<p>U današnjem izdanju emisije „Lijepe riječi“ govorili smo o pravilnoj upotrebi genitiva.<br></p><p>Genitiv je zavisni padež koji iskazuje mnogo raznih odnosa, među kojima pripadanje, dio veće cjeline, odvajanje ili udaljavanje, porijeklo, osobinu, vrijeme i drugo. I sve su to pravilne upotrebe riječi u ovom padežu, ali zbog njegove frekventnosti, genitiv se upotrebljava veoma često i u pogrešnoj kombinaciji riječi.</p><p>Pogledajte emisiju.</p>

Genitiv je zavisni padež koji iskazuje mnogo raznih odnosa

Emisija "Lijepe riječi": Pravilna upotreba genitiva

<p>U današnjem izdanju emisije „Lijepe riječi“ govorili smo o akcentima u bosanskom jeziku.<br></p><p>Akcent je istovremeno ostvarenje jačine, tona i trajanja u izgovoru sloga, pa su jačina, ton i trajanje elementi našeg akcenta. Kada se te tri komponente ostvare u jednom slogu, kažemo da je taj slog, za razliku od drugih, naglašen, odnosno nosi akcent riječi.</p><p>Pogledajte video.</p>

Akcent je istovremeno ostvarenje jačine, tona i trajanja u izgovoru sloga

Emisija "Lijepe riječi": Akcenti u bosanskom jeziku

<p>Prije 90 godina, 9. aprila 1934., na bolji svijet je preselio Safvet-beg Bašagić, jedan od najznačajnijih i najmarkantnijih bh. pisaca te začetnik moderne bosanskohercegovačke književnosti, a sahranjen je među našim velikanima u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.</p><p>Safvet-begova dženaza bila je jedna od najveličanstvenijih ikada održanih u sarajevskoj čaršiji, koja je samo rijetkim pojedincima odavala takvu počast. Dženazi je prisustvovalo više od pet hiljada ljudi, među kojima gotovo svi značajniji ljudi iz kulturnog i javnog života u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.</p>

<h2>Predsjednik Sabora</h2><p>Bašagić je bio prvi bošnjački doktor nauka i začetnik bošnjačke književne, kulturne i društvene historiografije, te bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. vijeka.  Ovaj pjesnik, historičar, dramski pisac, prevodilac, političar i intelektualac, prvi savremeni orijentalista i osmanista 20. vijeka, bio je i predsjednik Bosanskog sabora. Također, Bašagić je jedan od utemeljitelja i prvi predsjednik društva „Gajret“ koje je preteča i pravni prethodnik današnje Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“. </p><p>Rođen je 6. maja 1870. godine u Nevesinju. Po majci Almas-hanumi bio je unuk Derviš-paše (Dedage), a praunuk Smail-age Čengića, pa je Safvet-beg i s očeve (Ibrahim-beg) i s majčine strane potomak starih begovskih porodica istočne Hercegovine. Osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu, a u Sarajevo se doselio 1882. godine, gdje je završio ruždiju i potom gimnaziju. Od 1895. do 1899. studirao je na Bečkom univerzitetu orijentalne jezike, arapski i perzijski jezik. </p><p>Bašagić je doktorirao orijentalne jezike i historiju islama u Beču 1910. godine, kada je i izabran za zastupnika u Bosanskom saboru. Odmah poslije smrti Ali-bega Firdusa imenovan je za predsjednika Bosanskog sabora. Nakon Prvog svjetskog rata, od 1919. godine radio je kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927., kada je penzionisan.</p>

<h2>Mirza Safvet</h2><p>Poeziju je počeo pisati još kao učenik gimnazije, a tokom studiranja u Beču priredio je za štampu prvu zbirku pjesama “Trofanda iz hercegovačke dubrave”, kada je počeo pisati i prve naučne radove te prikupljati građu za historiju Bosne. Odmah po sticanju diplome počeo je raditi kao profesor u Velikoj gimnaziji u Sarajevu, te zajedno s književnicima Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem, 1. maja 1900., pokrenuo list “Behar”. Godine 1903., osnovao je društva “Gajret, “El-Kamer”, “Muslimanski klub”, a 1907. godine pokrenuo je list “Ogledao”.</p><p>Safvet-beg je pisao pod pseudonimom Mirza Safvet. Tipičan je pjesnik bosansko-begovskog ponosa, koji svojom punoćom izbija naročito u dramskim spjevovima „Abdullah-paša“ i „Boj pod Ozijom“, a  tako i u dramama, a jednu dramu je i naslovio „Bosanski ponos“. Njegove pjesme su jednostavne formom, ali bogate sadržajem, jer u njima Bašagić opijeva boli i stradanja, život i užitke naroda u Bosni i Hercegovini razapetog na velikoj raskrsnici Istoka i Zapada.  </p><p>Godine 1900., izdao je „Kratku uputu u prošlost Bosne od 1463. do 1850.“, koja je do pojave knjige „Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana“ historičara Muhameda Hadžijahića, bila standard proučavanja historije bosanskih muslimana.&nbsp;</p>

<h2>Preveo “Rubaije”</h2><p>Osim navedenih, značajna su mu i djela: “Najstariji ferman begova Čengića”, “Misli i čuvstva: (nove pjesme)”, “Gazi Husrev-beg (U spomen četiristogodišnjice dolaska u Bosnu)”, “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”, “Izabrane pjesme”, “Opis orijentalnih rukopisa moje biblioteke”, “Najstarija Turska vijest o Kosovskom boju”, “Mevlud. Po muteber ćitabima spjevao”... Bavio se i prevođenjem pa je, između ostalog, preveo “Rubaije” perzijskog pjesnika i naučnika Omera Hajama (Khayyam). </p><p>Posljednje Safvet-begovo djelo je „Znameniti Hrvati: Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini“, u izdanju Matice hrvatske, 1931. godine, koje je svojevrsna nadopuna „Kratkoj uputi u prošlost Bosne od 1463. do 1850.“ i „Bošnjacima i Hercegovcima u islamskoj književnosti“. </p><p>Bašagićeva kolekcija islamskih rukopisa i starih knjiga, koja je u posjedu Univerzitetske biblioteke u Bratislavi, dio je UNESCO-ovog programa “Memory of the World Programme”.</p><p>BH Pošta izdala je, 2014. godine, markicu s likom našeg velikana koji je ostavio neizbrisiv pečat u historiji Bosne i Hercegovine i svog naroda za čiji se napredak borio i srcem i znanjem.&nbsp;</p>

<h2>Rodna kuća u Nevesinju</h2><p>Sve popularnija među posjetiocima, autentična stara bosanska kuća, kaldrma u avliji i stara česma ono je što vas dočeka kada dođete posjetiti rodnu kuću Safvet-bega Bašagića u Nevesinju. Smještena je uz Carevu džamiju (sultana Bajazida Velije) u uličici stotinjak metara iznad tog vjerskog objekta. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, 2005. godine, proglasila je Bašagićevu rodnu kuću nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. </p><h2>Literatura u amanet budućim naraštajima</h2><p>- Jedan narod može doživjeti politički, socijalni i ekonomski fijasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak, imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine koje mi zovemo literaturom. Taj trijumf ostaje za vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima - napisao je Bašagić u svom djelu ”Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”.&nbsp;</p>

Začetnik je bošnjačke književne, kulturne i društvene historiografije, te bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. vijeka 

Safvet-beg Bašagić: 90. godišnjica smrti prvog bošnjačkog doktora nauka 

<p>U današnjem izdanju emisije „Lijepe riječi“ na Alfa TV ” razriješit ćemo neke od veoma čestih dilema s kojima se susrećemo prilikom upotrebe, odnosno pisanja priloga.<br></p><p>Kad ćemo ih pisati rastavljeno, a kada sastavljeno? To nije teško razlikovati, treba samo da iz konteksta shvatimo koje je njihovo značenje i nećemo pogriješiti.</p><p>Pogledajte video ispod.</p>

Kad ćemo ih pisati rastavljeno, a kada sastavljeno

Emisija "Lijepe riječi": Pravilna upotreba priloga

<p>U današnjem izdanju emisije „Lijepe riječi“ na Alfa TV govorili smo o nekoliko nedoumica u vezi s rastavljenim i sastavljenim pisanjem riječi.<br></p><p>Najjednostavnije objašnjenje je da se rastavljeno pišu oblici kad imaju doslovno značenje, a kad dobiju drugo, odnosno preneseno značenje, onda se pišu sastavljeno. </p><p>Emisiju koju vodi i uređuje profesorica bosanskog jezika i dugogodišnja lektorica i redaktorica „Dnevnog avaza“ Indira Pindžo pogledajte na videu ispod.&nbsp;</p>

Najjednostavnije objašnjenje je da se rastavljeno pišu oblici kad imaju doslovno značenje

Emisija "Lijepe riječi": Nedoumice u u vezi s rastavljenim i sastavljenim pisanjem riječi

<p>U sarajevskoj mahali Mihrivode, prije 107 godina, 30. marta 1917., rođena je bosanskohercegovačka pjesnikinja Džemila Hanumica Zekić, u porodici u kojoj je sve troje djece bilo školovano. Potomak je Ahmeda Vehbije Zekića iz Stoca, pjesnika hronograma na turskom jeziku s kraja 18. i početka 19. vijeka, koji je umro 1801. godine u Travniku kao kadija, a od koga je nesumnjivo naslijedila pjesnički talent. </p><p>Zekić je bila naša najdugovječnija pjesnikinja. Živjela je 87 godina, ostavivši dubok trag u književnoj historiji Bosne i Hercegovine kao najplodnija književnica svog vremena, iako nije objavila nijednu knjigu. Naime, njene pjesme i tekstovi objavljivani su isključivo u časopisima, i to: “Islamskom svijetu”, “Novom beharu”, “Gajretu”, “Narodnoj uzdanici” (kalendar), “Islamskom glasu”, “Dječijem Novom beharu” i “Muslimanskoj svijesti”.&nbsp;</p>

