Đorđe Balašević prije nekoliko dana predstavio je svoju prvu bajku koja je, prema pisanju medija u Srbiji, hit na beogradskom sajmu knjiga, ali njegova kćerka Jelena ne slaže se da je to prva bajka koju je njen otac napisao.
Za "Knjigu koje nema" Jelena je imala samo riječi hvale, ali osvrnula se i na Đoletovu pjesmu "Naopaka bajka" te otkrila da ona nije izmišljena, već nosi sjećanje na jedan od najtežih perioda u njenom životu.
O traumatičnom iskustvu kad poslije nesreće nije mogla hodati Beba Balašević otvorila se još prošle godine, kad je otkrila da su joj ljekari davali jedan posto šanse da stane na noge.
- Ne bi bilo tačno reći da je ovo prva Đoletova bajka. Ok, prva tatina bajka. Neću skrivati da ovu vijest pišem ja, Beba, srednje dijete i jedan od urednika (smijem se malo folirati). Dakle, bilo bi to nefer prema "Lepoj protinoj", "Boži Pubu", prema "Uspavanki za dečaka", prema, na kraju krajeva, pjesmi koju najviše izbjegavam: "Naopakoj bajci" - počela je Jelena svoju ispovijest.
- Spomenuti likovi su (vjerovatno) izmišljeni, oni žive i dalje u fantastičnom pejzažu vrbaka pod mjesečinom, u birtiji okruženi kibicerima u transu, negdje tamo gdje im je zauvijek lijepo. No Naopaka bajka, nažalost, nije izmišljena. U njoj su stvarni i bolnički suteren kao tunel ka nebesima i hladni čelik skalpela i onaj prvi snijeg koji u ovoj priči ne donosi čudnu pjesmu, praporce i svatove. "Čekaj, to je on o tebi pisao? Ono kad si imala nesreću? Je l' ti stvarno pričao bajku?", pitali bi radoznalci. Nisam je ja imala. Imali smo je svi. I nije tema za ovu priliku. Ali da, jeste, pričao mi je puno. I tata i mama i Lola i Aleksa, pričali su mi bajku o tome da ću izaći pješke iz bolničke sobe i ta bajka se na sreću obistinila.
Mislim o tome upravo sada, 20 godina poslije "Naopake", dok sjedim i tipkam malu vijest da je tata napisao bajku koju neću izbjegavati. Naprotiv. U međuvremenu sam diplomirala književnost pa imam pravo čak i malo se folirati u ulozi književnog kritičara, a što bolje definira pravog knjiškog moljca od parafraziranja Šekspira?
Dakle, "Knjiga koje nema" je građa od koje se prave snovi, a čitav naš život je snom zaokružen. To je bajka koja te rastuži kad se završi… Ne zato što nije sretan kraj, jer onda baš i ne bi bila prava bajka, već zato što je kraj. Kao urednik, morala sam je pročitati nekoliko puta. I moram priznati da je biti urednik ove knjige, također, posao iz bajke. Ovo je knjiga o Knjizi koja povezuje prijatelje… I sasvim sam sigurna da će povezati sve Nas... - napisala je.
