Vrlo često svu odgovornost za učenje i školski uspjeh roditelji, naročito tokom osnovne škole, preuzmu na sebe, tako da se dijete sve manje brine i razmišlja o školi. Poučeno iskustvom da to zapravo i nije njegova briga i da će roditelji reagirati, djeca propuste usvojiti radne navike i preuzeti brigu o školi. Međutim, to obično dođe na naplatu pri prelasku u srednju školu.  

Roditelji trebaju postepeno, u skladu s uzrastom djeteta, prepuštati odgovornost za školu djetetu. To znači da dijete počne samo spremati torbu za školu, brinuti se o zadaći, je li napisana ili nije, podizati knjige za lektiru iz biblioteke, samo ustajati na vrijeme. Naravno da to sve neće raditi prvačić, no već tokom prvog razreda bi većina djece mogla preuzeti brigu o pakiranju torbe, a i veći dio brige o svojoj zadaći.

Osim odgovornosti u obliku brige za svoje obaveze koje roditelj treba polako prepuštati djetetu, važno je da roditelj ima na umu da dijete ide u školu zbog sebe i da se taj stav osjeća u razgovorima koje vodi s djetetom. Iz takvog odnosa proizlazi način komunikacije i razgovora koji djetetu ne ubija volju za učenjem već djeluje motivirajuće.

Vrlo česta, iako dobronamjerna, greška roditelja je konstantno ispravljanje, prigovaranje djetetu i dijeljenje savjeta na svakom koraku. To ometa komunikaciju na svim poljima, no vezano za školu i učenje, djeca se uče da ne mogu sama riješiti problem, da to za njega čine mama i tata i da je najbolje ako samo poslušaju što im je rečeno.

Umjesto toga, dijete je potrebno podržavati, ohrabrivati, poštovati i vjerovati u sposobnosti djeteta da će samo savladati probleme i uspjeti u onome što želi.