Predsjednički izbori u Americi su u proteklim sedmicama uzburkali duhove širom rejona. Mnogi balkanski političari, mediji ili analitičari su pokušavali prognozirati ko bi najviše profitirao u slučaju pobjede Džoa Bajdena (Joe Biden), a ko u slučaju pobjede Donalda Trampa (Trump).
Ove špekulacije, očekivanja, ali i zabrinutosti nisu nimalo neočekivani, imajući u vidu ključnu ulogu koju je Amerika imala u dešavanjima na Balkanu u protekle skoro tri decenije. Međutim, mnoga od ovih predviđanja, uključujući i ona u BiH, često su bila jednostrana, pojednostavljena i nerealna.
Kao prvo, nespremnost Donalda Trampa da prihvati trenutne rezultate izbora može dovesti do novih komplikacija, pa i odgađanja procesa primopredaje vlasti, posebice ukoliko se rezultati izbora budu povlačili po američkim sudovima.
Ova nesvakidašnja situacija će, sigurno, samo još produbiti ionako ozbiljnu političku krizu u Americi, koja od novog američkog predsjednika zahtijeva da se prije svega fokusira na unutrašnja pitanja i čišćenje haosa koji je iza sebe ostavio Tramp. Povrh ozbiljnih unutrašnjih izazova, Bajden će se, također, morati hitno angažirati na ključnim geopolitičkim pitanjima, od odnosa Amerike s EU, NATO-om, Rusijom i Kinom, do američkog angažmana u Pariskom klimatskom sporazumu i članstva u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), do problema prouzrokovanih globalnom pandemijom koronavirusa.
U takvom kontekstu niti Balkan niti Bosna i Hercegovina neće biti visoko na Bajdenovoj listi prioriteta, što neki u BiH očekuju, a neki od toga strahuju. Međutim, neupitno je da će smjena u Bijeloj kući dovesti do promjene američke vanjske politike, što će se sigurno reflektirati i na Balkan. Nova američka vanjska politika će se dobrim dijelom vratiti u okvire stare politike koju je Amerika provodila za vrijeme administracije Bila Klintona (Bill Clinton) ili Baraka Obame (Barack). To znači da će se oslanjati puno više na Stejt department i promicanje demokratskih vrijednosti, za razliku od Trampove administracije, koja je ignorirala i zaobilazila kako američke institucije tako i američke tradicionalne principe.
Ova promjena američke politike može stvoriti neke nove mogućnosti, ali i proizvesti neke stare rizike, tenzije ili potencijalne probleme, kako u BiH tako i u ostatku regiona. Američka politička moć, u kombinaciji s konkretnijim političkim, finansijskim i tehničkim angažmanom Evropske unije, mogla bi zaustaviti nove radikalne i nacionalističke ideje i inicijative koje su proteklih godina sve prisutnije širom Balkana. S druge strane, američki angažman koji bi ignorirao nove realnosti na Balkanu i pokušao silom nametnuti arogantna, kratkovida ili eksperimentalna rješenja, kao neka od onih koje smo vidjeli u BiH i na Kosovu krajem 90-tih, samo bi produbio podjele i pojačao tenzije koje su već itekako prisutne u svim dijelovima Balkana.
Ključ uspjeha ili neuspjeha nove američke vanjske politike će se mjeriti američkom spremnošću da prepozna i svoj pristup prilagodi promjenama koje su se u proteklih desetak godina desile, kako na Balkanu tako i u američkoj poziciji u čitavom svijetu. Uspjeh američke politike na Balkanu će se, također, mjeriti i spremnošću lokalnih aktera - političara, medija, intelektualaca, ali i samih građana - da konačno promijene svoje percepcije i ponašanje i da shvate da niti Amerika niti Evropska unija, Rusija ili Turska same ne mogu riješiti naše nagomilane unutrašnje probleme. Različiti strani akteri mogu ovaj proces olakšati ili otežati, ali dugoročna stabilnost (ili nestabilnost) Balkana je prije svega u rukama građana ovog regiona.