<h2>Pseudonim Makbula</h2><p>Godine 1933., kao učenica drugog razreda gimnazije, Džemila je objavila svoje prve pjesme „Islam“ i „Muslimanka“ u časopisu „Islamski svijet“. U periodu od 1934. do 1941. godine, objavila je četrdesetak pjesama i više kratkih proznih tekstova, a nakon pauze uzrokovane Drugim svjetskim ratom i novim društveno-političkim sistemom, tek 70-ih godina prošlog vijeka nastavila je objavljivati u časopisima “Preporod” i “Zemzem”. Objavljivala je i pod pseudonimom Makbula.</p><p>Iako je najpoznatija kao pjesnikinja, Džemila je pisala i prozu inspiriranu našim baladama te dešavanjima u stvarnosti, na koja je davala analitičke i kritičke osvrte. U pjesmama u kojima je pisala o ljubavi i zaljubljenosti mogu se osjetiti čežnja i melanholija kao i u sevdalinkama, koje su je inspirisale i koje je često znala i zapjevati. Kako je sama isticala, uzor joj je bila Umihana Čuvidina, prva bosanskohercegovačka pjesnikinja, te joj je posvetila pjesmu „Umrloj pjesnikinji Bosne (Umihani Čuvidinoj)“. Također, svoju sudbinu poredila je s Umihaninom, jer je i Džemila najveći dio života provela sama. </p><p>Tužne sudbine naših dviju heroina pretočene su u najljepše stihove koje bilježi historija bh. književnosti, a koji su kasnije bili inspiracija mnogim pjesnikinjama i pjesnicima, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u cijelom našem regionu. Veoma je značajno njihovo pisanje u vremenu kada je ženska pismenost bila vrlo rijetka. A o objema je govoreno da su bile pismene, religiozne i veoma lijepe.</p>

<h2>Savremena i religiozna</h2><p>Da bi se sačuvala uspomena na ovu za sve nas, kao i buduće generacije, značajnu ženu i njena djela, prof. dr. Nehrudin Rebihić je 2019. godine priredio Izabrane pjesme, crtice i publicističke članke Džemile Hanumice Zekić, objavljene s naslovom „Zeleni biseri“.</p><p>Bosanskohercegovačka književnica Jasmina Hanjalić u svom eseju o Džemili je napisala: „Lijepa Džemila nikada nije nosila veo niti marame, što se većinom očekivalo u ono doba od žena i djevojaka. Iako je živjela prilično savremeno, u isto vrijeme bila je  duboko religiozna. Zbog lijepog izgleda i pismenosti mnogi ljudi su je poštovali. Svi njeni savremenici slažu se da je kao djevojka, a potom žena, bila atraktivna. Ova veoma ženstvena pjesnikinja imala je crnu i blago talasastu kosu. Srednje visine. Imala je lijepe i nježne crte lica, gladak ten... I u starosti, kad je bila potpuno sijeda, imala je neki čaroban smiješak koji je sagovornika osvajao“.&nbsp;</p>

<h2>Pjevala sevdalinku Sidranu</h2><p>Rahmetli Timur Numić bio je jedan od skrbnika Džemile Hanumice Zukić i snimio je audiosnimak kada su je on i naš nedavno preminuli književnik Abdulah Sidran posjetili i nagovarali da pređe u kućicu koju joj je sagradila Općina Stari Grad. Iako u dubokoj starosti, na sminku je Džemila živahno govorila o sebi, detaljima iz svoje mladosti i kasnijeg života, o drugima, te recitovala i pjevala sevdalinku svojim gostima.</p><h2>Gubitak sina</h2><p>Džemilu život nije mazio, njena tužna sudbina bila joj je i inspiracija i bijeg od surove svakodnevice. Najveći razlog bio je gubitak sina Ragiba u njegovoj nepunoj godini života. Također, zbog funkcije koju je obnašao Hanumicin suprug u Drugom svjetskom ratu, doživjela je da je sa suprugom optužena i poslana u sarajevski zatvor “Beledija”, gdje je provela skoro tri mjeseca. Nakon izlaska iz zatvora, razvela se i vratila u očevu kuću, gdje je sama živjela do smrti.</p><p>Uprkos tome, prema svjedočenjima njenih komšija, Džemila je uvijek bila vesela, vedra i susretljiva, mnogo je voljela životinje, naročito mačke, koje je i udomljavala. A djela najbolje govore o čovjeku. </p><p>„Džennet je na dunjaluku/kad nekom učiniš dobro/džehennem kad mu naneseš bol, dakle, oboje je u nama samim“, poručuje nam svojim stihovima Džemila Hanumica Zekić.</p><p>U prohladnim oktobarskim danima, tačnije 21. oktobra 2004. godine, preminula je naša velikanka riječi, pjesnička diva izuzetnog senzibiliteta. O njenoj emotivnoj duši, ljubavi, vjeri, događanjima i vremenu u kojem je živjela, suosjećanju s onima koji su patili, protivljenju nepravdi koju su doživljavali, a koja je uvijek bila uzrokovana uskogrudim ambicijama pojedinaca u vlasti, najbolje govore stihovi Džemilinih pjesama.</p><h2>Duhovni doživljaj</h2><p><i>Džamija, tekija, ne znam šta bi<br>dok misao lutaše naokolo…<br>gdje je most preko kojeg sam prošla?<br>Kolo života stade<br>Zasija plamen<br>Sruši se dunjalučka kuća<br>sazdana od lažnih dragulja<br>Samo na azurnom nebu zablista<br>zvijezda – od iskona.<br>U kutu tekije-mezar<br>Sjena lebdi oko njega,<br>duša uči tekbire,<br>vire duhovne oči<br>A kuća mistike aška<br>sve je viša i viša<br>u nedogled…<br>Otvori' oči,<br>zapljusnu me java,<br>dunjaluka led!</i></p><p><br></p><h2>Licemjerje</h2><p><i>Na zemlji ste sebi stvorili<br>džennet<br>sirotinji džehennem,<br>gradite vile od zlata i mramora<br>vozite se u kadilacima, boinzima<br>a jahte bliješte nasred mora.<br>U ruci nosite tespih,<br>a pod pazuhom Kur’an<br>sirotinju arapsku plašite<br>džehennemom,<br>džehennem je u vašim srcima!<br>A džennet, da u njeg vjerujete<br>ne biste ga stvarali na zemlji!<br>Džennet je na dunjaluku<br>kad nekom učiniš dobro<br>džehennem kad mu naneseš bol,<br>dakle, oboje je u nama samim.<br>Ne biste gradili vile od zlata i<br>mramora,<br>vozili se u jahtama, kadilacima,<br>boinzima<br>ženili američkim ljepoticama<br>da vjerujete u ono što pričate<br>sirotinji:<br>Na drugom svijetu<br>džennet i džehennem da ima!</i></p>

Uvijek je bila vesela, vedra i susretljiva, mnogo je voljela životinje, naročito mačke, koje je i udomljavala

Džemila Hanumica Zekić: 107. godišnjica rođenja najdugovječnije bh. književnice

<p>U današnjem izdanju emisije „Lijepe riječi“ nastavili smo rješavati još neke dileme u vezi s pravilnom upotrebom velikog i malog slova.<br></p><p>Jedna od najčešćih dilema prilikom upotrebe velikog slova jeste kako treba pravilno pisati imenicu Bog/bog. </p><p>Emisiju koju vodi i uređuje profesorica bosanskog jezika i dugogodišnja lektorica i redaktorica „Dnevnog avaza“ Indira Pindžo pogledajte na videu ispod.</p>

Jedna od najčešćih dilema prilikom upotrebe velikog slova jeste kako treba pravilno pisati imenicu Bog/bog

Emisija "Lijepe riječi": Dileme u vezi s pravilnom upotrebom velikog i malog slova

<p>U današnjem izdanju emisije "Lijepe riječi" koju vodi i uređuje dugogodišnja lektorica i redaktorica "Dnevnog avaza" Indira Pindžo, govorili smo o značenju i upotrebi glagola izviniti i izvinuti.<br></p><p>Veoma je važno razlikovati ove glagole. Iako su oba pravilna, imaju različito značenje, a njihova upotreba zavisi od konteksta.  </p><p>Pogledajte video.</p>

Iako su oba pravilna, imaju različito značenje, a njihova upotreba zavisi od konteksta

Urednica i voditeljica emisije Indira Pindžo

Emisija "Lijepe riječi": Razlika u značenju i upotrebi glagola izviniti i izvinuti

<p>Na današnji dan 1984. godine, tragično je okončao život jedan od najboljih bosanskohercegovačkih i jugoslavenskih pisaca Branko Ćopić, izvršivši samoubistvo skokom s mosta na Savi u Beogradu. </p><p>- Nikog nije briga što je očigledno da se naša lijepa zemlja rastače. Ja to ne mogu da podnesem i neću više da čekam tu smrt - rekao je Branko, predosjetivši raspad SFR Jugoslavije, nakon čega je otišao “iz bajke života” u “bajku snova”. </p><p>U oproštajnom pismu Ćopić je naveo da imetak, nakon smrti supruge, ostavlja Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, završavajući riječima: "Zbogom lijepi i strašni živote". Sahranjen je na beogradskom Novom groblju u Aleji zaslužnih građana, a brojne škole, ulice i biblioteke širom naše regije danas nose njegovo ime.</p>

<h2>Veliki patriota </h2><p><i>Bosna je zemlja prepuna čari,<br>Trepeta šuma i bljeska vode,<br>Brda joj kite gradovi stari,<br>Nad njima sinji oblaci brode.<br>Čini se, to je začaran kraj<br>Kroz koji vilu progoni zmaj.</i></p><p>Ovi prekrasne stihovi pjesme „Bosna“ pokazuju koliko je ljubavi prema domovini i emocija u svojoj mekoj duši nosio naš Branko, a osim pjesama, pisao je i pripovijetke, romane, pjesme, komedije, satire i filmske scenarije. Svojim humorom protkanim u pričama uveseljavao je sve ljude, a naročito djecu. Mnogi od nas i danas se rado prisjećaju školskih lektira poput „Magarećih godina“, „Nikoletine Bursaća“... Brojne priče posvetio je svom zavičaju, opisujući živote običnih ljudi u uvijek uzburkanoj svakodnevici života u Bosni i Hercegovini. </p><p>Branko Ćopić rođen je u selu Hašani kod Bosanske Krupe, 1. januara 1915. Bio je veoma mali kada je ostao bez oca, te su ga odgajali majka, stric i djed. </p><p>- Kad mi je bilo četiri godine, umro mi je otac. Tako, zajedno s mlađim bratom i sestrom, ostadoh da živim pored majke, djeda Rada i strica Nidže. Stric Nidžo znao je vazdan kojekakvih narodnih priča i pjesama, a imao je dosta i svojih doživljaja, jer je bio rudar u Americi i ratnik-dobrovoljac, pa nam je u zimske večeri često pričao do duboko u noć. Da bismo ga odobrovoljili za pričanje, mi djeca, čistili smo mu cipele, prali noge i češali ga po leđima. Tako se, zahvaljujući stricu Nidži, preda mnom prvi put otvorio bogati svijet koji je stvorila narodna mašta. Vidio sam zmajeve, vile, divove, patuljke, vampire, junake, čarobnjake ratnike – pričao je Branko.&nbsp;</p>

