Devedesetogodišnji Ramo Ademović iz Pusmulića, sela udaljenog petnaestak kilometara od Srebrenice, najstariji je postač na području cijele općine. Prije dva mjeseca ležao je u bolnici, gdje samo razmišljao o tome hoće li moći postiti i ovaj ramazan, jer, kako kaže, počeo je postiti u desetoj godini, otkad su, prema želji roditelja, morala postiti sva muška i ženska djeca, a neka ženska i dvije godine ranije.

Jedini sat

Sjeća se da su postače u zoru budili pijetlovi, a mrsili su se po jedinom satu u selu, koji je imao jedan imućniji domaćin.

- On bi pred iftar na prozor stavio svoj kaućni sat, a mi, djeca, kraj prozora bismo čekali kada će dati znak da je vrijeme iftara. Djeca bi zatim trčala svako svojoj kući uz povike: “Početak, početak!” - sjeća se Ademović.

U selu nije bilo džamije pa su se teravije klanjale u najvećoj seoskoj kući. Zbog dužine namaza i nedovoljno prostora djeca su bila oslobođena klanjanja tog vakta.

Slatke trešnje

- Nekoliko godina kasnije određeno je po jedno dijete da uči ezan za prestanak posta i početak iftara pored kuće gdje se klanjaju teravije. Dječaci bi se s komadom kukuruznog, a poneko i pšeničnog hljeba, pečenim krompirom okupili oko mujezina i čekali da se oglasi. A onda bi nastala trka i vika po selu - prisjeća se Ramo ramazana iz svog djetinjstva.

Pamti i ramazane ljeti, kada se kosila trava, žnjela pšenica i kada bi uzrele trešnje. Cijeli se dan, kaže, radilo po žezi, bez kapi vode i hrane. Odmori u njivama bili su ispod nekog drveta u hladu, a često i pod uzrelim trešnjama.

- Djeci oči ostadoše na crvenim, slatkim plodovima. Ali bili smo strpljivi. A poslije iftara i odrasli i djeca navalili bi na one trešnje - uz osmijeh priča Ademović.

Teško momkovanje

Sjeća se i momkovanja tokom ramazana. Kaže da je najteže bilo momkovati ljeti. Tokom dana radili su se svi poljski poslovi, a sijela su trajala od teravije do sehura.

- Dođeš kući, taman zaspiš, a ono svane. Roditelji bude da se ide raditi u njivi dok nije ugrijalo. Kosi se trava do podne, a od podne se ide na žetvu pšenice i tako sve do iftara, a tokom noći opet sijelo i nikad dobrog sna - pamti Ramo.