U Republici Turskoj danas se obilježava 109. godišnjica Čanakalske bitke, u nekim historijskim i vojnim udžbenicima poznate i kao Bitka na Galipolju. Tim povodom mr. Sahudin Kačar za portal „Avaza“ priredio je tekst o okolnostima i detaljima Čanakalske bitke, jednog od najznačajnijih događaja u historiji Republike Turske.

„Na današnji dan navršava se 109 godina od Čanakalske bitke, u nekim historijskim i vojnim udžbenicima poznate kao Bitka na Galipolju.

Na tjesnacu Dardanelskog moreuza u martu 1915. godine, sudarile su se dvije najveće vojne sile, Engleska udružena s drugim silama Antante i Osmanska Carevina, koja je u to vrijeme bila znatno oslabljena.

Anadolijski smrtni bolesnik

Naime, krajem XIX i početkom XX vijeka Osmansko Carstvo je prolazilo kroz najveću krizu od svog postojanja. Nad carstvom iscrpljenim ratovima, bunama i unutrašnjim neprilikama, nadvile su se tame zla s neizvjesnim ishodom, tim više što je ekonomsko, vojno i državno uređenje bilo na rubu propasti, zbog čega su ovo vijekovima najmoćnije carstvo u to doba nazivali Anadolijskim smrtnim bolesnikom.

U želji da obezbijedi što povoljniji status u nadolazećem ratu, osmanska administracija je inicirala približavanje članicama Antante. Tu inicijativu je ignorisalo Rusko carstvo, što je utjecalo na uspostavljanje savezništva s Njemačkom, te je početkom avgusta 1914. godine potpisan sporazum o savezništvu između Njemačke i Osmanskog Carstva.

Radi vlastite sigurnosti, sedmicu kasnije, Osmanska Carevina proglasila je vojnu neutralnost. Jedino je dozvolila njemačkim ratnim brodovima Goeben i Breslau, koji su bježali pred engleskom flotom, da prođu kroz Dardanele i Bosfor, potom su ih, shodno odluci o neutralnosti, zatvorili za prolaz svim stranim brodovima. Ovaj događaj izazvao je podizanje tenzija kod članica Antante. Potom je Osmansko Carstvo objelodanilo da je ta dva broda uzelo umjesto brodova koje je naručilo od Engleske, koje nije preuzel i pored činjenice da ih je unaprijed platilo, te da su brodovi pod imenima Javuz i Midili priključeni carskoj mornarici.

Prvi svjetski rat

Kada je krstarica Javuz krajem septembra 1914. godine bombardovala ruske luke Sivastapol i Novorosisk u Crnom moru, Rusi su početkom oktobra 1914. prešli granicu na Kavkazu i zvanično započeli rat. Na taj način je Osmansko Carstvo direktno uvučeno u Prvi svjetski rat.

Mramorno more sa svoja dva prirodna moreuza Bosfor i Dardaneli, bilo je od posebnog strateškog, vojnog i geopolitičkog značaja a zbog geografskog položaja posebno važno Evropljanima. Zauzimanjem Dardanela i Bosfora stekli bi se uslovi za zauzimanje Istanbula čime bi u konačnici, osim fizički, i duhovno, trajno porazili Osmanlije. Također, po omjeru vojne moći zapadnih zemalja predvođenih Engleskom bilo je izvjesno da se konačno ukazala prava prilika za ostvarenje sna i osvete vijekovima sakupljane u njedrima Evropljana, kako je kazao general Hamilton, zanesen veličinom flote kojom je komandovao.

I dok je Osmanska Carevina grčevito tražila izlaz iz nadolazećeg pakla, ostale države su kovale planove o potpunoj podjeli njene teritorije. Rusija se spremala zauzeti moreuze Bosfor i Dardanele te se tako spustiti toplim morima, Engleska je željela zauzeti Palestinu radi osiguravanja Sueckog kanala i nesmetanog puta prema Indiji, a Francuska je sanjala o zauzimanju Libana i Sirije. Nezadovoljni kolonijalnim podjelama Nijemci su željeli širiti svoj politički i ekonomski utjecaj prema Istoku, dok su Italijani željeli zaposjesti Antaliju.