<h2>Svjedočio ratnim dešavanjima</h2><p>Osnovnu školu završio je u Hašanima, a nižu gimnaziju u Bihaću. U Banjoj Luci je krenuo u učiteljsku školu, ali ju je nastavio u Karlovcu, a završio u Sarajevu. Potom je otišao na studije u Beograd, gdje je diplomirao pedagogiju na Filozofskom fakultetu. U vrijeme studiranja počeo je pisati za beogradski časopis „Politika“, a nakon rata bio je urednik „Pionira“. Od 1951. godine svoj život je podredio isključivo književnom radu.</p><p>Brankove prve priče objedinjene su u zbirkama "Pod Grmečom" i "Borci i bjegunci", a prvi roman "Prolom" svjedočanstvo je njegove vizije Drugog svjetskog rata. Nakon tog romana objavio je cijeli niz književnih djela koja govore o partizanima i ratu. </p><p>- Oslobodilački rat i narodna revolucija dali su mi ogroman materijal za književnu obradu. Vidio sam toliko bitaka, upoznao bezbroj smjelih boraca, heroja, delija, plemenitih ljudi, požrtvovanih majki, slavnih mitraljezaca, bombaša, kurira, partizanskih kuvara, minera, konjovodaca. Jednoga dana, u četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, upoznao sam i jednog neobičnog mitraljesca prema kome sam, kasnije, obrađivao lik svog popularnog junaka Nikoletine Bursaća – govorio je Ćopić.</p>

<h2>Najpoznatija djela posvećena djeci</h2><p>Brankova najpoznatija djela posvećena su djeci i djetinjstvu. To su romani "Orlovi rano lete", "Slavno vojevanje", "Bitka u Zlatnoj dolini" i "Magareće godine"; zbirke priča "Priče partizanke", "Vratolomne priče", "Priče ispod zmajevih krila" i "Doživljaji mačka Toše"; zbirke pjesama "Čarobna šuma", "Armija, odbrana tvoja", "Partizanske tužne bajke", "Večernje priče", "Deda Trišin mlin" i "Nestašni dječaci"; pozorišne komedije "Doživljaji Vuka Bubala" i komad za djecu "Udarnici" ("Družina junaka"); scenariji za ratne filmove "Živjeće ovaj narod" i "Major Bauk". </p><p>- Pisanje za djecu za mene je najljepši posao, najprijatnija zabava i najbolji odmor. Kad završim jednu knjigu za djecu, ja se osjećam tako veseo i raspoložen kao da se vraćam s neke velike majske svečanosti – često je isticao Branko.</p><p>Ćopićeva prozna djela uglavnom su prožeta lirikom i realističnim slikanjem seoskog života i mentaliteta ljudi sa sela, jer je inspiraciju nalazio u svom podgrmečkom zavičaju. U tim pričama opisivao je ljude svoga kraja koje je pamtio još od djetinjstva: svog djeda, majku, komšije, seoske sluge, prosjake, skitnice, vračare, cigane-mečkare, pelivane, drvosječe, ugljare, lažove, kradljivce, sanjare, zanesene i tužne dječake.</p><p>- Dosta je mojih stvari dramatizovano. Neke su uspjele više, neke manje. Neke sam sȃm pisao. Ali pošto sam pomalo i satirik, ja ne gledam hoće li se to nekom svidjeti ili neće. Često sam nailazio na veliki otpor. A te otpore i dan-danas ne razumijem. Ako čovjek napiše dobru komediju sa živim likovima, on uopšte neće štetiti ni progresu, ni svojoj zemlji, ni revoluciji, niti ljudima uopšte. Strah od komedije i humora je potpuno bezrazložan. Čini mi se da što je sredina primitivnija, teže prihvata humor – kazivao je Ćopić o svom stvaralaštvu.</p>

<h2>"Bašta šljezove boje"&nbsp;</h2><p>Tokom Drugog svjetskog rata pisao je o partizanskoj vojsci i njenoj borbi. Tada su nastale neke od i danas najljepših i najpotresnijih patriotskih pjesama poput: "Grob u žitu", "Pjesma mrtvih proletera", "Na petrovačkoj cesti", koje su sabrane u zbirci "Ognjeno rađanje domovine" i štampane još u ratu. Osim pjesama, u ratu je Ćopić pisao i kratke pozorišne komade, koje su izvodile omladinske pozorišne družine širom slobodne partizanske teritorije.</p><p>Zbirku priča "Bašta sljezove boje", koju je napisao 1970. godine, a za koju je dvije godine kasnije dobio Njegoševu nagradu, posvetio je svom velikom prijatelju, također našem velikanu, književniku Ziji Dizdareviću, koji je ubijen u logoru „Jasenovac“ u proljeće 1942. godine.</p><p>Ćopić je dobitnik NIN-ove nagrade i Nagrade AVNOJ-a za roman "Ne tuguj bronzana stražo", napisan 1958. godine. Djela su mu prevedena na više od 30 svjetskih jezika. Bio je član SANU-a (Srpske akademije nauka i umjetnosti) i ANUBiH (Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine).</p><h2>Biografija od naslova djela</h2><p>Književni kritičar Borislav Mihajlović napisao je Ćopićevu biografiju sačinjenu od naslova nekih njegovih djela.</p><p>- Svoje „bosonogo djetinjstvo“ ovaj „zaneseni dječak“ proveo je „pod Grmečom“ „ispod zmajevih krila“ „u carstvu leptira i medvjeda“, upijajući zauvijek u svoje radoznale oči „život u magli“ svojih „planinaca“ i slušajući bajke „ispod krnjeg mjeseca“. „Magareće godine“ školovanja u susjednom gradiću i studije u Beogradu biće samo priprema za „surovu školu“ rata, koji je banuo kao „prolom“ u svijet njegove planine u kojem oduvijek i „orlovi rano lete“. Tu je uz „ognjeno rađanje Domovine“ počelo Ćopićevo „ratnikovo proljeće“ sa „rosom na bajonetima“ i uz prasak pravog i „gluvog baruta“. Odratovao je uz mladiće kakav je bio „Nikoletina Bursać“ i starce kakav je bio „Vuk Bubalo“ svih sedam ofanziva i onda u Beogradu počeo da živi „gorki med“ one posljednje „osme ofanzive“. Za cijelo to vrijeme uz „bronzanu stražu“ sjećanja pisao je ono što je zapazio oko sebe i u sebi. A zapažao je i zapazio mnogo.</p>

Svojim humorom protkanim u pričama uveseljavao je sve ljude, a naročito djecu

Branko Ćopić: 40. godišnjica smrti jednog od najboljih bh. pisaca

<p>U današnjem izdanju edukativne emisije „Lijepe riječi“ na Alfa TV govorili smo o jednoj od „najgorih“ grešaka u bosanskom jeziku, a to su oblici pasiva nastali usljed doslovnog prevođenja sa stranih jezika i pod utjecajem administrativno-pravnog stila.<br></p><p>Emisiju koju vodi i uređuje profesorica bosanskog jezika i dugogodišnja lektorica i redaktorica „Dnevnog avaza“ Indira Pindžo pogledajte na videu ispod.</p>

Velike greške u bosanskom jeziku su oblici pasiva nastali usljed doslovnog prevođenja sa stranih jezika i pod utjecajem administrativno-pravnog stila

Emisija "Lijepe riječi": Kako pravilno koristiti pasiv

<p>Na današnji dan 1945. godine, u Banjoj Luci je rođen prof. dr. Munib Maglajlić. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju, a studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Postdiplomski studij i titulu doktora književnih nauka stekao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.</p><p>Akademsku i istraživačku karijeru profesor Maglajlić počeo je 1970. godine, kada se zaposlio u Institutu za izučavanje južnoslavenskih književnosti u Sarajevu. Fokus njegovog djelovanja bila je bošnjačka usmena književnost, a prvi zapaženi tekstovi govore o sevdalinci.</p><p>- Sevdalinka je više nego bošnjačka, više nego bosanskohercegovačka, jer ono što vrijedi pripada cijelom svijetu, a za ono što ne vrijedi niko se ne otima – opisao je profesor Munib Maglajlić najjednostavnijim riječima suštinu našeg najljepšeg kulturnog blaga – sevdalinke.&nbsp;</p>

<h2>Bošnjačka usmena balada</h2><p>Koliko ga je oduševljavala i inspirirala bosanskohercegovačka usmena kulturna baština dokazuju teme i naslovi njegove magistarske radnje – „Sevdalinka“, koju je odbranio na  Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1974., te doktorske disertacije – „Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje muslimanske narodne balade“, odbranjene također u Zagrebu 1980. godine.</p><p>Tokom svog četrdesetogodišnjeg bavljenja bošnjačkom usmenom baladom prof. Munib Maglajlić učinio je najviše od svih svojih savremenika, ali i prethodnika, na njenoj afirmaciji i promociji, utvrdivši da su usmene balade u BiH jedinstvene pojave u kontekstu cijelog južnoslavenskog usmenog pjesništva.</p><p>- Nema Bošnjaka koji s obzirom na vjersku pripadnost nisu muslimani pa zato nema ni muslimanske balade na bosanskom jeziku koja istovremeno nije i bošnjačka. Drugim riječima, od pripadnika srodnog slavenskog jezika bošnjačka balada odvaja se svojom bošnjačkom obojenošću, a od pripadnika iste vjere, a druge narodnosti, odvaja se jasnom branom jezičkog uobličenja – napisao je Maglajlić posljednjih dana života, dok je pripremao „Bošnjačku usmenu baladu“, ali nije dočekao objavljivanje svoje knjige.</p><p>- „Bošnjačka usmena balada“ studija je proistekla iz pregalačke radionice profesora Muniba Maglajlića. Ako je suditi prema svjetskoj slavi „Hasanaginice“, balada predstavlja najljepšu usmenopjesničku vrstu kod Bošnjaka. Njenu tematsku okosnicu čini susret sa smrću, a u naslovnoj monografiji predstavljena je na književnohistorijskom i književnoteorijskom planu te sagledana u kulturnohistorijskim okvirima svog nastanka. Međutim, još uvijek otvorena izvrsnosti istraživačkog oka, ostala je na profesorovu radnom stolu čekajući završne riječi kojima bi bila upotpunjena – kazala je prof. dr. Nirha Efendić, urednica Maglajlićeve knjige „Bošnjačka usmena balada“, koju je posthumno izdao Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.&nbsp;</p>

