. Kako je sam često kazivao, imao je mnogo posla kao ljekar, pa je pisao noću, kada bi završio s poslom, jer je književnost bila njegova najveća ljubav.

- Vremena nisam imao mnogo, bio sam zauzet kao ljekar. Radio sam u ambulanti, a popodne u privatnoj ordinaciji. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kada bih završio sve medicinske poslove, bacio bih se na književnost, a to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao sam ih.

Žuta traka

Godinama je Samokovlija svoje tekstove držao u ladici neobjavljene, jer je pisao za svoju dušu, o životu sunarodnjaka, sefardskih Jevreja, saosjećajući s patnjama siromašnih i obespravljenih, koji su bili glavni likovi njegovih lirski intoniranih pripovijedaka. U tome je, izgleda, i bila tajna velike čitanosti i uvažavanja njegovih djela, koju otkrivaju i brojni današnji čitatelji.

Uporedo s ljekarskim poslom bio je jedan od urednika sedmične novine „Jevrejski život“, gdje je, 1927., objavio svoju prvu pripovijetku „Rafina avlija“, a dvije godine poslije i prvu zbirku pripovijedaka "Od proljeća do proljeća", te 1936. „Pripovijetke“.

Međutim, početkom Drugog svjetskog rata Samokovlija je ostao bez posla i, kao i ostali njegovi sunarodnjaci, morao je nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali Jevreje. Ubrzo su ga ustaše odvedele u logor u Sarajevu. 

Ukradena bista

U proljeće 1945. godine, uspio je pobjeći od ustaša i krio se sve do oslobođenja zemlje. Po završetku Drugog svjetskog rata uređivao je književni časopis "Brazda", od 1948. do 1951. godine, a potom je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom preduzeću "Svjetlost".

Godine 1946., Samokovlija je objavio svoju najpoznatiju pripovijetku „Nosač Samuel“, koja je, prema mišljenju mnogih, njegovo najbolje djelo. Napisavši drame „On je lud“ i „Fuzija“ okušao se i kao dramski pisac. Prema njegovim djelima realizirano je više pozorišnih i TV dramatizacija („Plava Jevrejka“, „Ženidba nosača Samuela“, „Simha“ i „Ratni hljebovi“). U režiji Slavka Vorkapića, prema djelu “Hanka”, 1955. snimljen je istoimeni igrani film, koji je godinu kasnije predstavljao jugoslavensku kinematografiju na Filmskom festivalu u Kanu.

Prije tri godine, tačnije 18. januara 2021., ponovo je postavljena Samokovlijina bista na Trgu oslobođenja - Alija Izetbegović, koja je bila ukradena 2016. godine.

Samokovlijin kutak

Svake godine polovinom januara, u Goraždu se održava manifestacija „Dani Isaka Samokovlije – Sunce nad Drinom“, a u Domu pisaca u Sarajevu jedan kutak je posvećen ovom velikom književniku, što je, ustvari, minijaturni porodični muzej koji su formirali Isakova kćerka Mirjana i njen suprug Milutin. U tom kutku smješteni su radni sto za kojim je Isak pisao i stvarao, vitrina s njegovim knjigama, vaza za cvijeće koju je Isak dobio od svoje majke nakon što je položio maturu u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, nalivpera i olovke, tabakera… Na zidu je nekoliko umjetničkih slika, među kojima dominira piščev portret, rad Marija Mikulića, slikara i Samokovlijinog velikog prijatelja.