Osvajanjem Dardanela i Bosfora snage Antante spriječile bi dostavljanje neophodne vojne opreme i druge pomoći Osmanlijama od Njemačke. Mnoge zemlje koje su neutralne ne bi ostale ravnodušne naspram tog uspjeha i brzo bi objelodanile svoje priključenje savezu Antante. Uz to, taj uspjeh bi učvrstio vlast nad muslimanskim i drugim kolonijama u Aziji i Africi. Time bi u potpunosti utvrdili već uspostavljeni kolonijalni sistem.

Rat protiv Osmanlija

Vođeni tim idejama, Engleska je početkom januara 1915. godine odlučila krenuti u rat protiv Osmanlija. Dobila je podršku od Francuske, koja joj se odmah priključila. Englezi su bili uvjereni da im je za osvajanje Dardanela i Bosfora dovolj¬na samo pomorska flota, što je podržao i Čerčil (Churchil), uvjeren da će engleska pomorska flota, koja u svojoj historiji nikad nije doživjela poraz, zajedno s francuskom flotom, u potpunosti ostvariti vojni cilj. Poraz nije bio opcija, pogotovo ne od osmanske vojske koja je bila pred raspadom.

Duboko svjesni stanja u kojem se našla Osmanska Carevina, te obavještajnih podataka s kojima su raspolagali, vojni vrh carevine je znao dimenziju opasnosti koja se nadvila nad carevinom. Iscrpljena carska vojska, demoralisana prethodnim porazima, vojno neopremljena, nije bila ozbiljan protivnik snagama koje su pripremale pakleni ratni plan protiv Osmanlija. Suočeni s činjenicom opstanka ili nestanka, s dubokim patriotskim osjećanjem i snažnim nacionalnim nabojem kakav gotovo niko na svijetu nema kao Turci, crpeći posljednje atome fizične snage i snažnog duhovnog nadahnuća, uzdigli su se iz ponora odlučni da štite domovinu, naciju i čast, prije svega, opstanak.

Upućen je javni poziv za opštu mobilizciju svih i svega što može pomoći u odbrani države. Kako je ranijom odlukom vrhovni vjerski vođa muslimana (Halifa) bio sultan Osmanskog Carstva, upućen je poziv svim muslimanima da se uključe u rat i odbrani Halifata, što je dalo značajne rezultate.

Bošnjački dobrovoljci

Zaključivanjem Berlinskog mirovnog ugovora, 1878. godine, Bosna je pripala Austro-Ugarskoj, dok je područje današnjeg Sandžaka ostalo u sastavu Osmanskog Carstva sve do Balkanskih ratova, kada su Osmanlije protjerane s Balkana, ali i dalje je Sandžak formalno bio sastavni dio Carevine, kako su to i doživljavali stanovnici Sandžaka, prije svega Bošnjaci.

Pozivom na opštu mobilizaciju Bošnjaci Sandžaka su to prihvatili kao obavezu te su se u velikom broju odazvali pozivu. Značajan dio Bošnjaka iz BiH također se odazvao pozivu. Više od 20 hiljada Bošnjaka iz Sandžaka i BiH učestvovali su u bitki na Galipolju.

Snažnu podršku Osmanskom Carstvu u naoružanju, odjeći, municiji, opremi, ali i u vojno-obavještajnim podacima pružila je Njemačka. Ta pomoć je bila izuzetno važna. Bez nje nije postojala nikakva mogućnost pružanja otpora, pogotovo pobjede, koja je uz veoma velike ljudske žrtve u konačnici ostvarena.

Operacije na moru počele su 19. februara 1915. godine i trajale do 13. marta te godine. Englesko-saveznički brodovi tukli su topovima turska utvrđenja. Za to vrijeme, brodovi za pretraživanje mina neprestano su čistili more od minskih polja. Kad su napadači bili uvjereni da će gotovo na juriš proći kroz Dardanele, susreli su se sa snažnim otporom. Bilo je jasno da ovaj posao i nije nimalo lak, kako su to engleski i francuski komandanti pretpo¬stavljali. Ni nakon mjesec neprestanog granatiranja iz svih raspoloživih oruđa i oružja nije ostvaren ozbiljniji pomak na bojnom polju.

U skladu sa izmijenjenim ratnim planom u jutarnjim satima 18. marta 1915. godine, ubijeđeni da su se stekli uslovi za osvajanje, saveznička flota pojavila se na ulazu u Moreuz. Neki od brodova ušli su unutar Moreuza. Za cilj napada odabrana su utvrđenja na obalama. Nakon uspostavljanja linije napada, u Moreuz su ušle i francuske krstarice.