<h2>Predsjednik BZK „Preporod“</h2><p>Godine 1992., Maglajlić postaje redovni profesor na Odsjeku za južnoslavensku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 1994. biva izabran za predsjednika Bošnjačke zajednice kulture (BZK) „Preporod“, a od 2001. godine do smrti obavlja funkciju direktora Instituta za bošnjačke studije BZK „Preporod“ te istovremeno urednika u Fondaciji „Mula Sadra“.</p><p>Osim brojnih članaka i rasprava objavljivanih u publikacijama, te priređivanja velikog broja antologija i zbornika, Maglajlić je napisao i knjige: „Bibliografija radova o narodnoj književnosti“ (1979), „Od zbilje do pjesme: ogledi o usmenom pjesništvu“ (1983), „Muslimanska usmena balada“ (1985), „Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača“ (1989), te „Usmena lirska pjesma, balada i romansa“ (1991).</p><p>U knjizi „Muslimanska usmena balada“, koju je objavio 1985. godine, Maglajlić je dao pregled dotadašnjih sakupljačkih radova i bavljenja baladom, ističući naročito teme koje su dominantne u baladama: smrt rastavljenih voljenih, djevojke i nevjeste loše sreće, nesretni supružnici, ojađeni roditelji... Posebnu pažnju posvetio je i odnosu bošnjačke balade prema savremenoj književnosti.</p><p>- Knjiga „Muslimanska usmena balada“ izišla je tek 1985. i tako je zapravo i trebao da glasi naslov Munibove disertacije. Munib je bio prisiljen, a to je bilo i u suglasju s njegovom istraživačkom prirodom, da ispituje historijski kontekst bošnjačke usmene balade, njena lokalna obilježja, pa tek onda njene poetičke i estetske vrijednosti. Tada, u tom burnom periodu bespoštednog, beskrupuloznog, politički orkestriranog napada na sve one koji su se bavili bošnjačkom književnosti i identitetom, Munib je, iako stalno napadan, nepokolebljivo vodio one britke polemike u odbranu, ne svoju, već onih koji su bili izvrgnuti tim orkestriranim napadima – rekao je prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović prilikom promocije posthumnog izdanja Maglajlićeve knjige „Bošnjačka usmena balada“. </p><h2>Srčani udar</h2><p>- Maglajlić je bio predsjednik „Preporoda“, profesor, istraživač, književni historičar koji je proučavao usmenu književnost Bošnjaka, direktor Instituta za bošnjačke studije. Čime god da se bavio, ulagao je bez ostatka sebe, uvijek s naumom za boljitak. Bio je za vraćanje digniteta „Preporodu“ kao bošnjačkoj kulturnoj matrici, pa je najmanje što je sadašnji „Preporod“ mogao učiniti u znak zahvalnosti ovoj znamenitoj ličnosti, štampanje prigodne poštanske marke koja će otići u svijet – kazao je sadašnji predsjednik BZK „Preporod“ prof. dr. Sanjin Kodrić prilikom promocije poštanske markice s likom Muniba Maglajlića, 1. decembra 2020. godine.</p><p>Svojim djelima Maglajlić je dao neprocjenjiv historiografski, književni i dokumentaristički doprinos našoj kulturnoj baštini, a u jednom članku o pjesnicima i pjevačima sevdalinki, između ostalog, napisao je:</p><p>- Govoreći o porodici iz koje potječe pjevač Abdija Porča, Hamdija Kreševljaković – povodom balade o pogibiji braće Morić – navodi kako “od trećeg decenija prošlog do početka ovog stoljeća bijahu na glasu pjevači ove i mnogih drugih pjesama Porče, i to Hasan i njegovi sinovi Mehmed i Abdija i Mehmedovi sinovi Abid i Muharem”. Kao što su pokazala etnomuzikološka bavljenja Cvjetka Rihtmana i njegovih saradnika, u sarajevskoj sredini je na glasu po umijeću pjevanja sevdalinki bila također porodica Varešanović, čiji je naizrasliji pojedinac u nizu godina prije i poslije Drugog svjetskog rata bio Muhamed Varešanović, zvani Varešan. Pomalo legendarne crte poprima predstava o Aliji Bibiću, slijepom pjevaču sevdalinki, vlasniku kafane na Brajkovcu, na padinama Trebevića, od kojeg je kao dječak učio pjesme Igbal Ljuca, poznati i omiljeni sazlija i pjevač sevdalinki, koji je u nizu godina pjevao i u bosanskohercegovačkoj javnosti bio prisutan u živopisnom duetu sa suprugom Behkom, također vrsnom pjevačicom sevdalinki.</p><p>Od posljedica srčanog udara, 19. oktobra 2015. godine, Munib Maglajlić preselio je na bolji svijet. Bio je zasigurno najzaslužniji što je bošnjačko usmeno pjesništvo u domaćoj, ali i u međunarodnoj književnoj historiografiji i folkloristici, pronašlo svoje mjesto, te zato zaslužuje epitet velikana bosanskohercegovačke književnohistoriografske akademske zajednice.</p>

Tokom svog četrdesetogodišnjeg bavljenja bh. usmenom baladom učinio je najviše od svih svojih savremenika, ali i prethodnika, na njenoj afirmaciji 

Prof. dr. Munib Maglajlić: 79. godišnjica rođenja bh. akademika i književnika 

<p>Alfa televizija je za gledatelje širom Bosne i Hercegovine, od 19. marta ove godine, počela emitirati novu obrazovnu emisiju „Lijepe riječi“. </p><p>U emisiji se govori o jezičkim nedoumicama i dilemama, najčešćim pravopisnim, gramatičkim i stilskim greškama i svemu što bi gledatelje moglo zanimati i educirati u vezi s bosanskim jezikom, a emitira se svakog radnog dana, u 8:55 sati. </p><h2>Jezičke nedoumice</h2><p>Urednica i voditeljica „Lijepih riječi“ je profesorica bosanskog jezika i dugogodišnja lektorica i redaktorica u „Dnevnom avazu“ Indira Pindžo, koja u svakoj emisiji rješava jezičke dileme s kojima se svakodnevno susrećemo. Naprimjer, kako se koja riječ ili fraza pravilno piše, kako se izgovara, kako se akcentuje… govori o porijeklu riječi, historiji našeg jezika, dijalektima i gradskim govorima... </p><p>- S obzirom na to da u programima bosanskohercegovačkih elektronskih medija više gotovo nikako nema obrazovnih emisija, a što je svugdje u svijetu prioritet, „Lijepim riječima“ želimo, ne samo educirati naše gledatelje nego i vratiti ovu vrstu programa na male ekrane. Već prva emisija, koja je emitirana u utorak ujutro, velikom gledanošću i pozitivnim komentarima pokazala je koliko je ovakav sadržaj potreban u medijima, odnosno koliko smo željni znanja. Moje teme su, naravno, jezičke, za šta sam stručna i kompetentna. U „Lijepim riječima“ nastojim skrenuti pažnju na to koliko je bitno poznavanje pravopisa, gramatike i stila kao temelja jezičke kulture, a jezička kultura je jedan od najbitnijih segmenata opće kulture življenja – kazala je za „Avaz“ profesorica Pindžo.</p><h2>Kultura govora</h2><p>Cilj ove obrazovne emisije je poboljšanje jezičke kulture, kulture govora, odnosno kulture usmenog i pismenog izražavanja, koja je danas, svjedoci smo, sve oskudnija i lošija. A slabosti koje su ispoljene u govoru i pisanju, kako bi naš narod kazao, najviše paraju uši i bodu oči.</p><p>Gledajte „Lijepe riječi“ na Alfa televiziji i naučite ili se podsjetite kako se šta pravilno kaže, jer lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.</p><h2>Kultura slušanja</h2><p>- Jezička kultura, odnosno kultura govora uključuje i kulturu slušanja, slušanja tuđeg govora, drukčijeg mišljenja i izražavanja. U tom smislu treba svakako izbjegavati, nažalost, danas sve češći, potcjenjivački odnos prema govoru drugog. Jezički kulturan čovjek nikad se neće izrugivati i podsmijavati govoru svog sagovornika niti će pak egocentrično očekivati da se uvijek drugi njemu prilagođavaju. Ako naš sagovornik nešto pogriješi ili ne zna, trudimo se da mu lijepim riječima, uz uvažavanje i poštovanje njegove ličnosti, na to ukažemo – poručuje prof. Pindžo.&nbsp;</p>

U emisiji se govori o jezičkim nedoumicama i dilemama, najčešćim pravopisnim, gramatičkim i stilskim greškama...

