Stećci su autohtoni bosanskohercegovački monolitni kameni nadgrobni spomenici koji su se pojavili u prvoj polovini 12., a postepeno se prestali proizvoditi sredinom 16. vijeka. U narodu su nazivani kami, biljezi i mramorje, a riječ stećak nastala je od riječi stojećak - nešto što stoji, kamen koji stoji. U širem smislu naziv stećak obuhvata ležeće kamenje, blokove, sljemenjake (u obliku kuće s krovom), koji su slični po obradi i obilježjima, a pravljeni su kao predslika vječne kuće u kojoj duša čeka spas. Ovi unikatni i jedinstveni spomenici, najvjerniji su svjedoci bosanskohercegovačkog srednjovjekovlja, koji se svojim oblicima, epitafima, dimenzijama, ukrasima i brojnošću izdvajaju iz svega sličnog što je nastalo u periodu srednjeg vijeka u evropskim, ali i svjetskim državama. Zbog toga su uvršteni na Listu svjetske baštine UNESCO-a.

- Zemlja priteže, nebo visoko. O da sam ptica, da sam soko - govori „kameni spavač“ Maka Dizdara, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, kojem su stećci bili najveća inspiracija. I ne samo književnicima, stećci, ta kamena čuda naše historije, bili su inspiracija brojnim umjetnicima, među kojima treba istaknuti i vajara Adisa Fejzića, prvog našeg doktora vajarstva, čija je skulptura, odnosno savremena interpretacija bosanskohercegovačkog stećka, postavljena ispred zgrade Parlamenta Australije u Kanberi, 2013. godine.

Svaki unikatan

Najstarije zapise o stećcima nalazimo u „Putopisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju“ Slovenca Benedikta Kuripešića, iz 1530. godine, u kojem su opisani stećci iz sela Lađevine kod Rogatice. Prvo sistemsko istraživanje stećaka u Bosni i Hercegovini počelo je u vrijeme austrougarske vladavine s fokusom na izučavanje epitafa, a tada su stećci povezani sa srednjovjekovnom Crkvom bosanskom i Bošnjanima.

Veliki doprinos proučavanju stećaka dao je Ćiro Truhelka, prvi kustos (1886.) i kasnije direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koji ih je nazvao “starobosanskim mramorovima”.

Svi dosadašnji istraživači stećaka saglasni su u jednom, da su u evropskoj i svjetskoj kulturi oni jedinstveni, originalni, da nemaju uzora niti su kopija bilo kakvih drugih, pa ni antičkih spomenika. A još jedna specifičnost stećaka je što ne postoje dva istovjetna, svaki je unikatan.

Najintrigantniji istraživačima stećaka je i danas odgovor na pitanje zašto su srednjovjekovni Bošnjani na svoje grobove postavljali tako masivne nadgrobne spomenike. Jedni pretpostavljaju da je to bila moda tog vremena i ne pripisuju im poseban vjerski značaj, a drugi da je razlog njihove izrade u toj veličini isključivo u dogmama Crkve bosanske. Bogumili su, naime, vjerovali da čovjeka i materijalni svijet nije stvorio Bog nego Sotona, a da je ljudska duša „djelo Gospodnje“, zarobljena u grešnom tijelu da se pati. Poslije smrti čovjeka Bog ljudske duše, nakon 40 dana čekanja, šalje u Raj ili ih po kazni vraća natrag u tijela i pakao (na Zemlju).

U skladu s učenjem Crkve bosanske, bogumili su nastojali na svaki način spriječiti da se njihova duša poslije smrti vrati u grešno tijelo i zato su izrađivali ogromne nadgrobne spomenike, da teški blokovi dobro pritisnu tijelo pokojnika, kako se njegova duša ne bi u njega mogla vratiti da se ponovo pati na Zemlji. Bogumilima je smrt značila oslobođenje duše od tjelesne patnje, zbog čega su na stećcima klesali vesele motive iz života i prirode.

Najbrojniji u svijetu

Prema oblicima stećaka (ploče, sanduci, sljemenjaci, krstače i stupovi) i njihovoj masivnosti ogleda se položaj pokojnika na društvenoj ljestvici, njegov imovinski status. Najčešće je ispod stećaka ukopavana jedna osoba, ali su arheološka istraživanja otkrila da su ispod jednog stećka nekad ukopavane po dvije, tri ili čak četiri osobe.

Ukrasni motivi su najizražajnija i umjetnički najbogatija karakteristika stećaka, mada ih većina nije ukrašena. Pronađeno je otprilike 6000 stećaka s ukrasima koji imaju različite motive: kolo, lov, životinje, mač, ljudske figure, koje uglavnom ilustriraju određene scene ili zanimanje iz pokojnikovog života ili religijsku poruku.

Epitafi ili natpisi na stećcima su posebno zanimljivi, jer svaki priča jednu priču o životu, te tako „kameni spavači“ izlaze iz anonimnosti i dobivaju svoj identitet. Do danas je evidentirano približno 400 epitafa na stećcima, koji su pisani specifičnim bosanskim ćiriličnim pismom - bosančicom. Najviše je onih kratkih, koji sadrže samo osnovne informacije o pokojniku te ponekad o tome ko je podigao spomenik, ko ga je klesao, ko upisao natpis, a neki su duži i predstavljaju malu biografiju pokojnika, u kojima se često navode i značajnije historijske ličnosti, te poruke prolazniku. Mnogi epitafi u sebi sadrže filozofsko-religijsko-moralnu poruku: „Ja sam bio kako vi jeste, a vi ćete biti kako jesam ja“.

Prema posljednjem zvaničnom popisu, iz 1970-ih godina, stećaka u Bosni i Hercegovini je bilo više od 70.000, a prema savremenim terenskim istraživanjima pretpostavlja se da ih je otprilike 100.000. I ta brojnost je jedna od fascinantnih specifičnosti stećaka, jer nigdje drugdje u Evropi nema toliko sačuvanih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. Najviše stećaka se nalazi u Konjicu i Nevesinju, više od 3000, a veliki broj ih je i na lokalitetima u Rogatici, Livnu, Trebinju, Stocu, Gacku, Sokocu, Kalinoviku i Bileći.

Zakopano blago

Još za vrijeme Osmanlija počelo je otvaranje i pljačkanje grobova ispod stećaka, te razbijanje spomenika, koje je nastavljeno i u vrijeme Austro-Ugarske, a u nekim područjima, nažalost, traje i danas. Razlog leži u narodnoj predaji o zlatu u grobovima i stećcima. Ovakva sudbina zadesila je najljepši i najpoznatiji stećak – Zgošćanski sljemenjak, pronađen u okolici Kaknja. Prema zabilježenoj predaji, razbili su ga željeznim klinovima neki ljudi iz Vareša, jer je „zvečao“ pa su mislili da u njemu ima zlata. Istina je da je zanimljivih i vrijednih nalaza u grobovima ispod stećaka bivalo, ali su bili rijetki.

Mitovi

Rasprostranjeno je vjerovanje da su stećci ljekoviti i za ljude i za životinje. Tako su prah sa stećaka u nekim bosanskim selima žene koje nisu mogle zatrudnjeti mutile i pile u vodi koja bi im trebala pomoći da zatrudne. U nekim selima oko Kupresa i Zenice stoka se u tačno određenom periodu godine vodala oko određenih stećaka, kako bi bila zdrava i debela. Vjerovano je i da će pomjeranje stećaka izazvati velike prirodne nepogode ili da će im se zbog toga ukućani ili stoka razboljeti ili umrijeti, pa je strogo izbjegavano pomjeranje ili razbijanje mramorja.