Početak septembra uvijek je u duhu nove školske godine. I dok se mališani i oni malo veći đaci raduju, roditelji se opet hvataju za glavu, jer je septembar mjesec kada moraju, iz ionako skromnih budžeta, izdvojiti pozamašne svote novca kako bi djeci osigurali najbolji početak školske godine. Da, početak.

Jer će do kraja imati sigurno još izdataka.

Resorna ministarstva pomoći će tako što će osigurati besplatne udžbenike za određene uzraste, što će roditelje, barem malo, rasteretiti.

Ali tu je i mnoštvo drugih problema s kojima se roditelji suočavaju u borbi za što bolje i adekvatnije obrazovanje svoje djece. Dosta njih se odnosi na, prvenstveno, psihičko i fizičko zdravlje.

Koliko puta smo govorili da je ruksak učenika teži od njega samog, a to se ne mijenja. Zahtjevi obrazovnih struktura samo su veći, što ne znači i efikasniji.

Dalje, još jedan dugogodišnji problem dočekao je đake i ove školske godine. Njima se razredni nastavnici i učitelji/učiteljice mijenjaju „kao na traci“. Praksa “rada na određeno vrijeme“ stvarnost je na stotine prosvjetnih radnika u državi. A mi koji pamtimo svoju učiteljicu tokom prve četiri godine i razrednog nastavnika naredne četiri godine školovanja znamo koliku su ulogu imali u našim životima, od obrazovanja do stvaranja empatije, pa, naposljetku, i do toga kakvi smo ljudi postali.

To će mlađi sada teško osjetiti. Vremena se mijenjaju, i trebaju, ali neke stvari koje su se pokazale kao dobre ne treba otklanjati. Učitelji su nam bili „školski roditelji“. Uz odgoj kod kuće, škola odnosno ljudi koji su radili u okviru nje uveliko su nas oblikovali.

Šta je sa silnim sigurnosnim mjerama, obaveznim posjetama psiholozima o kojima se govorilo nakon tragedije u Srbiji, kada je maloljetnik ubio svoje drugare iz razreda?! Bilo, prošlo, kao i sve kod nas. „Znam ja nas, je*o ti nas“, reče davno Branko Ćopić.

Puno problema, a rješenja s glave nema.