Prof. Indira Pindžo, urednica i voditeljica „Lijepih riječi“  

„Lijepa riječ“ i gvozdena vrata otvara

<p>Stećci su autohtoni bosanskohercegovački monolitni kameni nadgrobni spomenici koji su se pojavili u prvoj polovini 12., a postepeno se prestali proizvoditi sredinom 16. vijeka. U narodu su nazivani kami, biljezi i mramorje, a riječ stećak nastala je od riječi stojećak - nešto što stoji, kamen koji stoji. U širem smislu naziv stećak obuhvata ležeće kamenje, blokove, sljemenjake (u obliku kuće s krovom), koji su slični po obradi i obilježjima, a pravljeni su kao predslika vječne kuće u kojoj duša čeka spas. Ovi unikatni i jedinstveni spomenici, najvjerniji su svjedoci bosanskohercegovačkog srednjovjekovlja, koji se svojim oblicima, epitafima, dimenzijama, ukrasima i brojnošću izdvajaju iz svega sličnog što je nastalo u periodu srednjeg vijeka u evropskim, ali i svjetskim državama. Zbog toga su uvršteni na Listu svjetske baštine UNESCO-a.</p><p>- Zemlja priteže, nebo visoko. O da sam ptica, da sam soko - govori „kameni spavač“ Maka Dizdara, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, kojem su stećci bili najveća inspiracija. I ne samo književnicima, stećci, ta kamena čuda naše historije, bili su inspiracija brojnim umjetnicima, među kojima treba istaknuti i vajara Adisa Fejzića, prvog našeg doktora vajarstva, čija je skulptura, odnosno savremena interpretacija bosanskohercegovačkog stećka, postavljena ispred zgrade Parlamenta Australije u Kanberi, 2013. godine.</p>

<h2>Svaki unikatan</h2><p>Najstarije zapise o stećcima nalazimo u „Putopisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju“ Slovenca Benedikta Kuripešića, iz 1530. godine, u kojem su opisani stećci iz sela Lađevine kod Rogatice. Prvo sistemsko istraživanje stećaka u Bosni i Hercegovini počelo je u vrijeme austrougarske vladavine s fokusom na izučavanje epitafa, a tada su stećci povezani sa srednjovjekovnom Crkvom bosanskom i Bošnjanima. </p><p>Veliki doprinos proučavanju stećaka dao je Ćiro Truhelka, prvi kustos (1886.) i kasnije direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koji ih je nazvao “starobosanskim mramorovima”. </p><p>Svi dosadašnji istraživači stećaka saglasni su u jednom, da su u evropskoj i svjetskoj kulturi oni jedinstveni, originalni, da nemaju uzora niti su kopija bilo kakvih drugih, pa ni antičkih spomenika. A još jedna specifičnost stećaka je što ne postoje dva istovjetna, svaki je unikatan.</p><p>Najintrigantniji istraživačima stećaka je i danas odgovor na pitanje zašto su srednjovjekovni Bošnjani na svoje grobove postavljali tako masivne nadgrobne spomenike. Jedni pretpostavljaju da je to bila moda tog vremena i ne pripisuju im poseban vjerski značaj, a drugi da je razlog njihove izrade u toj veličini isključivo u dogmama Crkve bosanske. Bogumili su, naime, vjerovali da čovjeka i materijalni svijet nije stvorio Bog nego Sotona, a da je ljudska duša „djelo Gospodnje“, zarobljena u grešnom tijelu da se pati. Poslije smrti čovjeka Bog ljudske duše, nakon 40 dana čekanja, šalje u Raj ili ih po kazni vraća natrag u tijela i pakao (na Zemlju). </p><p>U skladu s učenjem Crkve bosanske, bogumili su nastojali na svaki način spriječiti da se njihova duša poslije smrti vrati u grešno tijelo i zato su izrađivali ogromne nadgrobne spomenike, da teški blokovi dobro pritisnu tijelo pokojnika, kako se njegova duša ne bi u njega mogla vratiti da se ponovo pati na Zemlji. Bogumilima je smrt značila oslobođenje duše od tjelesne patnje, zbog čega su na stećcima klesali vesele motive iz života i prirode.</p>

<h2>Najbrojniji u svijetu</h2><p>Prema oblicima stećaka (ploče, sanduci, sljemenjaci, krstače i stupovi) i njihovoj masivnosti ogleda se položaj pokojnika na društvenoj ljestvici, njegov imovinski status. Najčešće je ispod stećaka ukopavana jedna osoba, ali su arheološka istraživanja otkrila da su ispod jednog stećka nekad ukopavane po dvije, tri ili čak četiri osobe.</p><p>Ukrasni motivi su najizražajnija i umjetnički najbogatija karakteristika stećaka, mada ih većina nije ukrašena. Pronađeno je otprilike 6000 stećaka s ukrasima koji imaju različite motive: kolo, lov, životinje, mač, ljudske figure, koje uglavnom ilustriraju određene scene ili zanimanje iz pokojnikovog života ili religijsku poruku.</p><p>Epitafi ili natpisi na stećcima su posebno zanimljivi, jer svaki priča jednu priču o životu, te tako „kameni spavači“ izlaze iz anonimnosti i dobivaju svoj identitet. Do danas je evidentirano približno 400 epitafa na stećcima, koji su pisani specifičnim bosanskim ćiriličnim pismom - bosančicom. Najviše je onih kratkih, koji sadrže samo osnovne informacije o pokojniku te ponekad o tome ko je podigao spomenik, ko ga je klesao, ko upisao natpis, a neki su duži i predstavljaju malu biografiju pokojnika, u kojima se često navode i značajnije historijske ličnosti, te poruke prolazniku. Mnogi epitafi u sebi sadrže filozofsko-religijsko-moralnu poruku: „Ja sam bio kako vi jeste, a vi ćete biti kako jesam ja“.</p><p>Prema posljednjem zvaničnom popisu, iz 1970-ih godina, stećaka u Bosni i Hercegovini je bilo više od 70.000, a prema savremenim terenskim istraživanjima pretpostavlja se da ih je otprilike 100.000. I ta brojnost je jedna od fascinantnih specifičnosti stećaka, jer nigdje drugdje u Evropi nema toliko sačuvanih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. Najviše stećaka se nalazi u Konjicu i Nevesinju, više od 3000, a veliki broj ih je i na lokalitetima u Rogatici, Livnu, Trebinju, Stocu, Gacku, Sokocu, Kalinoviku i Bileći.</p>

<h2>Zakopano blago</h2><p>Još za vrijeme Osmanlija počelo je otvaranje i pljačkanje grobova ispod stećaka, te razbijanje spomenika, koje je nastavljeno i u vrijeme Austro-Ugarske, a u nekim područjima, nažalost, traje i danas. Razlog leži u narodnoj predaji o zlatu u grobovima i stećcima. Ovakva sudbina zadesila je najljepši i najpoznatiji stećak – Zgošćanski sljemenjak, pronađen u okolici Kaknja. Prema zabilježenoj predaji, razbili su ga željeznim klinovima neki ljudi iz Vareša, jer je „zvečao“ pa su mislili da u njemu ima zlata. Istina je da je zanimljivih i vrijednih nalaza u grobovima ispod stećaka bivalo, ali su bili rijetki. </p><h2>Mitovi</h2><p>Rasprostranjeno je vjerovanje da su stećci ljekoviti i za ljude i za životinje. Tako su prah sa stećaka u nekim bosanskim selima žene koje nisu mogle zatrudnjeti mutile i pile u vodi koja bi im trebala pomoći da zatrudne. U nekim selima oko Kupresa i Zenice stoka se u tačno određenom periodu godine vodala oko određenih stećaka, kako bi bila zdrava i debela. Vjerovano je i da će pomjeranje stećaka izazvati velike prirodne nepogode ili da će im se zbog toga ukućani ili stoka razboljeti ili umrijeti, pa je strogo izbjegavano pomjeranje ili razbijanje mramorja.&nbsp;</p>

Unikatni i jedinstveni po svojim oblicima, epitafima, dimenzijama, ukrasima i brojnosti, stećci su najvjerniji svjedoci bh. srednjovjekovlja

Jedna od najvećih nekropola u BiH je u Goršić Polju kod Goražda  

Stećci: Starobosanski mramorovi

<p>U Republici Turskoj danas se obilježava 109. godišnjica Čanakalske bitke, u nekim historijskim i vojnim udžbenicima poznate i kao Bitka na Galipolju. Tim povodom mr. Sahudin Kačar za portal „Avaza“ priredio je tekst o okolnostima i detaljima Čanakalske bitke, jednog od najznačajnijih događaja u historiji Republike Turske.  </p><p>„Na današnji dan navršava se 109 godina od Čanakalske bitke, u nekim historijskim i vojnim udžbenicima poznate kao Bitka na Galipolju. </p><p>Na tjesnacu Dardanelskog moreuza u martu 1915. godine, sudarile su se dvije najveće vojne sile, Engleska udružena s drugim silama Antante i Osmanska Carevina, koja je u to vrijeme bila znatno oslabljena. </p><h2>Anadolijski smrtni bolesnik</h2><p>Naime, krajem XIX i početkom XX vijeka Osmansko Carstvo je prolazilo kroz najveću krizu od svog postojanja. Nad carstvom iscrpljenim ratovima, bunama i unutrašnjim neprilikama, nadvile su se tame zla s neizvjesnim ishodom, tim više što je ekonomsko, vojno i državno uređenje bilo na rubu propasti, zbog čega su ovo vijekovima najmoćnije carstvo u to doba nazivali Anadolijskim smrtnim bolesnikom.</p><p>U želji da obezbijedi što povoljniji status u nadolazećem ratu, osmanska administracija je inicirala približavanje članicama Antante. Tu inicijativu je ignorisalo Rusko carstvo, što je utjecalo na uspostavljanje savezništva s Njemačkom, te je početkom avgusta 1914. godine potpisan sporazum o savezništvu između Njemačke i Osmanskog Carstva. </p><p>Radi vlastite sigurnosti, sedmicu kasnije, Osmanska Carevina proglasila je vojnu neutralnost. Jedino je dozvolila njemačkim ratnim brodovima Goeben i Breslau, koji su bježali pred engleskom flotom, da prođu kroz Dardanele i Bosfor, potom su ih, shodno odluci o neutralnosti, zatvorili za prolaz svim stranim brodovima. Ovaj događaj izazvao je podizanje tenzija kod članica Antante. Potom je Osmansko Carstvo objelodanilo da je ta dva broda uzelo umjesto brodova koje je naručilo od Engleske, koje nije preuzel i pored činjenice da ih je unaprijed platilo, te da su brodovi pod imenima Javuz i Midili priključeni carskoj mornarici.</p>

