Jevgenij Gaponko novi je umjetnički direktor Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS). Njegov prvi projekt na ovoj poziciji je balet „Žetva“, u kojem će ovaj Rus, koji već šesnaest godina živi u Sarajevu, igrati.
- Velika je čast, ali i zadovoljstvo raditi na ovako značajnom projektu. Činjenica da je u pitanju djelo koje označava početak postojanja Baleta u NPS-u pred igrače stavlja veliku odgovornost i visoke standarde. Kada se tome još doda obilježavanje 100 godina postojanja Narodnog pozorišta i 70 godina Baleta NPS-a, odgovornost i očekivanja postaju još veći. Pohvalio bih, ali i zahvalio ansamblu Baleta, koji, s koreografkinjom Edinom Papo na čelu, kao i cijelim stručnim timom, već dva mjeseca neumorno radi na realizaciji naše premijere. Zajedničkim snagama i uz veliki entuzijazam želimo da dostojanstveno obilježimo jubileje i iznesemo premijeru zakazanu za 28. i 29. decembar. Radujemo se ponovnom povratku na scenu i uvjeren sam da će i publika to prepoznati i da će uživati - kaže Gaponko za „Avaz“.
Osim što ste direktor Baleta, Vi i igrate u predstavi. Koja je, konkretno, Vaša uloga?
- U ovoj predstavi, izuzev učešća u muškom ansamblu, dodijeljena mi je i uloga Tunjoša, čovjeka iz podzemlja, mračnog, perfidnog, ljubomornog vođe krijumčara. Moram da priznam da mi je bilo veoma teško pronaći razloge, a posebno opravdanja za Tunjoševe podmukle postupke, kako bih taj karakter iznio vjerodostojno.
Kako je sarađivati s Edinom Papo?
- Edina Papo je naš domaći koreograf, iza čijeg koreografskog potpisa stoje mnoge uspješne predstave Baleta NPS-a. U mnogima sam i sam učestvovao, kao i većina mojih kolega. Ono što smatram važnim i velikim plusom jeste njeno poznavanje ansambla, kao i svakog igrača pojedinačno, što umnogome olakšava proces rada, brži je dolazak do rezultata i krajnjeg cilja, a to je da izvuče maksimum iz svakog igrača.
Ima li nešto po čemu biste ovu predstavu mogli izdvojiti od drugih?
- Svaka predstava, pa tako i ova, posebna je na svoj način. U pitanju je veliki projekt, balet u dva čina, sjajan libreto, konstantno prepletanje dobra i zla, kako kroz slike tako i kroz likove. Posebno bih istakao muziku sjajnog Borisa Papandopuloa, koju će publika čuti u izvođenju Sarajevske filharmonije, pod dirigentskom palicom maestre Samre Gulamović.
Dolazite iz zemlje odakle su i neki od najpoznatijih balerina i baletana, kao i stručnjaka u toj oblasti. Zašto ste se odlučili za BiH?
- Rođen sam i školovan u Rusiji, u klasi profesora Vladimira Rjabova, koji je svojevremeno bio angažiran u Narodnom pozorištu Sarajevo kao pedagog baleta i baletni majstor. On je bio i moj prvi kontakt sa Sarajevom i baletom ovdje. Od njega sam dosta slušao o sarajevskom ansamblu, koji je tada važio za jedan od najjačih ansambala nekadašnje Jugoslavije. Nije mi trebalo mnogo da se odlučim na korak da dođem i oprobam se ovdje...
Kako Vam se dopada život u Sarajevu?
- Sarajevo vidim kao grad dobrodušnih i velikodušnih ljudi, sredina u kojoj se brzo osjećate prihvaćeno i kao kod kuće i to je nešto što ćete čuti uglavnom od svih stranaca. O tome kako sam se snašao, dovoljno govori činjenica da je iza mene šesnaest godina rada i života u glavnom gradu Bosne i Hercegovine i da trenutno ne razmišljam o povratku u Rusiju.
Omiljeni baletni lik?
- Iako je svaki lik u dramaturškom i tehničkom smislu višedimenzionalan, ako već moram da se odlučim za samo jednog, onda odabir pada na balet „Spartak“.
Možete li uporediti stanje baleta u Rusiji naspram BiH?
- Vrlo teško pitanje, s obzirom na to da Rusija predstavlja kolijevku baleta i, naravno, da su kultura i tradicija njegovanja baletne umjetnosti izraženije. Također su i mogućnosti veće, a samim tim i ulaganja.
Ali ni to ne predstavlja glavnu prepreku u razvoju baleta u BiH. Ono što mene daleko više zabrinjava jeste nesvjesnost sredine o važnosti kulture i kulturne scene. Kultura je stub svake civilizirane i uređene države.
