Prvi povratnik Pusmulića kod Srebrenice Ramo Ademović (87) najstariji je postač na području cijele općine. Sjeća se da su postače u zoru budili pijetlovi, a mrsili su se po jedinom satu u selu koji je imao jedan imućniji domaćin.
MUBAREK MJESEC
RAMAZANSKE PRIČE
Posti od desete godine, otkad su, po želji roditelja, morala postiti sva djeca
Ramo Ademović. S. Smajlović
Prvi povratnik Pusmulića kod Srebrenice Ramo Ademović (87) najstariji je postač na području cijele općine. Sjeća se da su postače u zoru budili pijetlovi, a mrsili su se po jedinom satu u selu koji je imao jedan imućniji domaćin.
- On bi pred iftar na prozor stavio svoj kućni sat, a mi, djeca, kraj prozora bismo čekali kada će dati znak da je iftar. Djeca bi zatim trčala svako svojoj kući uz povike: „Početak, početak“ - sjeća se Ademović.
U selu nije bilo džamije pa su teravije klanjane u najvećoj seoskoj kući. Zbog dužine namaza i nedovoljno prostora, djeca su bila oslobođena klanjanja tog vakta.
Pamti i post ljeti, kada se kosila trava, žela pšenica i kada bi uzrele trešnje. Cijeli se dan, kaže, radilo po žezi. Odmori u njivama bili su ispod nekog drveta u hladu, a često i pod uzrelim trešnjama.
Ramo Ademović. S. Smajlović
- Djeci oči ostadoše na crvenim slatkim plodovima. Ali bili smo strpljivi. A poslije iftara, i odrasli i djeca navalili bi na one trešnje - uz osmijeh govori Ademović.
Ademović se sjeća i momkovanja tokom ramazana. Kaže da je najteže bilo ljeti - tokom dana radili su se svi poljski poslovi, a sijela su trajala od teravije do sehura.
- Dođeš kući, taman zaspiš, ono svane, a roditelji te bude da se ide raditi u njivi dok nije ugrijalo. Kosi se trava do podne, a od podne se ide na žetvu pšenice, i tako sve do iftara, a tokom noći opet sijelo - pamti Ademović.
MUBAREK MJESEC
MUBAREK MJESEC