<h2>Prvi svjetski rat</h2><p>Kada je krstarica Javuz krajem septembra 1914. godine bombardovala ruske luke Sivastapol i Novorosisk u Crnom moru, Rusi su početkom oktobra 1914. prešli granicu na Kavkazu i zvanično započeli rat. Na taj način je Osmansko Carstvo direktno uvučeno u Prvi svjetski rat. </p><p> </p><p>Mramorno more sa svoja dva prirodna moreuza Bosfor i Dardaneli, bilo je od posebnog strateškog, vojnog i geopolitičkog značaja a zbog geografskog položaja posebno važno Evropljanima. Zauzimanjem Dardanela i Bosfora stekli bi se uslovi za zauzimanje Istanbula čime bi u konačnici, osim fizički, i duhovno, trajno porazili Osmanlije. Također, po omjeru vojne moći zapadnih zemalja predvođenih Engleskom bilo je izvjesno da se konačno ukazala prava prilika za ostvarenje sna i osvete vijekovima sakupljane u njedrima Evropljana, kako je kazao general Hamilton, zanesen veličinom flote kojom je komandovao.</p><p>I dok je Osmanska Carevina grčevito tražila izlaz iz nadolazećeg pakla, ostale države su kovale planove o potpunoj podjeli njene teritorije. Rusija se spremala zauzeti moreuze Bosfor i Dardanele te se tako spustiti toplim morima, Engleska je željela zauzeti Palestinu radi osiguravanja Sueckog kanala i nesmetanog puta prema Indiji, a Francuska je sanjala  o zauzimanju Libana i Sirije. Nezadovoljni kolonijalnim podjelama Nijemci su željeli širiti svoj politički i ekonomski utjecaj prema Istoku, dok su Italijani željeli zaposjesti Antaliju.</p><p>Osvajanjem Dardanela i Bosfora snage Antante spriječile bi dostavljanje neophodne vojne opreme i druge pomoći Osmanlijama od Njemačke. Mnoge zemlje koje su neutralne ne bi ostale ravnodušne naspram tog uspjeha i brzo bi objelodanile svoje priključenje savezu Antante. Uz to, taj uspjeh bi učvrstio vlast nad muslimanskim i drugim kolonijama u Aziji i Africi. Time bi u potpunosti utvrdili već uspostavljeni kolonijalni sistem. </p><h2>Rat protiv Osmanlija</h2><p>Vođeni tim idejama, Engleska je početkom januara 1915. godine odlučila krenuti u rat protiv Osmanlija. Dobila je podršku od Francuske, koja joj se odmah priključila. Englezi su bili uvjereni da im je za osvajanje Dardanela i Bosfora dovolj¬na samo pomorska flota, što je  podržao i Čerčil (Churchil), uvjeren da će engleska pomorska flota, koja u svojoj historiji nikad nije doživjela poraz, zajedno s francuskom flotom, u potpunosti ostvariti vojni cilj. Poraz nije bio opcija, pogotovo ne od osmanske vojske koja je bila pred raspadom.</p><p>Duboko svjesni stanja u kojem se našla Osmanska Carevina, te obavještajnih podataka s kojima su raspolagali, vojni vrh carevine je znao dimenziju opasnosti koja se nadvila nad carevinom. Iscrpljena carska vojska, demoralisana prethodnim porazima, vojno neopremljena, nije bila ozbiljan protivnik snagama koje su pripremale pakleni ratni plan protiv Osmanlija. Suočeni s činjenicom opstanka ili nestanka, s dubokim patriotskim osjećanjem i snažnim nacionalnim nabojem kakav gotovo niko na svijetu nema kao Turci, crpeći posljednje atome fizične snage i snažnog duhovnog nadahnuća, uzdigli su se iz ponora odlučni da štite domovinu, naciju i čast, prije svega, opstanak. </p><p>Upućen je javni poziv za opštu mobilizciju svih i svega što može pomoći u odbrani države. Kako je ranijom odlukom vrhovni vjerski vođa muslimana (Halifa) bio sultan Osmanskog Carstva, upućen je poziv svim muslimanima da se uključe u rat i odbrani Halifata, što je dalo značajne rezultate.</p>

<h2>Bošnjački dobrovoljci </h2><p>Zaključivanjem Berlinskog mirovnog ugovora, 1878. godine, Bosna je pripala Austro-Ugarskoj, dok je područje današnjeg Sandžaka ostalo u sastavu Osmanskog Carstva sve do Balkanskih ratova, kada su Osmanlije protjerane s Balkana, ali i dalje je Sandžak formalno bio sastavni dio Carevine, kako su to i doživljavali stanovnici Sandžaka, prije svega Bošnjaci. </p><p>Pozivom na opštu mobilizaciju Bošnjaci Sandžaka su to prihvatili kao obavezu te su se u velikom broju odazvali pozivu. Značajan dio Bošnjaka iz BiH također se odazvao pozivu. Više od 20 hiljada Bošnjaka iz Sandžaka i BiH učestvovali su u bitki na Galipolju.</p><p>Snažnu podršku Osmanskom Carstvu u naoružanju, odjeći, municiji, opremi, ali i u vojno-obavještajnim podacima pružila je Njemačka. Ta pomoć je bila izuzetno važna. Bez nje nije postojala nikakva mogućnost pružanja otpora, pogotovo pobjede, koja je uz veoma velike ljudske žrtve u konačnici ostvarena.</p><p>Operacije na moru počele su 19. februara 1915. godine i trajale do 13. marta te godine. Englesko-saveznički brodovi tukli su topovima turska utvrđenja. Za to vrijeme, brodovi za pretraživanje mina neprestano su čistili more od minskih polja. Kad su napadači bili uvjereni da će gotovo na juriš proći kroz Dardanele, susreli su se sa snažnim otporom. Bilo je jasno da ovaj posao i nije nimalo lak, kako su to engleski i francuski komandanti pretpo¬stavljali. Ni nakon mjesec neprestanog granatiranja iz svih raspoloživih oruđa i oružja nije ostvaren ozbiljniji pomak na bojnom polju.</p><p>U skladu sa izmijenjenim ratnim planom u jutarnjim satima 18. marta 1915. godine, ubijeđeni da su se stekli uslovi za osvajanje, saveznička flota pojavila se na ulazu u Moreuz. Neki od brodova ušli su unutar Moreuza. Za cilj napada odabrana su utvrđenja na obalama. Nakon uspostavljanja linije napada, u Moreuz su ušle i francuske krstarice. </p><p>S osmanlijskog utvrđenja Kumkale dolazila je jaka vatra, koja je remetila plan savezničkih snaga.</p><h2>Poraz saveznika</h2><p>Usred snažnog otpora i nadljudskih napora osmanlijskih artiljeraca, svjesni da ako ne uspiju danas, da će od sutra svijet drugačije izgledati, iz pepela, neočekivano, uspjeli su onesposobiti nekoliko brodova, dok je francuska krstarica Bouvet potonula za samo tri minute, noseći sa sobom na dno mora gotovo 600 članova elitnih pomorskih jedinica i posade. Saveznički komandanti s nevjericom su posmatrali događaje u zaljevu. Događaji koji se odigraše tog 18. marta bijahu uzrok zbunjenosti i strahu saveznika.</p><p>S druge strane, odlučni hrabri branioci osnaženi potapanjem franuske krstarice i jednim brojem neprijateljskih brodova, znajući da je to bitka opstanka, što je u konačnici i prozvaše „Bitkom svih bitki“, predvođeni veoma odlučnim komandantima, nadahnuti samopouzdanjem nakon ostvarenih uspjeha na moru osjetili su da je pobjeda pred njima, zbog čega su još odlučnije pružali otpor. </p><p>Neuspjeh pomorske flote u bitki za Čanakale usmjerio je nade prema kopnenim operacijama. Na čelu onih što su branili mišljenje da je sudjelovanje kopne¬nih snaga neminovno nalazio se Lord Fisher. Međutim, zadnju riječ imao je Lord Kitchener, engleski ministar rata. Grčka je također vidjela priliku da se uključi u kopnene operacije s ciljem zauzimanja Istanbula, čemu se snažno protivila Rusija.</p><p>Narednih dana Galipolje je bilo mjesto na kojem se okupilo više od milion vojnika iz svih krajeva svijeta. Na polju smrti, kako su ga nazvali, borbe su se odvijale svim sredstvima a nerijetko i prsa u prsa. U konačnici i kopnene operacije saveznika su doživjele neuspjeh. </p><p> Osmanlije su porazile superiorne savezničke snage i izvojevale pobjedu iz koje je nastala današnja Republika Turska. </p><p> Turski narod je bitku na Čanakalama platito sa 253.000 poginulih, ali da nije bilo takvog otpora, današnji svijet bi mnogo drugačije izgledao. </p><p>Među žrtvama (šehidima Čanakala) bio je i veliki broj Bošnjaka iz Sandžaka i Bosne i Hercegovine. Prema zvaničnim podacima, na Čanakalama je poginulo 15.600 Bošnjaka, dok neka istraživanja ukazuju da je taj broj veći od 18.000, međutim, zbog okolnosti slabog vođenja evidencije teško je govoriti o tačnom broju poginulih.</p><p>Nakon Čanakalske bitke preživjeli Bošnjaci su prešli u Anadoliju, gdje su se priključili osmanlijskim oslobodilačkim snagama i nastavili se boriti u raznim dijelovima zemlje. Tek mali dio njih uspio je vratiti se u Sandžak. </p><p>U znak sjećanja na poginule Bošnjake iz Sandžaka i BiH, na Galipolju je podignut spomenik poginulim Bošnjacima. Snažan doprinos podizanju spomenika dala su udruženja i NVO organizacije Bošnjaka u Turskoj. Bez njihove inicijative, nažalost, ne bismo svjedočili ovom plemenitom činu, gdje se s velikom zahvalnošću i poštovanjem odaje počast i sjećanje na čanakalske heroje, koji svojim tijelima i životima odbraniše čast, dostojanstvo i opstanak, koji svojom krvlju zališe temelje današnje Republike Turske.</p><p>Svakog 18. marta, prilikom obilježavanja Čanakalske bitke, na Galipolju prisustvuje veoma veliki broj građana iz svih krajeva Turske i cijelog svijeta. Na proslavi pobjede Čanakalske bitke nizostavno prisustvuju gosti iz Sandžaka i Bosne i Hercegovine. </p><p>Godine 2022. iz novogradskih boračkih udruženja 50 demobilisanih pripadnika Armije RBiH, uz podršku Općine Novi Grad Sarajevo učestvovali su u spomenutoj proslavi.“&nbsp;</p>

Danas se u Republici Turskoj obilježava 109. godišnjica Čanakalske bitke, u nekim historijskim i vojnim udžbenicima poznate i kao Bitka na Galipolju 

