Sadik Tabaković, svojevremeno jedan od najboljih bh. pjesnika, svaki dolazak u rodnu Bosansku Gradišku iz daleke Švedske doživljava veoma emotivno.
Odmor provodi u šetnji ili vožnji biciklom pored Save, gdje, kako kaže, sreće omiljene ljude i kupi energiju gledajući u rijeku. Dionicu od Sušare do Ciglane dnevno prijeđe i po nekoliko puta.
- Ta tri magična kilometra mi znače mnogo. Sretnem dobre ljude, moje prijatelje, i onda uz razgovor pustimo mašti na volju. Ovdje sam pisao svoje najljepše pjesme - priča Tabaković.
Sadik je veoma bolno prihvatio odlazak u Švedsku. Rat je u njemu ostavio duboke tragove, koje tek pomalo zaliječi kada dođe u rodnu Bosansku Gradišku. Priznaje da je sa suprugom Fatimom na dalekom sjeveru preživljavao teške trenutke.
- Prve dvije godine supruga Fatima i ja redovno smo u Švedskoj, kao na kraju svijeta, zemlji na hladnom sjeveru, išli na željezničku stanicu kao da ćemo baš toga jutra ili dana otputovati nekamo, negdje, zauvijek, bez povratka i žaljenja. Htjeli smo zapravo kući, među svoje i na svoje, bilo nam je preteško - priča Tabaković.
Nekada je bio član Udruženja književnika BiH, objavljivao je i dobivao nagrade. Pokušao je da piše i u Švedskoj, ali priznaje da mu na hladnom sjeveru ne nadolazi inspiracija.
- Bojim se da se u meni ugasila tanana, zlatna pjesnička nit – naglašava Tabaković.