Svaka pobjeda Damira Džumhura donosi veliku radost sportskim zaljubljenicima u Bosni i Hercegovini, njegov plasman u sami vrh svjetskih tenisera (31. na ATP listi) uspjeh je čiju je veličinu teško valorizirati.

Biti tako visoko u sportu koji igraju milioni na svijetu, u kojem se vrte basnoslovne svote novca i gdje iza najboljih stoje desetine ljudi koji se brinu za sve, od toga šta će teniser pojesti do toga na kojoj će strani kreveta spavati, skoro je nevjerovatno ako ste neko ko dolazi iz države u kojoj sport ima potpuno sporedan status.

Ono što obični ljudi ne znaju jeste da Damirovi rezultati, kao i oni Mirze Bašića, Tomislava Brkića, Aldina Šetkića, pobjede Dejvis kup reprezentacije, predstavljaju samo puki slučaj i teško da će se u ovakvim uvjetima ponoviti u narednih hiljadu godina.

Džumhurova priča jednostavno je komplicirana. Iza nje stoji samo luda upornost njegovog oca Nerfida Nene, koji je dječaku stavio reket u ruke i od prvog dodira s njim uvjeravao ga da može biti najbolji na svijetu. Nije tada Damir razmišljao o tome da nema gdje da trenira, da otac mora "izmisliti" svaku novu lopticu ili špan na reketu, pronaći novac kako god znao i umio.

S istim problemima susretali su se i ostali dječaci koji su postali igrači zahvaljujući samo ogromnom odricanju njihovih porodica.

Damir danas zarađuje toliko novca da mu ne treba niko, da može sebi platiti uvjete kakve imaju i najbolji, i zato i napreduje iz godine u godinu. Ali, šta ćemo s dječacima koji danas počinju, koji imaju talent, ali i potpuno neizvjesnu budućnost? Šta ćemo s roditeljima koji riskiraju egzistenciju svoje porodice, a nemaju pojma hoće li ikada njihovo djete moći vratiti ono što će se uložiti u njega?

Sudeći prema uvjetima u kojima djeca danas rade, moći ćemo samo vjerovati u čuda, u neke nove neustrašive roditelje i uporne dječake i djevojčice, koji će sami doći na vrh.

- Trebala bi mi knjiga da prepričam šta smo sve prošli na putu da Damir postane igrač koji može živjeti od svojih rezultata. Nikakav sistem ne postoji, prepušten si sam sebi, rizik je ogroman, jer ne možeš sa sigurnošću znati da će dijete koje i ima ogroman talent, na kraju izrasti u vrhunskog tenisera. Hoće li se povrijediti, hoće li moći izdržati taj gladijatorski tempo kojem se podredi cijeli život? - govori Neno Džumhur, otac i trener najboljeg bh. tenisera.

Prema njegovom mišljenju, problem je u tome što ljudi koji nemaju veze sa sportom, dolaze na funkcije.

- Doslovno ništa ne funkcionira, jer su na ključnim mjestima ljudi koji ne razumiju koliko je sport bitan. Nemaju pojma kako doći do kvaliteta.

Prvo ga treba omasoviti, a to je moguće jedino tako da kroz institucije, od države, Federacije, kantona, općina, budu sufinansirani klubovi koje će od te mase djece za neki vremenski period dati kvalitet za svjetsku scenu. Damirov put do ovog nivoa trajao je 20 godina, to je dugogodišnji proces, za koji treba i sistem i strpljenje - govori Džumhur.

Iako bi upravo on trebao biti primjer kako se može stvoriti šampion, kaže da ga nikada niko nije ni pozvao da kaže svoje mišljenje.

- Pa, zar ne bi bilo logično da me neko upita za savjet, sugestiju? Ne mogu to da shvatim, osim da ljudi na vlasti, jednostavno, ne znaju ili ne žele. Moraš imati infrastrukturu, terene, normalno treniranje u svih 12 mjeseci, raditi na popularizaciji tenisa. Sve je to prilično jednostavno posložiti, ali mora postojati bar volja da se nešto uradi. Nije potrebno biti previše pametan da znamo kako u našoj državi ima mnogo talentirane djece u svim sportovima. Samo im treba osigurati normalne uvjete za rad i garantiram da ćemo izbacivati svjetske zvijezde - razočaran je stanjem u svojoj državi Neno.

Tenis je specifičan, jer je od malih nogu potrebno osigurati uvjete, terene, rekete, loptice, trenere. Najbolje se to vidi na dijaspori, mnogo je naše djece po zapadnim zemljama i često postaju odlični fudbaleri, košarkaši, rukometaši. Teniseri? Teško.  

Razlog je jednostavan, roditelji ih ne upisuju da treniraju tenis, jer nemaju novca za to, većinom su to radnici i ljudi kojima bi taj trošak ugrozio egzistenciju. U fudbalu je mnogo manje potrebno, a i ako dijete pokaže talent, klub će preuzeti brigu o njemu.

Kako stvari stoje, ostat će nam da molimo Boga da se ponovo pojavi neki novi Neno, koji će svoje petogodišnje dijete tjerati na mukotrpni svakodnevni rad i na kraju od njega napraviti šampiona kojem ćemo se svi diviti.

Ovo je incident 

Direktor Teniskog saveza BiH Senad Hadžimešić dugo je u tenisu i upoznat je sa svim problemima.

- Šta se to od 1998. godine promijenilo nabolje u sportskim savezima pa da možemo očekivati napredak u bilo kojem sportu? Ništa. Ni u jednom segmentu. Samo je gore i gore. Nema Zetre, Skenderije. Ovo što je napravio Damir, što je napravio Mirza, to su incidenti.

Oni su bili među najboljim juniorima na svijetu, a samo njihovi roditelji znaju kakve su žrtve podnosili da dođu do toga. Pomoći vladajućih struktura skoro da nema, nedostaje nam terena, trenera, da ne govorimo o sistemu - ogorčen je Hadžimešić.

Nema turnira 

Glavni grad BiH Sarajevo imao je nekada kvalitetne turnire u muškoj i ženskoj konkurenciji, danas više nema nijedan.

ATP čelendžer "Sarajevo Open" doveo je na naše terene Novaka Đokovića, Marina Čilića, Žo-Vilfrida Congu (Jo-Wilfried Tsonga), Tomaša Berdiha (Tomas Berdych), Janka Tipsarevića, Rišara Gaskea (Richard Gasquet), ali se prestao održavati, jer organizatori nisu mogli osigurati ni minimalna sredstva.