Centralno obilježavanje Čanakalske bitke

Čanakale: 109. godišnjica bitke u kojoj je poginulo više od 16.000 Bošnjaka

<p>Na današnji dan 1997. godine, na bolji svijet preselio je Alija Isaković, bosanskohercegovački patriota i borac za afirmaciju i očuvanje identiteta svoga naroda i zemlje, a sahranjen je među bh. velikanima u haremu Ferhadije džamije u Sarajevu. Kao jednog od najvećih boraca za identitet bošnjačkog naroda, a naročito za afirmaciju bosanskog jezika, Isakovića s pravom nazivamo utemeljiteljem moderne bosanske jezičke kulture.</p><p>Alija Isaković rođen je 15. januara 1932. u Bitunji kod Stoca. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet – Odsjek za južnoslavensku književnost i jezik, u Sarajevu. Bio je i geološki tehničar, prospektor urana, TV-scenarist, urednik časopisa „Život“ te urednik edicije „Kulturno naslijeđe BiH“ u sarajevskoj izdavačkoj kući "Svjetlost".</p><h2>Utemeljitelj moderne bosanske jezičke kulture</h2><p>Historijske studije navode da se početak kulturnog preporoda Bošnjaka desio krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina, kada su se pojavila kapitalna djela naših književnika: „Kameni spavač“ Maka Dizdara, „Derviš i smrt“ Meše Selimovića, „Soneti“ Skendera Kulenovića, te prva antologija bošnjačke (muslimanske) književnosti „Biserje“ Alije Isakovića. Tih godina vođena je i velika borba za bosanski jezik, koju su predvodili Alija Isaković i Mak Dizdar, ali brojniji su bili protivnici bošnjačke afirmacije koji su nastojali sve zaustaviti putem partijskih foruma, prijetnji, uhođenja, privođenja i zatvaranja bošnjačkih prvaka.</p><p>Isakovićeva djela, „Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku“ (1993.) i „Rječnik bosanskoga jezika“ (1995.) prekretnice su u bošnjačkoj leksikografiji. Osim toga, jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih dramatičara, pisaca i historičara jezika i književnosti, koji je isticao svoje bošnjaštvo i principe kojih se čvrsto držao. Istraživao je i ponosio se historijom Bošnjaka, pa je jedne prilike svom prijatelju Huseinu Brkiću pokazao popisni listić iz 1962., kada se još kao student izjasnio imenom Bošnjak.</p><p>Osim rječnika i najpoznatijeg djela "Biserje - Izbor iz muslimanske književnosti", koje je objavio 1972. godine, a 1993. ga proširio i reizdao, napisao je i: „Sunce o desno rame“, „Semafor“, "O nacionaliziranju muslimana - 101 godina afirmiranje i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana", "Bibliografija radova o Hasanaginici 1774-1974", „Taj čovjek“, "Hasanaginica", "Hodoljublje - Izbor iz bosansko-hercegovačkog putopisa (1842-1970)", „Krajnosti“, „Pobuna materije“, „Jednom“, „Neminovnosti“, „Lijeve priče“...</p>

<h2>Uzor bh. književnicima</h2><p>Isaković je bio uzor mnogim našim književnicima, a književnim kritičarima i historičarima inspiracija i tema izučavanja.</p><p>- Kao mladi pisac u njemu sam gledao učitelja, kasnije smo se družili često i posjećivali porodično. Bio je lijep i mudar čovjek. Ratno siroče, odrastao po internatima bivše države, djelovao je suzdržano i oprezno, kao da drži nevidljivi obrambeni štit oko sebe. Ne znam smijem li napisati da sam bio čovjek njegova povjerenja, jer mi je, kažem, ponekad izgledao kao vuk samotnjak – napisao je o Aliji književnik Mile Stojić.</p><p>- Pripovjedač i romansijer, dramatičar i putopisac, esejista i književni kritičar, lingvist i bibliograf, antologičar, urednik i redaktor, on se knjigama javljao samo onda kada je rukopis sazrio da u svemu bude nov i poseban, kada je nudio i anticipirao novo i neistraženo – rekao je o Isakoviću prof. dr. Enes Duraković.</p><p>- Isaković je svojom antologijom „Biserje“ napravio prvi korak u prikazivanju kontinuiteta u bošnjačkoj književnosti. On je uzeo i usmenu književnost, i lirsku pjesmu, i sevdalinku, i epsku pjesmu i umjetničku prozu, zatim srednjovjekovnu književnost, onda književnost na orijentalnim jezicima i alhamijado pisce, i time zapravo napravio taj kontinuitet. Ta antologija je mini historija bošnjačke književnosti i prvi korak, ne samo izbora dobrih tekstova već i poredak tih tekstova – istaknuo je prof. dr. Alija Pirić.</p>

<h2>Mi moramo biti pobjednici</h2><p>- Ovaj uzburkani historijski tok jedan je od uzroka što se u bošnjačko-muslimanskom narodu mogu sresti svi oblici krajnosti. Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, naivne i predane ljude, beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja, prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja - rekao je Alija Isaković na Bošnjačkom saboru, održanom 27. septembra 1993. godine. </p><p>Prema mišljenju mnogih bh. intelektualaca, ovo je jedna od najboljih analiza bošnjačkog mentaliteta, aktuelna i danas, koja ujedno nosi poruku da njegujemo i jačamo naše pozitivne, a minimiziramo negativne osobine, da budemo jedinstveni i ponosimo se onim što jesmo i što baštinimo od svojih predaka.</p><p>Veoma emotivnim i vrijednim analizama naroda pogođenog ratom proglašeni su Isakovićevi zapisi o agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. </p><p>- Rat je, teško nam je, ne znam da je nekome bilo ovako teško, ali - vrijeme je da se počnemo baviti sobom. Kao narod. I kao narod u svojoj državi. I da se bavimo državom, sa svim onim šta to podrazumijeva. Sve što u ovome ratu činimo, činimo jer smo prisiljeni na to. Nismo birali ni vrijeme, ni mjesto, ni način obračuna sa susjedima. Branimo se uspravno i do kraja, kako se brani onaj koji nema drugog izbora. Neće trebati mnogo vremena i mnogo riječi da se pokaže kako je ta naša borba bila začuđujuća u svojoj odlučnosti i istrajnosti. U našem heroizmu ima neke srdačnosti koja izvire iz naše epike o Budalini Tali, srdačnosti i netipičnosti koja stoji prema agresorskoj podmuklosti i kukavičluku. Možda stoga što u ovome oslobodilačkom ratu mi moramo biti pobjednici. Ili nas neće biti…</p><h2>Musliman, Bošnjak i Bosanac</h2><p>Isaković je na najjednostavniji način objasnio značenja i razlikovanja termina (M)usliman, Bošnjak i Bosanac: </p><p>- Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH. To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. Savez komunista uveo je za nas termin Musliman (s velikim „M“), umjesto Bošnjak, da bi se Musliman asimiliralo u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije, jer označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije. Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime, a Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom. </p><p>Naš velikan dobio je brojne nagrade za svoje prozno i dramsko stvaralaštvo, među kojima je isticao kao najdražu Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva iz 1976. godine. Mnogi književni kritičari upoređuju Isakovića s još jednim bh. velikanom Safvet-begom Bašagićem: „Ono što Bašagić bijaše na prekretnici vijeka, spiritus movens bosansko-muslimanskoga općega preporoda – to je Isaković ponovio na kraju vijeka. Kao izvorni pisac u više žanrova (roman, drama, putopis, pripovijetke) Isaković tek čeka na pravo vrednovanje, i slobodno se može reći da je njegovo djelo kao kreativnog autora pomalo zanemareno“.</p><p>Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, 30. novembra 2020. godine, postavilo je spomen-ploču na njegovoj rodnoj kući u Bitunji kod Stoca, a Bošnjačka zajednica kulture "Preporod" dodjeljuje godišnju nagradu "Alija Isaković" za najbolji dramski tekst.</p>

„Ono što Bašagić bijaše na prekretnici vijeka, spiritus movens bosansko-muslimanskoga općega preporoda – to je Isaković ponovio na kraju vijeka“

Alija Isaković: 27. godišnjica smrti bh. prosvjetitelja, pisca, lingviste i leksikografa 

<p>Kada se prisjećamo velikih umova koji su ostavili trag u našoj historiji, prvo ime koje nam se nameće je Ivo Andrić, jer je nesporno bio najveći bosanskohercegovački književnik svih vremena, za šta je dobio i svjetsku potvrdu – Nobelovu nagradu za književnost. </p><p>Andrić već 49 godina nije među nama, ali je i danas njegov samozatajni i kontroverzni život predmet brojnih polemika. Kako je svojstveno našem balkanskom mentalitetu da svoje ljude genijalnog uma, istinske vizionare, osporavamo i osuđujemo za neke životne odluke i opredjeljenja, minimizirajući i njihova djela i ličnost, tako ni Andrić nije bio pošteđen, pa se sklanjao od ljudi, bježao u samotništvo, naročito posljednjih godina života. Međutim, sjaj njegovih izvanrednih djela ništa nije moglo niti može potamniti, jer prave vrijednosti sijaju kao najfiniji izbrušeni dijamanti.&nbsp;</p>

<h2>Diplomatija</h2><p>Andrić je rođen 9. oktobra 1892. u Travniku. Njegov otac Antun bio je sudski službenik, ali je preminuo od tuberkuloze kad su Ivi bile dvije godine, pa Andrić s majkom Katarinom seli prvo u Višegrad, a zatim u Sarajevo.</p><p>Završio je sarajevsku Veliku gimnaziju s najboljim uspjehom, zbog čega je dobio stipendiju HKD „Napredak“, te 1912. godine počeo studirati na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Studije je nastavio u Beču i Krakovu, ali ih je prekinuo početkom Prvog svjetskog rata. Tek 1923. godine završava studije na Filozofskom fakultetu u Gracu, a naredne, 1924., doktorira s temom „Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine“. </p><h2>Ambasador u Berlinu</h2><p>Poslije rata, Andrić počinje raditi kao službenik u Ministarstvu vjera u Beogradu, nakon čega je, 1921. godine, postavljen za službenika u Generalnom konzulatu Kraljevine Jugoslavije u Bukureštu, sljedeće godine prelazi u Konzulat u Trstu, da bi početkom 1923. bio imenovan vicekonzulom u Gracu. U aprilu 1939. odlazi u Berlin kao ambasador Kraljevine Jugoslavije i tu dužnost obavlja dvije godine, do početka Drugog svjetskog rata, kada se vraća u Beograd. </p><p>Mnogi su mu spočitavali saradnju s Trećim rajhom i Hitlerom, ali on je samo obavljao dužnost na koju ga je postavila njegova država, a da je bio zatečen dešavanjima u tadašnjoj Njemačkoj i da mu je zbog toga bilo vrlo teško, potvrđuju i stihovi koje je tada napisao:</p><p>„Dolje, gdje ove riječi pišem<br>Okužen vazduh grudi steže<br>Odmora nema budno oko<br>Sputan živim i teško dišem<br>Sve me je manje, sve sam niže.“</p><p>O tom periodu je malo i pisao i govorio, ali je jedne prilike, 1946. godine, kazao: "Nijemci i Njemačka! To je najveća muka moga života, slom koji može značiti u čovjekovoj sudbini ili prekretnicu ili smrt. To je problem od kojeg će bolovati Evropa još sto i pedeset godina. Pa ni tada ne vidim rješenje“.&nbsp;</p>