S osmanlijskog utvrđenja Kumkale dolazila je jaka vatra, koja je remetila plan savezničkih snaga.

Poraz saveznika

Usred snažnog otpora i nadljudskih napora osmanlijskih artiljeraca, svjesni da ako ne uspiju danas, da će od sutra svijet drugačije izgledati, iz pepela, neočekivano, uspjeli su onesposobiti nekoliko brodova, dok je francuska krstarica Bouvet potonula za samo tri minute, noseći sa sobom na dno mora gotovo 600 članova elitnih pomorskih jedinica i posade. Saveznički komandanti s nevjericom su posmatrali događaje u zaljevu. Događaji koji se odigraše tog 18. marta bijahu uzrok zbunjenosti i strahu saveznika.

S druge strane, odlučni hrabri branioci osnaženi potapanjem franuske krstarice i jednim brojem neprijateljskih brodova, znajući da je to bitka opstanka, što je u konačnici i prozvaše „Bitkom svih bitki“, predvođeni veoma odlučnim komandantima, nadahnuti samopouzdanjem nakon ostvarenih uspjeha na moru osjetili su da je pobjeda pred njima, zbog čega su još odlučnije pružali otpor.

Neuspjeh pomorske flote u bitki za Čanakale usmjerio je nade prema kopnenim operacijama. Na čelu onih što su branili mišljenje da je sudjelovanje kopne¬nih snaga neminovno nalazio se Lord Fisher. Međutim, zadnju riječ imao je Lord Kitchener, engleski ministar rata. Grčka je također vidjela priliku da se uključi u kopnene operacije s ciljem zauzimanja Istanbula, čemu se snažno protivila Rusija.

Narednih dana Galipolje je bilo mjesto na kojem se okupilo više od milion vojnika iz svih krajeva svijeta. Na polju smrti, kako su ga nazvali, borbe su se odvijale svim sredstvima a nerijetko i prsa u prsa. U konačnici i kopnene operacije saveznika su doživjele neuspjeh.

Osmanlije su porazile superiorne savezničke snage i izvojevale pobjedu iz koje je nastala današnja Republika Turska.

Turski narod je bitku na Čanakalama platito sa 253.000 poginulih, ali da nije bilo takvog otpora, današnji svijet bi mnogo drugačije izgledao.

Među žrtvama (šehidima Čanakala) bio je i veliki broj Bošnjaka iz Sandžaka i Bosne i Hercegovine. Prema zvaničnim podacima, na Čanakalama je poginulo 15.600 Bošnjaka, dok neka istraživanja ukazuju da je taj broj veći od 18.000, međutim, zbog okolnosti slabog vođenja evidencije teško je govoriti o tačnom broju poginulih.

Nakon Čanakalske bitke preživjeli Bošnjaci su prešli u Anadoliju, gdje su se priključili osmanlijskim oslobodilačkim snagama i nastavili se boriti u raznim dijelovima zemlje. Tek mali dio njih uspio je vratiti se u Sandžak.

U znak sjećanja na poginule Bošnjake iz Sandžaka i BiH, na Galipolju je podignut spomenik poginulim Bošnjacima. Snažan doprinos podizanju spomenika dala su udruženja i NVO organizacije Bošnjaka u Turskoj. Bez njihove inicijative, nažalost, ne bismo svjedočili ovom plemenitom činu, gdje se s velikom zahvalnošću i poštovanjem odaje počast i sjećanje na čanakalske heroje, koji svojim tijelima i životima odbraniše čast, dostojanstvo i opstanak, koji svojom krvlju zališe temelje današnje Republike Turske.

Svakog 18. marta, prilikom obilježavanja Čanakalske bitke, na Galipolju prisustvuje veoma veliki broj građana iz svih krajeva Turske i cijelog svijeta. Na proslavi pobjede Čanakalske bitke nizostavno prisustvuju gosti iz Sandžaka i Bosne i Hercegovine.

Godine 2022. iz novogradskih boračkih udruženja 50 demobilisanih pripadnika Armije RBiH, uz podršku Općine Novi Grad Sarajevo učestvovali su u spomenutoj proslavi.“