<h2>Nobelova nagrada</h2><p>Kao vječni zagovornik jedinstvene Jugoslavije, bio je i vijećnik Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a, održanog 26. aprila 1945. u Sarajevu, uoči samog kraja Drugog svjetskog rata. Godine 1950., izabran je za člana Predsjedništva Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine, iako je tek 1954. postao član Komunističke partije Jugoslavije. </p><p>U Štokholmu, 10. decembra 1961. godine, uz zvuke sevdalinke "Kad ja pođoh na Bembašu", švedski kralj Gustav VI uručio je Ivi Andriću nagradu Nobelovog komiteta Švedske akademije, koja mu je dodijeljena „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom historije svoje zemlje“. Prilikom dodjele, govorom „O priči i pričanju“ Andrić se zahvalio za priznanje, rekavši, između ostalog: </p><p>- Zar ne izgleda pomalo kao nepravda da se od onog koji je stvorio neko umjetničko djelo, pored toga što nam je dao svoju kreaciju, dakle dio sebe, očekuje da kaže nešto i o sebi i o tom djelu? Ima nas koji smo više skloni da na tvorce umjetničkih djela gledamo bilo kao na nijeme, odsutne savremenike, bilo kao na slavne pokojnike, i koji smo mišljenja da je govor umjetničkih djela čistiji i jasniji ako se ne miješa sa živim glasom njegovog stvaratelja. Takvo shvaćanje nije ni usamljeno ni novo, još Monteskje je tvrdio da "pisci nisu dobri suci svojim djelima". S divljenjem i razumijevanjem sam nekad pročitao Geteovo načelo: "Umjetnikovo je stvarati, a ne govoriti!".</p><p>Osvajanjem Nobelove nagrade Andrić je dobio i novčani iznos od milion dolara, koji je poklonio za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini, a u istu svrhu je poklonio i novčane iznose kasnijih nagrada AVNOJ-a iz 1967. i Dvadesetsedmojulske iz 1970. godine.</p>

<h2>Remek-djela</h2><p>Iako je književnu karijeru počeo poezijom, objavivši prvu pjesmu „U sumrak“, 1911., u časopisu „Bosanska vila“, Andrić se proslavio prozom, odnosno romanima i pripovijetkama, od kojih „Prokletu avliju“ kritičari smatraju vrhuncem pripovjedačkog umijeća. Najpoznatije romane, remek-djela bosanskohercegovačke, regionalne pa i svjetske književnosti, „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“, napisao je tokom Drugog svjetskog rata, kada se povukao u samoizolaciju u okupiranom Beogradu. </p><p>Andrićeva najveća inspiracija bili su mostovi, koji su ga fascinirali simbolikom koju je u njima vidio: prevazilaženje nereda, provalije, praznine, prolaznosti života... Mostovi služe spajanju, komunikaciji i prelazu, teže ka „drugoj obali na kojoj dobijaju svoj pravi smisao“. Vidio je u njima čovjeka, graditelja koji živi vječno u svom djelu, kao što je i on težio da živi u svojim djelima:</p><p>- Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, jer su opštiji, od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvijek smisleno, na mjestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo – rekao je naš nobelovac.</p><p>Romanom „Na Drini ćuprija“ Andrić se želio odužiti zavičaju, ali i suprotstaviti surovoj stvarnosti i osjećaju lične ugroženosti pričom o vječnosti, ljepoti i skladu umjetničkog djela: </p><p>„Zavideći stvoritelju na ljepoti svijeta, šejtan je među ljudima stvorio provalije koje su odvajale kraj od kraja i dijelile ljude. Allahu bijaše žao pa pošalje svoje meleće (anđele) da ljudima pomognu. Kad vidješe da ljudi ne mogu preći haluge i dubine i obavljati svoje poslove, oni iznad provalija 'raširiše krila i svijet stade da prelazi preko njihovih krila'. Tako su ljudi od anđela naučili kako se grade ćuprije. ... E zato je, poslije česme, najveći sevap sagraditi ćupriju i najveća grehota dirati u nju, jer svaka ćuprija, od onog brvna preko planinskog potoka pa do ove Mehmed-pašine građevine, ima svoga meleća koji je čuva i drži, dok joj je od Boga suđeno da stoji“.&nbsp;</p>

<h2>Ženidba u 66. godini</h2><p>Andrićev ljubavni život dugo je bio tajna. Kada se oženio, tek u 66. godini, kostimografkinjom Narodnog pozorišta iz Beograda Milicom Babić, udovicom svog prijatelja Nenada Jovanovića, tajna je otkrivena. Naime, bio je cijelog života zaljubljen u Milicu, zabranjenu ljubav, jer je ona bila udata žena. </p><p>Pretpostavlja se da su se upoznali i prije nego što je Andrić kao ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu zaposlio njenog supruga Nenada u Ambasadi, a Milicu zamolio da mu bude domaćica na prijemima, jer je bio neženja. Ne mogavši joj javno izjavljivati ljubav, pisao joj je tajna pisma koja je završavao potpisom "Tvoj Mandarin, koji te nježno grli".</p><p>Kada je Nenad preminuo, 1957. godine, Milica i Ivo priznali su svima svoja osjećanja i naredne godine se vjenčali. Njihov brak, u kojem nisu imali djece, bio je skladan, ali, nažalost, trajao je kraće od čežnje i čekanja. Lijekovi koje je Milica uzimala zbog artritisa oslabili su joj srce i umrla je 16. marta 1968. u njihovoj porodičnoj kući u Herceg Novom. </p><p>U vrijeme dok je čeznuo za Milicom Ivo je napisao jednu od svojih najpoznatijih pripovjedaka „Jelena, žena koje nema", a dugo je nagađano da li postoji i ko je Jelena. Sam Andrić je razriješio tu misteriju, priznavši da je Jelena, ustvari, Milica, te da je njoj posvećena pripovijetka.</p><p>Nakon Milicine smrti Andrić se potpuno zatvorio u sebe, a i zdravlje ga nije služilo pa je često boravio u bolnicama i banjama na liječenju. Preminuo je 13. marta 1975. godine na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, a njegova urna položena je u Aleji zaslužnih građana, pored groba voljene Milice. </p><p>Brojne škole i ulice u BiH i našoj regiji nazvane po Andriću, mnogi spomenici i spomen-sobe, njegov lik i Višegradski most na novčanici od 200 KM, Memorijalni muzej u rodnoj kući u Travniku..., potvrđuju da je jedan od najvećih Bosanaca i da su njegova genijalna književna djela nadrasla sve kontroverze njegovog života.&nbsp;</p>

<h2>Rodna kuća </h2><p>U Travniku, u kući u kojoj je rođen Ivo Andrić, danas je Memorijalni muzej, gdje se čuvaju piščevi rukopisi i predmeti iz privatnog života, a sobe su restaurirane da budu što autentičnije vremenu kada je živio.</p>

Uz zvuke sevdalinke "Kad ja pođoh na Bembašu", švedski kralj Gustav VI uručio je Andriću nagradu Nobelovog komiteta Švedske akademije 

Ivo Andrić: Najveći bh. književnik svih vremena 

Emisija "Lijepe riječi": Pravilna upotreba genitiva

Emisija "Lijepe riječi": Akcenti u bosanskom jeziku

Safvet-beg Bašagić: 90. godišnjica smrti prvog bošnjačkog doktora nauka

Emisija "Lijepe riječi": Pravilna upotreba priloga

Emisija "Lijepe riječi": Nedoumice u u vezi s rastavljenim i sastavljenim pisanjem riječi

Džemila Hanumica Zekić: 107. godišnjica rođenja najdugovječnije bh. književnice

Emisija "Lijepe riječi": Dileme u vezi s pravilnom upotrebom velikog i malog slova

Emisija "Lijepe riječi": Razlika u značenju i upotrebi glagola izviniti i izvinuti

Branko Ćopić: 40. godišnjica smrti jednog od najboljih bh. pisaca

Emisija "Lijepe riječi": Kako pravilno koristiti pasiv

Prof. dr. Munib Maglajlić: 79. godišnjica rođenja bh. akademika i književnika

„Lijepa riječ“ i gvozdena vrata otvara

Stećci: Starobosanski mramorovi

Čanakale: 109. godišnjica bitke u kojoj je poginulo više od 16.000 Bošnjaka

Alija Isaković: 27. godišnjica smrti bh. prosvjetitelja, pisca, lingviste i leksikografa

Ivo Andrić: 49. godišnjica smrti najvećeg i najkontroverznijeg bh. pisca

Emisija "Lijepe riječi": Pravilna upotreba genitiva

Emisija "Lijepe riječi": Akcenti u bosanskom jeziku

Safvet-beg Bašagić: 90. godišnjica smrti prvog bošnjačkog doktora nauka

Emisija "Lijepe riječi": Pravilna upotreba priloga

Emisija "Lijepe riječi": Nedoumice u u vezi s rastavljenim i sastavljenim pisanjem riječi

Džemila Hanumica Zekić: 107. godišnjica rođenja najdugovječnije bh. književnice

Emisija "Lijepe riječi": Dileme u vezi s pravilnom upotrebom velikog i malog slova

Emisija "Lijepe riječi": Razlika u značenju i upotrebi glagola izviniti i izvinuti

Branko Ćopić: 40. godišnjica smrti jednog od najboljih bh. pisaca

Emisija "Lijepe riječi": Kako pravilno koristiti pasiv

Prof. dr. Munib Maglajlić: 79. godišnjica rođenja bh. akademika i književnika

„Lijepa riječ“ i gvozdena vrata otvara

Stećci: Starobosanski mramorovi

Čanakale: 109. godišnjica bitke u kojoj je poginulo više od 16.000 Bošnjaka

Alija Isaković: 27. godišnjica smrti bh. prosvjetitelja, pisca, lingviste i leksikografa

Ivo Andrić: 49. godišnjica smrti najvećeg i najkontroverznijeg bh. pisca